Rujan je prošao, svjetla Spaladium Arene su se ugasila, ostale su lijepe slike i vaterpolske uspomene. Zlato koje je Hrvatska osvojila pred 10.000 raspjevanih navijača ispisalo je još jednu lijepu sličicu bogate povijesti hrvatskog vaterpola, koja je na krilima reprezentativnog uspjeha imala i uzbudljivu klupsku sezonu.
Jug i Jadran, Jadran i Jug, ganjali su se mjesecima. Hvatali, bježali, preskakali, usporavali, ubrzavali. Odigrali su tri finala u kojima su Dubrovčani uzeli naslov pobjednika regionalne Jadranske lige i trofej pobjednika Hrvatskog kupa, ali Splićanima je pripala ona glavna i najvažnija nagrada — naslov prvaka Hrvatske. Ironično — prvi u bogatoj i trofejnoj povijesti nekoć dvostrukog prvaka Europe.
Svoj ples Jadran i Jug nastavili su i po završetku sezone. Kao grom iz vedra neba zazvučala je informacija da Rino Burić, službeno najbolji igrač upravo završenog prvenstva, što znači i najbolji Jadranov igrač, prelazi u Jugovu kapicu. A onda je kao još snažniji grom iz još vedrijeg neba zagrmilo saznanje da je Jadran na to uzvratio uzevši Jugu, ni manje ni više nego — kapetana Lorena Fatovića. A uz njega, da ne vozi sam iz Dubrovnika prema Splitu, i drugog zlatnog reprezentativna Matiasa Biljaku.
Koliko ozbiljno Jadran kreće u novu sezonu i na novu razinu shvatilo se kad je postalo jasno da su se u Split preselila još trojica reprezentativaca. Dva hrvatska, Josip Vrlić i Konstantin Harkov, te crnogorski Đuro Radović. Jadran tako nastavlja svoj uspon korak po korak, prepreku po prepreku, a najnovija je očito — Liga prvaka. S time da će najteže ispite opet imati kod kuće. Jer budite sigurni — i Jug će znati odgovoriti.
Ne treba se precijenjivati, ali ni podcjenjivati. Minimalni cilj je polufinale, 10. svjetsko u nizu. A onaj maksimalni se zna. Krov svijeta
I opet, taj splitsko-dubrovački ples nastavit će se i dalje. U reprezentaciji. Čak 11 od 15 reprezentativaca koji će ovog ljeta igrati na Svjetskom prvenstvu u Fukuoki dolazi s paralele Zvončac-Gruž, uz tek četvoricu ‘gastarbajtera’: Marka Bijača u Grčkoj, Andriju Bašića u Njemačkoj, Ivana Krapića i Antu Vukičevića u Francuskoj.
Bila bi ta brojka i veća da je zdrav spomenuti Fatović. Nažalost, teža ozljeda koju je zaradio u završnici prošle sezone prisilila ga je na operaciju i oporavak do početka nove sezone. Bit će to popriličan hendikep za Hrvatsku jer je bivši Jugov kapetan bio jedna od najvažnijih karika u pohodu na europsko zlato prošle jeseni.
U odnosu na Spaladium Arenu, Ivica Tucak je za Fukuoku pozvao čak 12 istih igrača. Što je i logično, pobjednička momčad se ne mijenja ako se ne mora. Osim Fatovića neće biti Biljake i Ivana Domagoja Zovića, a na njihova mjesta su ušli Vukičević, Marino Čagalj i Zvonimir Butić. Posljednja dvojica možda su najmanje poznata široj javnosti, a radi se o tandemu iz Jadrana iza kojih je odlična sezona i koji su apsolutno zasluženo tu.
Posljednji je s liste putnika za SP otpao još jedan Jadranaš, centar Antonio Dužević. Njega je tako nakon Europskog prvensva u Splitu prošle jeseni i za Svjetsko prvenstvo u Fukuoki zadesila tužna sudbina prvog ispod crte. Presudila je činjenica da se uz dva nedodirljiva centra Vrlića i Krapića Tucak okrenuo nekim igračima koji mogu prema potrebi pokriti više pozicija, smatrajući da mu neće trebati tri čista sidruna.
Otkako je Tucak preuzeo vaterpolsku reprezentaciju, a prošlo je od toga čitavo desetljeće, Hrvatska na Svjetskim prvenstvima nikad nije završila natjecanje prije polufinala. Štoviše, u pet nastupa uvijek smo se vraćali kući s medaljom, osim na prošlogodišnjem SP u Budimpešti kad nas je u utakmici za broncu pobijedila Grčka. Jedno zlato, jedno srebro, dvije bronce.
Hrvatska se, doduše, uvijek nekako bolje snalazila i prolazila na svjetskoj nego na europskoj smotri. Impresivan je niz od čak devet zadnjih Svjetskih prvenstava na kojima je Hrvatska završavala među četiri najbolja, niz koji ni jedna svjetska reprezentacija nije nadmašila. Još od Montreala 2005. sve do Budimpešte 2022. uvijek smo bili barem u polufinalu. Nadajmo se da će Fukuoka 2023. taj niz zaokružiti na čistih deset.
