Hrvatska je u Glasgowu pronašla rusku verziju sebe u najvažnijem trenutku nakon moskovskog finala. Izgledala je baš onako kako je izgledala svaki put kad bi radila velike stvari. Kao momčad. Jedna prava utakmica, jedna dobra odluka, jedan ‘klik’ u glavama na ovakvim turnirima može sve okrenuti. Nema boljeg dokaza za to od prošlog Svjetskog prvenstva.

Pa iako je većina priželjkivala da Poljaci u srijedu sačuvaju nulu i na hrvatske tračnice u osmini finala skrenu Šveđane umjesto Španjolaca, momčad Luisa Enriquea daleko je od spektakla kojeg su nudili njihovi prethodnici u zadnje desetljeće i pol, dok su vladali europskim i svjetskim nogometom.

Španjolska je i dalje Španjolska. Međutim, uz sve svoje ljepote, mogućnosti i potencijale definitivno nije nepremostiva prepreka za Dalićevu momčad

Sa Španjolcima smo, zapravo, uvijek znali igrati. Koliko god oni moćni i impresivni bili. I u svakoj prigodi, osim onog nesretnog Elchea, s njima smo se prilično uspješno nadigravali, naganjali i nadmudrivali. Za razliku od Francuza ili Portugalaca, za koje ni nakon četvrt stoljeća nismo pronašli efikasan protuotrov, španjolski nogomet uvijek nam je više ležao.

Hrvatska je baš protiv Španjolske po prvi put nogom razvalila vrata i objavila da je novi samouvjereni kauboj uhodao u europski nogometni saloon. U ožujku 1994. dogovorena je prva velika utakmica reprezentacije o kojoj se pričalo, ali je još nitko nije vidio na djelu.

U Valenciji je Hrvatsku po prvi put s klupe poveo Miroslav Blažević, koji je bio konačno rješenje nakon što su se Dražan Jerković, Stanko Poklepović i Vlatko Marković smjenjivali u prvih osam utakmica. Po prvi put je hrvatski dres obukao i Robert Prosinečki, oko čije se reprezentativne budućnosti sve do tog trenutka pleo veo tajne. A on je ne samo zaigrao, nego i zabio nakon samo šest minuta svoje reprezentativne karijere u hrvatskom dresu.

Na otvaranju drugog poluvremena najprije je Davor Šuker povisio prednost, a samo nekoliko minuta kasnije Dražen Ladić je obranio jedanaesterac Txikiju Begiristainu. Hrvatska je sačuvala 2:0 i prvim grandioznim praskom najavila svoju veliku budućnost i mnoštvo radosti svojim navijačima.

Španjolci su pet godina vrebali prigodu za revanš i njegovim su zakazivanjem iskazali Hrvatskoj novu veliku počast. U svibnju 1999. upravo su Hrvatsku odabrali za otvaranje Olimpijskog stadiona u Sevilli, koji je trebao biti centralni objekt kandidature tog grada za domaćinstvo Olimpijskih igara 2004. ili 2008.

Šuker je uz brojne igračke počasti tijekom karijere upisao svoje ime i u povijest novog seviljskog stadiona zabivši na njemu prvi službeni gol, no Španjolci su pred 60.000 gledatelja okrenuli i pobijedili 3:1. Dogovoren je i uzvrat sedam mjeseci kasnije u Splitu koji je završio bez golova, a posljednju prijateljsku utakmicu (1:2) odigrali smo u Ženevi uoči Svjetskog prvenstva u Njemačkoj 2006.

A onda su prijateljske osmijehe, tapšanja i simpatije zamijenile ratničke boje. U zadnjoj utakmici u skupini Eura 2012. u Gdanjsku je Hrvatska s četiri boda u džepu tražila prolaz protiv najvećeg favorita natjecanja. U 59. minuti vanjski felš Luke Modrića pronašao je usamljenog Ivana Rakitića na drugoj vratnici, ali strašan refleks Ikera Casillasa spriječio je hrvatsko vodstvo.

Pet minuta prije kraja Hrvatska je imala korner, a u srcu peterca Vedrana Ćorluku je Sergio Busquets povukao i spriječio u skoku. Da je bilo VAR-a Hrvatska bi dobila kazneni udarac, potencijalno i prolazak u četvrtfinale, ovako je tek dobila odmahivanje rukom spomenutog njemačkog suca i osjećaj da je namagarčena.

I dok su se Hrvati još žestili na Starka, Andrés Iniesta je primio loptu možda i rukom (“Da je bilo VAR-a”) u dvojbenoj situaciji (“Da je bilo VAR-a”) i poslužio Jesúsa Navasa za španjolski gol, pobjedu i prolaz dalje. Ne samo u četvrtfinale, nego sve do nove europske krune.

