Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Ružica si bila, sada više nisi…

Fizika se, koliko-toliko, može pokrpati. Sa psihom ide puno teže

Čovjek je jednostavno nestao. Danas, kad ste od čitavog svijeta udaljeni tek klik ili SMS, on je odlučio uključiti “ne uznemiravaj” u svom mobitelu. Što bi bilo sasvim u redu da nije bilo jedne sitnice. Utakmice. Što bi opet bilo donekle u redu da je riječ o rekreaciji nakon koje dobijete male ćevape i veliko pivo. A ne o utakmici za koju će vam gazda isplatiti nekih 260.000 dolara.

Tri sata nisu bila baš ugodna. Knicksi su odigrali (i izgubili) utakmicu protiv Pelicansa pojma nemajući gdje je njihov suigrač. Svašta se događa, nikad ne znaš. No, kad je intimus Joakim Noah podigao palac gore uspjevši se probiti do nestalog Derricka Rosea, svi su odahnuli.

A onda ponovno uzdahnuli kad su čuli koliko besmisleno i neozbiljno zvuči “objašnjenje” iz njegovih usta. “Osjetio sam da moram biti s obitelji”. I svečano obećao da se “to” više neće ponoviti. Časna riječ. Faktografije radi, nije bila riječ ni o kakvom hitnom ili nesretnom slučaju u obitelji. Čovjek je samo “osjetio”.

New York Knicksi prošlog su ljeta odlučili riskirati. Iako, s obzirom u kakve su se sve unaprijed izgubljene bitke upuštali kroz svoju povijest, rizik s Derrickom Roseom i nije bio tako velik. Odlučili su uzeti čovjeka koji je bio najmlađi MVP u povijesti lige, čovjeka koji je u svojim najboljim izdanjima bio jedan od dva najeksplozivnija braniča koji igraju košarku i čovjeka koji je s nepunih 29 teoretski pred najboljim godinama svoje karijere.

Ali i čovjeka koji valjda nema ni jednog dijela tijela s kojim nije imao problema.

Logika je bila – isprobati ga, vidjeti kako funkcionira i ima li u njemu još išta što podsjeća na jednog od najuzbudljivijih igrača lige prije samo pet godina. A onda na kraju sezone, kad mu istječe ugovor, odlučiti što s njim dalje. U međuvremenu privući još poneku zvijezdu i spektakla željnog bogataša s Manhattana da kupi užasno skupu godišnju ulaznicu.

I do ovog ponedjeljka sve je slutilo na dugogodišnji brak. Rose je funkcionirao, ozljede su ga zaobilazile i na parketu je izgledao sasvim solidno. Posebno ako se palite na velika imena i čitate brojke od skoro 18 poena po utakmici, a zažmirite na nerezonske napade jedan na pet i obrambeni kampanjac.

A Knicksi su na tome doktorirali, ne samo u ovom slučaju. Pobjede da, ali ne ispred showa i glamuroznih imena koliko god izraubana i neprepoznatljiva bila. Pa makar je razlika u funkcionalnosti Rosea ’17. i Rosea ’11. obrnuto proporcionalna razlici u funkcionalnosti iPhonea 7 i iPhonea 1, makar gledajući ga pjevušili sebi u bradu “Ružica si bila, sada više nisi…”, sva je prilika da bi na kraju sezone dobio sve što bi pitao. Jer hej, to su Knicksi.

Samo da je ostao čist u glavi. Ali ondje su se očito počeli pojavljivati šumovi.

Tom Thibodeau cijeli će se život susretati s pitanjem “Bi li sve bilo drugačije…?” Derrick Rose to si je pitanje sigurno postavio već milijun puta

Koja lijepa priča je to bila. Kao da je sudbina htjela da se dogodi, iako su Chicago Bullsi imali tek 1.7% šanse. Ali dogodilo se. Prvi izbor drafta 2008. i 20-godišnjak koji je odrastao u najsiromašnijem dijelu grada. U onoj klasičnoj američkoj košarkaškoj priči koja sadrži samohranu majku, siromaštvo, dilere pred kućnim pragom i spašavanje vojnika Derricka košarkaškom loptom.

Gazda Jerry Reinsdorf je 20 godina čekao nekoga tko će naslijediti najvećeg koji je hodao među obručima. Derrick Rose je bio sve što je želio. Lokalni dečko bolji od svih u svojoj generaciji. Tip koji će oko sebe okupiti ekipu. Koji će biti kamen temeljac Bullsa u naredna dva desetljeća. Tip koji se divio Michaelu Jordanu i sanjao kako će jednog dana s druge strane United Centera stajati njegova bista.

