Juriš

Ruševine momčadskog sporta

Čekaju li nas velika natjecanja bez hrvatskih reprezentacija?

Tri tjedna Hrvatska je upoznavala sportaše i sportove za koje u puno slučajeva nije ni znala da postoje. Kamoli da su/smo u njima toliko dobri. To je zapravo najljepši dio Olimpijskih igara. Ta oda sportašu. Individualcu. Njegovoj borbi protiv sebe i svega oko sebe.

Hrvatska je još jednom pokazala da raspolaže nečim iracionalnim i teško objašnjivim što njezine sportaše gura ispred konkurencije koja se sprema u neusporedivo naprednijim i urednijim uvjetima. U vremenima u kojima je sve teže držati korak s tehnologijom i metodologijom kojom raspolažu zemlje čije sportaše svejedno pobjeđujemo.

Fascinantno je u koliko različitih sportova mala zemlja poput Hrvatske postiže svjetski vrijedne rezultate. Još je fascinantnije da ta žetva ne jenjava, nego se uvijek iznova pojavljuju novi likovi i novi junaci spremni pomicati granice i penjati se na najviše vrhove. Ipak, razloga za brigu ima. Posebno kad je riječ o momčadskim sportovima u kojima je sustav puno teže kompenzirati nego u individualnim.

Izostanak svih momčadskih reprezentacija osim vaterpolista u Tokiju ne bi samo po sebi bio znak za uzbunu jer su kvalifikacije u momčadskim sportovima izuzetno rigorozne i komplicirane. Neodlazak na OI dogodi se svakome, malo je mjesta, puno pretendenata. Puno je veći problem što se čini da za Hrvatsku takav ishod u budućnosti neće biti iznimka nego pravilo. Ne samo u olimpijskim godinama.

Već desetljećima hrvatski momčadski sport pliva u moru improvizacije, muljaže, korupcije i klubaške interesne privatizacije čitavih saveza, liga i reprezentacija

Hrvatska je bila najstarija vaterpolska reprezentacija u Tokiju. Išlo se s onim najboljim što imamo, jer eksperimentiranje na olimpijskom turniru je glupost. Olimpijska medalja je uvijek cilj i trebala je poslužiti kao prijemosnica ove generacije do njezina završnog čina — Europskog prvenstva koje se sljedeće godine igra u Splitu.

Ispalo je, međutim, da nismo riješili ni olimpijsku medalju, niti smo sebe uvjerili da je ova generacija ‘to’ što bi trebalo dignuti na noge punu Spaladium Arenu dogodine. Je li došlo do zasićenja s izbornikom, je li vrijeme za restartiranje, je li prilika za neke igračke mirovine i neka nova lica? Imamo li uopće novih lica za tu razinu? Zna se tek da će Katalonca Xavija Garciju zamijeniti Rus Konstantin Harkov. Sve drugo je u magli.

Vaterpolo je rijedak momčadski sport koji je uvijek imao nekoliko proizvodnih pogona na koje si uvijek mogao računati. Dubrovački Jug kao najjača karika, zagrebačka Mladost koja je uvijek spremno skupljala i dograđivala jadranske talente, splitski klubovi koji su uvijek bili puni djece, Primorje kao centralna točka sjevernog dijela Jadrana.

Uz njih, uvijek ste imali i manje proizvodne sredine poput Zadra, Šibenika, Makarske, Korčule. Ove godine su, primjerice, Zadrovi kadeti prvaci Hrvatske, a splitski Jadran ozbiljno planira baciti seniorsku rukavicu izazova Jugu i Mladosti. Djece ima, ima i dobrih klubova i trenera i vaterpolo se čini kao najotporniji na sve muke i probleme koji opterećuju hrvatski momčadski sport. Period tranzicije i regeneracije seniorske reprezentacije će svakako biti neizbježan, ali kako god okreneš, vaterpolo će vjerojatno opet biti najbolja momčadska oklada i za naredne Olimpijske igre u Parizu.

S druge strane, teško je vjerovati da rukometna reprezentacija još dugo može fantomski preživljavati na najvišoj razini usprkos činjenici da praktično nema ligu, klubove, niti ikakav zdrav i dugoročan reprodukcijski plan. I dosad je hrvatska rukometna reprezentacija bila fenomen svih fenomena, ali nakon što je jedan klub zalio betonom sve izvore vječne hrvatske rukometne mladosti i potaracao sve što se u posljednjih 30 godina drznulo izazvati ga, reprezentacija sve teže opstaje u visokom društvu.

Jedini sustav unutar hrvatskog rukometa je sustav koji služi interesima RK Zagreba, a reprezentacija je tek sredstvo za podkusurivanje i kamuflažu. Nažalost, ni igrači, ni treneri, ni rukometni radnici nikad nisu imali muda ujediniti se i pobuniti protiv karcinoma koji je već iznutra uništio kompletno tkivo hrvatskog rukometa. Pa će na koncu svi zajedno, i oni koji su uzimali i oni koji su šutjeli, potpisati suodgovornost za njegovo neminovno potonuće.

