Dok se još golobrad i goloruk polako probijao u seniorsku momčad KK Splita, primao batine od odrasli(ji)h tijela i zarađivao poneku minutu, jednom ga je Jasmin Repeša onim svojim tvrdim čapljinsko-dubrovačkim naglaskom na treningu upitao:

“Roko, jel ti stari još uvijek udara po onim šerpama?”

I tako je, ni kriv ni dužan, za uzak krug ljudi zauvijek ostao kodnog imena ‘Šerpa’. A po ‘šerpama’ odavno i sam udara, sigurno bolje nego što ijedan bubnjar igra košarku.

Teško je prihvatiti činjenicu da se s Rokom Ukićem umirovio posljednji veliki, elitni košarkaš kojeg je dao nekoć veliki, gigantski klub sa splitskih Gripa

Košarkaški svijet upoznao ga je u ljeto 2002., kad je s Mateom Kedžom, Dragom Pašalićem, Markom Tomasom i Markom Banićem osvojio europsku juniorsku krunu. Bio je prvo ime hrvatske reprezentacije tijekom čitavog turnira, a najbolju utakmicu odigrao je u finalu protiv Slovenije, koju je završio s 25 poena, šest asistencija i devet skokova.

Naredog ljeta ta je generacija otišla i do polufinala Svjetskog prvenstva, gdje je poražena od budućeg prvaka svijeta Australije, koju je predvodio nezaustavljivi Andrew Bogut, kasniji prvi pick NBA drafta i Rokov suigrač u Milwaukee Bucksima. Ukić je bio peti strijelac (19,8) i asistent (4,7) tog turnira, bio je izabran u prvu petorku i Europskog i Svjetskog prvenstva i bilo je jasno da je pred njim blistava karijera.

Dodatni zalog za vjeru da mu je samo nebo granica donijela je sezona između tih dvaju turnira, u kojoj su ga u Splitovoj seniorskoj momčadi ‘školovali’ Dino Rađa, Jure Zdovc, Josip Sesar i stari trenerski lisac Petar Skansi. Split je te sezone prekinuo Ciboninu 11-godišnju prvenstvenu dominaciju, a Ukić je čuvao leđa Zdovcu zajedno sa Srđanom Subotićem.

Kad su konfeti otpuhani, a šampionska veteranska momčad se razišla svojim putevima, Split se opet vratio svojoj domaćoj momčadi i dao je u ruke 19-godišnjeg klinca. Bila je to teška sezona puna uspona i padova i nitko je ni po čemu ne bi pamtio da nije bilo Ukićeva pobjedničkog koša u finalu Kupa Krešimira Ćosića, koji je utišao krcate Jazine i donio Splitu neočekivani trofej. A još manje očekivano je bilo da će to biti posljednji trofej nekoć velikog, gigantskog kluba sa splitskih Gripa do dana današnjeg.

U ljeto 2005. imao je velika očekivanja od NBA drafta i projekcije da će biti izabran sredinom prve runde. No, pao je do 41. mjesta, što ga je onako mladenački nestrpljivog i samouvjerenog razočaralo i naljutilo. Ali i zapetljalo u čvor s jednim igračem uz kojeg se njegova NBA priča neraskidivo vezala.

Naime, umjesto draftanom i uvrijeđenom Roku, Toronto Raptors su tog ljeta ponudili ugovor tri godine starijem Joséu Calderónu. Španjolac je prihvatio i otišao u NBA, a na njegovo mjesto u Tau Ceramici stigao je Ukić. Bila je to sezona prilagodbe na posve drugačiji sustav, ulogu i košarku od one koju je igrao u Splitu i na iznimno zahtjevnog trenera Velimira Perasovića, s kojim nikako nije uspio izmiriti svoje ambicije i ideje.