Čitav svijet je želio da uspije. I zbog Bullsa, koji su od Jordanove i Kukočeve ere okupirali mnoga srca, ali i zbog onoga što se paralelno slagalo i bahatilo u Miamiju. Činilo se da su Roseovi Bullsi najbolja oklada za produžavanje LeBronovih šampionskih frustracija.

Bum – prvo mjesto u regularnom dijelu sezone. Bum – finale Istoka. Doduše neuspješno, ali što nije uspjelo Roseu, uspjelo je rundu kasnije Nowitzkom. Bum – MVP sezone nisu ni LeBron ni Wade nego Rose. Iako je, ruku na srce, to bio Dirk. Ali MVP sezone nije isto što i MVP doigravanja.

Ni u narednoj sezoni Rose i Bullsi nisu propustili zvjezdani Miami ispred sebe u doigravanje. Opet su im u lice bacili rukavicu. Opet im je svijet držao palčeve. Opet su izgledali opako.

A onda je u samo jednom trenutku sve nestalo.

Iako tada zapravo i nije trebao biti na parketu. Vodili su 12 razlike 80 sekundi prije kraja prve utakmice prve runde doigravanja protiv Philadelphije. Utakmica je praktično bila riješena. Tom Thibodeau cijeli će se život susretati s pitanjem “Bi li sve bilo drugačije…?” Derrick Rose to si je pitanje sigurno postavio već milijun puta.

Najgora ozljeda u sportu. Puknuti prednji križni ligamenti koljena. Kraj te sezone, kraj sljedeće. I zapravo kraj Derricka Rosea kakvog je svijet tako silno želio vidjeti.

Iako je to koljeno zaliječio i vratio se na parket godinu i pol kasnije, bolan grč na njegovu licu postao je prepoznatljiviji od sreće i zadovoljstva. Popustilo je drugo koljeno, jednom pa drugi put. Tako to često bude, štediš ozlijeđeno pa ozlijediš zdravo. Gomilale su se operacije i frustracije, propuštene utakmice i sezone.

U Chicagu su izgubili strpljenje. I okrenuli broj koji uvijek možeš okrenuti kad želiš utopiti neko veliko ime koje više nije ono što je bilo. Ako im možeš uvaliti Andreu Bargnanija i pritom ih opljačkati za nekoliko izbora drafta, kako ne bi mogao ovakvu marku? Knicksi su uvijek spremni spržiti nekoliko desetaka milijuna na ambalažu, nevažno što se nalazilo u njoj.

I lako se naljutiti na nezrelost i bezobrazluk tipa koji će ove sezone u džep spremiti 21,3 milijuna dolara, a ponio se kao uvrijeđena frajla. Jer nije bio problem u obitelji, bio je problem u svlačionici. Trener Jeff Hornacek samo koji dan ranije javno je kritizirao njegovu igru zamjerajući mu da bježi od kontakta. I uvrijedio njegov ego posjevši ga na klupu u posljednjoj četvrtini utakmice u Milwaukeeju. Četvrtine i utakmice koju su bez njega okrenuli i pobijedili. Što je dodatno izdušilo njegovu izrmrcvarenu auru.

S druge strane, ako za trenutak zanemarimo činjenicu da ima sasvim dovoljno kikirikija da si plati najbolje liječnike za dušu koje novac može nabaviti, opet vam mora biti bar malo žao tihog i pomalo introvertnog tipa koji nije zaslužio sve torture koje su mu i tijelo i duh morali proći. Tipa koji je uvijek išao okomito i bez kočnice. I nikad nije ostavljao dojam razmažene zvijezde.

A nosio se sa svačim. Od očekivanja, ozljeda, rehabilitacija, razočaranja, strahova, do sudske tužbe u kojoj je pred čitavim svijetom morao i uspio dokazati da nije silovao bivšu djevojku očito željnu slave i višeznamenkaste nagodbe.

Jedno koljeno, drugo koljeno, zglobovi, kuk, leđa, ručni i nožni prsti, prepone, lakat, čak i koščica u glavi zbog koje je imao problema s vidom. Zvuči kao ispit iz anatomije na medicinskom fakultetu. A sve je to Derrick Rose lomio, istezao, operirao, sanirao.

I sve je to bila fizika. Koja se, koliko-toliko, ipak može pokrpati. Sa psihom, međutim, ide puno teže. Jednom kad se u njoj pojavi pukotina, oporavak je puno teži. I duži. I neizvjesniji. A čini se da su se u Roseovoj psihi počele pojavljivati.

Ne kaže se bezveze da je u zdravom tijelu zdrav duh.

A tijelo Derricka Rosea, nažalost, već dugo nije zdravo.