Volio bih reći da išta optimističnije izgleda hrvatska košarkaška budućnost. Depresivan okus koji je ostao nakon splitskog olimpijskog kvalifikacijskog turnira i saznanja da čak ni 38 poena tužnog junaka Bojana Bogdanovića nije dovoljno za pobijediti jednu osrednju reprezentaciju poput Njemačke, samo su konačna istina od koje bježimo, ali pobjeći ne možemo. Hrvatska košarkaška reprezentacija je u najboljem slučaju prosječna, a onda možete samo zamisliti kakvo je sve ono što je ispod nje.

Dovoljno je pogledati tri naša najslavnija kluba kako dočekuju (svaku) novu sezonu. Sva tri potpuno ovisna o izdašnosti svoje gradske vlasti i nesposobna bez političke volje i političkih komesara uprihoditi na slobodnom tržištu niti za osnovne klupske potrebe. Pa o kakvom onda stvaranju neke dodatne košarkaške vrijednosti u tim klubovima uopće pričati kad im je jedini cilj opstati u nekoj imaginarnoj i besmislenoj ligi u kojoj su ionako svi ispred njih?

Nakon što je presušilo vrelo ekstratalenata koje bi i slijepac prepoznao, a na koje je hrvatski košarkaški sustav marljivo lijepio etiketu luzera ne znajući ih izbrusiti iz potencijala u klasu, nove nade rađaju se uglavnom s poznatim prezimenima. Roko Prkačin, Ivan Perasović, Lovro Gnjidić, Antonio Vranković…, sve ‘klinci’ koji su imali sreću da je negdje iza njih čučala očeva sjena koja nije dozvoljavala ‘struci’ da ih tek tako otpiše.

A ona prava struka, struka bez navodnika, razasuta diljem svijeta u hrvatskoj košarkaškoj zbilji niti ne sudjeluje. Niti ih tko što pita, niti ih tko treba. Umjesto da se sve glave stave na gomilu, doslovno sve koje znaju što je to ‘kris-kros’ ili pick and pop, nama Savez radi dišpete klubovima, klubovi Savezu, a košarka koju zajedno proizvode i potpisuju je negledljiva. Gotovo uvredljiva.

Nogomet se još nekako drži, ali nogomet je ionako kategorija za sebe. Pričati o problemima u nogometu ponekad je zapravo bezobrazno kad gledate iz perspektive sportaša čiji se cjeloživotni budžet može uklopiti u cijelogodišnju plaću nekog nimalo impresivnog lijevog beka. Ali život je takav. Koliko god vam to zvučalo nepravedno, priznajte duboko u sebi jeste li u životu pogledali više nogometnih utakmica ili taekwondo borbi? Ako želite mijenjati svijet, mijenjajte sebe.

Desetljećima već hrvatski momčadski sport pliva u moru improvizacije, muljaže, korupcije i klubaške interesne privatizacije čitavih saveza, liga i reprezentacija. Usprkos svim sportskim uspjesima koji su je proslavili, hrvatska država nikad zapravo nije znala uspostaviti kvalitetan sportski sustav koji će se prije svega brinuti o onoj najnižoj razini na kojoj sve počinje. Omladinskim pogonima i školskom sportu.

Treba biti realan i priznati da nije sve tako crno i da postoje pozitivni primjeri koji pokazuju da je moguća uspješna sinergija između klubova, saveza i države. Ali tu je u pravilu riječ o individualnom sportu. Jedan od takvih primjera je taekwondo, koji je na leđima sjajnog trenera svjetskog kalibra Tonija Tomasa i društva oko njega napravio možda i najbolji sportski sustav u zemlji. Što se vidi i u rezultatima.

Treba biti realan i priznati da Hrvatska nije sposobna podržavati ili financirati elitne sportove i sportaše u svim mogućim kategorijama. Nije u tome ni poanta. Ali bi trebala biti sposobna konačno nakon 30 godina stvoriti ozbiljan i održiv sportski sustav koji će se brinuti o tome da budućnost hrvatskog sporta ne bude samo u individualnim, granično luđačkim pokušajima i podvizima koje smo mogli vidjeti i diviti im se i na ovim i na prošlim Olimpijskim igrama.

Nije sport samo olimpijska medalja, štoviše — ta razina ne bi ni trebala biti u fokusu državne brige. Klubovi, omladinski pogoni, sportske škole i prije i najvažnije od svega — ulaganje u mlade, stručne ljude, trenere i sportske radnike, to bi trebala biti osnova bilo kakvog državnog strateškog razmišljanja o budućnosti. ‘Sustav’ u kojem omladinske škole počivaju na članarinama, trenerima amaterima i roditeljskom džepu ne samo da će se urušiti, nego se već debelo urušio. A s njim se urušava i momčadski sport na svim razinama. Što se vidi i u rezultatima.

Sport bi za svu djecu u ovoj zemlji trebao biti besplatan i pristupačan. Trebao bi biti privlačan. Trebao bi kretati još iz škole, kao što je bio slučaj prije. U moru svega što se djeci danas mimo sporta nudi, ne treba biti i ta posljednja, financijska prepreka. Sport u ovoj zemlji ne bi trebao biti privilegij onih koji mogu (i žele) platiti članarinu. Trebao bi biti pravo svakog djeteta. Novca za takve stvari uvijek ima. U svakoj državi koja drži do svoje djece i svoje budućnosti.

U suprotnome, doista ćemo izgubiti i momčadske sportove i klubove i reprezentacije. A s njima i puno više od pukih sportskih medalja i uspjeha. Izgubit ćemo zdravlje čitave nacije.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.