Nakon samo jedne sezone zahtjevnog je Perasovića zamijenio još zahtjevnijim Duškom Ivanovićem, a Vitoriju Barcelonom. I ondje se teško mirio s ulogom strogo definiranog i shematiziranog ‘kotačića’, pa je s oduševljenjem prihvatio posudbu u rimsku Lottomaticu, u koju ga je pozvao čovjek koji ga je i uveo u seniorsku košarku — Jasmin Repeša. Šerpa mu je na povjerenju zahvalio dobrom sezonom u kojom je konačno ‘prodisao’ i pomogao da se rimski klub plasira u drugu fazu Eurolige i finale talijanskog prvenstva.

U ljeto 2008. odlučio je da je vrijeme za NBA. Prihvatio je ulogu pričuve rečenom Calderonu, iako je u sebi bio uvjeren da nije ništa lošiji igrač. Odigrao je klasičnu limitiranu rookie sezonu, imao i dobrih utakmica kad bi dobio malo više vremena i prostora, što je bilo rijetko. Uglavnom je gledao u leđa Španjolcu u lošoj momčadi koja je završila daleko od doigravanja, a u sjećanju je ostala njegova najbolja NBA partija protiv San Antonio Spursa, kad je protiv Tonyja Parkera zabio 24 poena, uključujući i pet završnih za pobjedu.

Na kraju sezone 2008./09. Raptorsi su razbucali čitavu momčad, a Ukića razmijenili u Milwaukee. Ondje je opet bio pričuvna opcija, ali ovaj put su ispred njega bila čak dvojica: Luke Ridnour i Brandon Jennings. Pa je nakon samo tri mjeseca i 13 odigranih utakmica tražio od Bucksa da ga puste da se vrati u Europu, shvativši da gubi vrijeme. A to ga je uvijek žuljalo negdje u dubini bića. Taj strah da gubi vrijeme. Taj osjećaj da je svaki trenutak proveden bez lopte u rukama nepovratno potrošen i izgubljen.

A onda je konačno došlo i mjesto i vrijeme u kojem je mogao biti potpuno svoj. Potpisao je za Fenerbahçe u siječnju 2010., pomogao mu da osvoji dvije dvostruke krune i igrao vjerojatno najbolju košarku svoje karijere. Najprije s Gordanom Giričekom, kasnije i s Markom Tomasom, Bojanom Bogdanovićem i Nevenom Spahijom, Roko je konačno bio u ulozi koju je želio. Čovjeka s loptom u rukama. I čovjeka kojem se vjeruje.

Ozljede su ga polako počele usporavati, ali na poziv Dimitrisa Diamantidisa preselio je u Panathinaikos i tako zaokružio baš sve najjače svjetske lige. U dvije sezone i ondje je osvojio dvije dvostruke krune i režirao neke velike okršaje s Olympiacosom. Tu je zapravo, na kraju sezone 2013./14., završila njegova euroligaška priča.

U ljeto 2014. prihvatio je Cedevitin poziv, osvojio još jednu titulu prvaka Hrvatske, ali nije se ni tu smirio. Tražio je dalje svoje *pravo mjesto, igrao za Varese, Cantu, AEK, Paris, Antibes, Olimpiju. I u tom traženju shvatio da je njegovo *pravo mjesto ondje gdje je i počeo. Kod kuće. Vratio se na Gripe u siječnju 2021. i zatvorio puni krug.

Trebala je to biti filmska priča u kojoj se glavni lik vraća na mjesto (ne)sreće kako bi skinuo trofejno prokletstvo koje je ostalo njegovim odlaskom. Svi smo već imali spremne naslove Od Roka do Roka, čekajući da podigne taj neki domaći trofej sa Splitom nakon puna dva desetljeća. Ali kad malo bolje razmislim, ovako je još logičnije. Jer ništa u Rokovoj karijeri nije se odvijalo filmski, ali je na kraju ipak imalo sretan završetak.