Ali prije nego što u ponedjeljak krenemo s (n)ovom Fukuokom, vrijedi se prisjetiti i one u kojoj smo već bili. Prije 22 godine japanski je grad po prvi put ugostio Svjetsko prvenstvo, ali Hrvatska ga nije zapamtila ni po čemu lijepome.
Izbornik Neven Kovačević odlučio je drastično pomladiti momčad i krenuti u pripreme za Olimpijske igre u Ateni čak tri godine ranije. S liste putnika za Svjetsko prvenstvo srezani su Dubravko Šimenc, Siniša Školneković i tri legendarna Dubrovčanina; Elvis Fatović, Alen Bošković i Ognjen Kržić koji su, tek zagazivši u svoje tridesete koji mjesec, prije odveli Jug do titule prvaka Europe. To neprirodno pomlađivanje rezultiralo je time da smo ostali bez nekoliko medalja koju smo mogli i trebali osvojiti, a u Fukuoki smo se umjesto lova na zlato s najboljom ekipom koju smo mogli složiti, morali zadovoljiti bezveznim i razočaravajućim osmim mjestom.
Dva desetljeća kasnije Hrvatska će u Fukuoki otvoriti Svjetsko prvenstvo s Argentinom, koja je u zadnji tren zamijenila bankrotirani Brazil. Uz njih u našoj grupi je i domaćin Japan koji ima neke svoje ambicije i računice, ali realno će ključna bitka za prvo mjesto biti ona protiv Mađarske. Bit će to repriza splitskog finala Europskog prvenstva već u skupini Svjetskog.
Ta utakmica imat će užasnu težinu zbog sustava natjecanja koji samo pobjednika skupine vodi direktno u četvrtfinale, dok drugi i treći imaju još jednu eliminacijsku rundu osmine finala. Ukoliko Hrvatska bude druga, u toj utakmici čekaju je reprezentacije iz skupine D, a to će biti vjerojatno Srbija ili Crna Gora.
Obje reprezentacije u padu i tranziciji, dubokoj smjeni generacija, ali valjda ne treba niti ukazivati na sve što te okršaje uvijek i svugdje čini neizvjesnima i nepredvidljivima. Zbog čega bi ih bilo najbolje izbjeći. Na svakom vaterpolskom natjecanju svima iz kruga favorita uvijek je prvi cilj izbjeći tu dodatnu utakmicu koja pred svima stoji poput nagazne mine.
A što se favorita tiče — Španjolci brane titulu, Talijani srebro. Na dva zadnja prvenstva igrali su međusobna finala i podijelili zlata i srebra, a s obzirom da nisu imali dramatične promjene kadra sve projekcije ih guraju u ulogu najvećih favorita i u Fukuoki. U drugom startnom bloku su finalisti Europskog prvenstva Hrvatska i Mađarska, ali nijanse među spomenutom četvorkom su toliko sitne i nedefinirane da sve međusobne utakmice može odlučivati jedna lopta i svatko svakoga u svakom trenutku može dobiti.
Grci imaju odličnu generaciju koja uzima medalje zadnjih godina, iako još uvijek čekaju svoje prvo vaterpolsko zlato. I Amerikanci dolaze s visokim ambicijama, iako medalja ipak zvuči previsoko, a Japanci na krilima domaćinstva i ideje da će biti najbolje adaptirani na vlastite vremenske i klimatske izazove planiraju podebljati svoje deveto mjesto iz Budimpešte prošle godine.
Bit će ovo prvo od tri natjecanja koja će nuditi plasman na Olimpijske igre u Parizu, koje su ultimativni cilj svake od vodećih svjetskih vaterpolskih sila. U Fukuoki će se dijeliti dva mjesta, koja će pripasti finalistima. Zatim će se jedno mjesto dodijeliti na Europskom prvenstvu u Netanyi u siječnju 2024., a posljednja četiri bit će na raspolaganju na Svjetskom prvenstvu u Dohi u veljači 2024.
Da, dobro ste pročitali, održat će se dva Svjetska prvenstva u razmaku od pola godine. Pa onda i treće u Singapuru 2025. Ukupno četiri u razmaku od tri godine. Ali to vam je FINA. Ako ste mislili da je samo ona hrvatska ogrezla u kaosu i besmislu, niste se upoznali s vaterpolskom.
U svakom slučaju, Hrvatska kao prvak Europe dolazi na Svjetsko prvenstvo i tamo je samom tom činjenicom predodređena za najviše ciljeve. Ne treba se busati u prsa niti se gađati velikim riječima i najavama. Ne treba se precijenjivati, ali ni podcjenjivati. Minimalni cilj je polufinale, 10. svjetsko u nizu. A onaj maksimalni se zna. Krov svijeta.
Hrvatska vaterpolska reprezentacija za njega ima i kvalitetu i klasu i širinu. Ali imaju i Španjolci, Talijani, Mađari. Bit će to po običaju turnir na jednu loptu, jednu obranu, jedan napad. Bit će u Fukuoki vrhunskog vodometa.