Svi njegovi košarkaški trileri, horori, komedije i drame smjenjivali su se u onom jedinom dresu kojem je ostao apsolutno vjeran čitav svoj košarkaški vijek. Reprezentacija ga je uvijek pratila i driblala, nekom neraskidivom vezom u kojoj 20 godina njegove reprezentativne karijere ocrtava savršenu sliku dvaju različitih svjetova ne samo reprezentacije, nego i hrvatske košarke općenito.

Od debija u Ohridu u studenome 2002. u kvalifikacijama za EP, do oproštajnog nastupa u Splitu u srpnju 2021. u kvalifikacijama za Olimpijske igre, otišao je kao kapetan i rekorder s brojkama koje će teško više ikad itko srušiti. Sa 103 nastupa u natjecateljskim utakmica i još barem toliko u prijateljskim, sa šest europskih prvenstava, dva svjetska i dvjema Igrama.

Koliko god padao, uvijek se vraćao. Koliko god ga kritizirali, nikad se nije skrivao ili odustajao. Uvijek je bio spreman dati ono što ima i može, bez obzira na to koliko malo ili puno to bilo. Naravno da je imao loših trenutaka, loših šutova, loših utakmica koje se, nažalost, više pamte od onih dobrih, bez obzira na to što je dobrih bilo neusporedivo više. Postao je i ostao legendarni kapetan hrvatske košarkaške reprezentacije, iako u 20 godina nikad s njom ništa nije osvojio i što je od nje dobio više udaraca nego poljubaca.

Neki će reći da nije do kraja ispunio svoj potencijal, što je poprilično smiješno za nekoga tko je igrao u NBA ligi i osvajao trofeje s Tau Ceramicom, Barcelonom, Fenerom, Panathinaikosom, Cedevitom, čak i sa Splitom. Možda je bio previše nestrpljiv i hiperaktivan, možda je promijenio previše klubova i ponekad nepotrebno sam sebi otežavao i život i karijeru krećući ispočetka, ali to je nešto što definira njegov natjecateljski duh i karakter i što ga je u konačnici i dovelo onamo gdje je došao. U košarkašku elitu.

Rokova najbolja osobina nije ni dribling, ni kontrola, ni crossover, ni probijanje. Njegova najbolja osobina je to što je uvijek bio najstroži sam prema sebi, stroži nego što svi vi koji ga ne volite ikad možete biti. Njegova najbolja osobina je to što nikad nije bježao ni od (samo)kritike, ni od odgovornosti, ni tijekom utakmice, ni nakon nje i što je uvijek u svemu što je radio bio iskren, direktan i okomit. I zato ga je danas jednako lijepo slušati, kao što ga je nekoć bilo gledati.

Njegov oproštaj je prirodan i logičan, nimalo tužan ili težak jer svakoj igračkoj karijeri dođe kraj. Ono što jest tužno i što je teško prihvatiti je činjenica da se s Rokom Ukićem umirovio posljednji veliki, elitni košarkaš kojeg je dao nekoć veliki, gigantski klub sa splitskih Gripa.

Tužno je i teško prihvatiti činjenicu da je ona baklja koju su Roku u ruke kroz desetljeća nosili i donijeli Rato Tvrdić, Petar Skansi, Damir Šolman, Željko Jerkov, Toni Kukoč, Dino Rađa, Nikola Vujčić, Andrija Žižić — u njegovim rukama, nažalost, ugašena.

Suze za Rokom Ukićem zapravo su suze za splitskom, pa i hrvatskom košarkom koja je danas, kad Roko iz nje odlazi, neusporediva s onom iz vremena kad je u nju ulazio. A za to je Roko Ukić najmanje kriv. Bez obzira što ga se često znalo za svašta prokazivati i kriviti.

Roko Ukić završio je veliku igračku karijeru ispraćen pljeskom svih koji košarku vole i razumiju. Sad je konačno došlo vrijeme da se i on u miru posveti onim šerpama.