“Mislim da smo danas pokradeni, ali što je tu je. Naravno da je bio penal, ali očito ga samo taj slijepac nije vidio. Znali smo tko sudi i iskreno od njega nismo puno ni očekivali”, razočarano je govorio Ćorluka nakon posljednje utakmice Slavena Bilića na hrvatskoj klupi. I posljednje Starkove na tom turniru, jer šefovi su ga nakon te utakmice poslali kući. Ali ne’š ti utjehe za rijeke hrvatskih navijača koje su se tužno razilazile sa sjevera Poljske.

Bar nekakvu satisfakciju, makar je glupo uspoređivati, Ćorluka i Hrvatska dobili su četiri godine kasnije pobjedom na Europskom prvenstvu u Francuskoj. Iako bez ozlijeđenog Modrića Hrvatska je odigrala sjajnu utakmicu, Danijel Subašić je obranio penal Sergiju Ramosu, a Nikola Kalinić i Ivan Perišić zabili za trijumf koji je Hrvatsku u osmini finala odveo na Portugal, a Španjolsku na Italiju. Gdje su obje reprezentacije i završile natjecanje.

Na otvaranju Lige nacija u Elcheu u rujnu 2018., dva mjeseca nakon finala Svjetskog prvenstva u Moskvi, raštimana i prošarana momčad Zlatka Dalića doživjela je bolno prizemljenje i najteži poraz u povijesti (0:6), ali dva mjeseca kasnije uzvratila je u Zagrebu (3:2), kad je Tin Jedvaj zaglumio Liliana Thurama i postigao svoja dva jedina gola u reprezentativnoj karijeri.

I eto nas opet na Španjolce. Treće Europsko prvenstvo zaredom. Baš kao i u prethodna dva i ovog su puta najjači španjolski aduti kontrola lopte i visoki pressing na protivničkoj polovici. Njime su uneredili Slovake u zadnjoj utakmici u grupi, ali tih seviljskih 5:0 ne zvuči ništa posebno impresivnije od 4:0 s kojima je Hrvatska tu istu Slovačku pomela u Trnavi u kvalifikacijama.

Za razliku od Slovaka, Hrvatska ima igrače koji imaju kvalitetu za odgovoriti na španjolsku agresivnost. Za očekivati je da će u centrali Dalić opet postaviti trokut kojim je razbio škotsku sredinu, s Marcelom Brozovićem, Mateom Kovačićem i Modrićem, gdje svi imaju izuzetno razvijen osjećaj za defenzivne zadaće, a s obzirom na svoje iskustvo i kvalitetu apsolutno mogu ‘sakriti’ loptu Španjolcima. Vezni red u kojem se očekuju Busquets, Koke i Pedri ni po čemu ne bi trebao imati papirnatu prednost u odnosu na hrvatski.

Ono što bi Hrvatskoj potencijalno moglo stvarati još više problema od središnjeg veza kojeg može kontrolirati su jako opasna, agresivna i okomita krila, koja protivničkim bekovima i stoperima ulaze u prsi. Josip Juranović (ako Dalić ne odluči vratiti Šimu Vrsaljka) i Joško Gvardiol (ako Dalić ne odluči vratiti Bornu Barišića) bit će pod stalnim pritiskom Pabla Sarabije, Gerarda Morena, Danija Olma ili Ferrana Torresa.

Koju god dvojicu Enrique odabere, hrvatske bekove i stopere očekuje 90 minuta stalnog pritiska. Koji će od njih zahtjevati vojničku disciplinu, preciznost i koncentraciju. Oprez zaziva činjenica da Juranović, Domagoj Vida, Duje Ćaleta-Car i Gvardiol nikad u životu nisu odigrali zajedničku utakmicu. I zbog toga će jako važna biti korekcijska uloga Brozovića i Kovačića u defenzivnom bloku.

Pa opet, ova španjolska reprezentacija još uvijek ne djeluje impresivno, zaokruženo, utvrđeno i neprobojno kao Palacio Real. Prije bi se reklo da je poput Sagrade Familije okružena skelama, u izgradnji i nedovršena, iako i takva može promatrača ostaviti bez daha. Na kraju dana, makar je gomila velikih zvijezda ostala kući, Španjolska je i dalje Španjolska.

Međutim, uz sve svoje ljepote, mogućnosti i potencijale definitivno nije nepremostiva prepreka za Dalićevu momčad. Ali samo pod jednim uvjetom. Da se Hrvatska u Kopenhagenu pojavi sa stavom, energijom i izdanjem kao protiv Škotske u Glasgowu. Ili još bolje — protiv te iste Španjolske u Zagrebu ili Bordeauxu.

Hrvatska nikad u svojoj povijesti nije pobijedila u eliminacijskoj utakmici na Europskom prvenstvu. Sva tri puta kad smo prolazili grupu, ispadali smo već na prvom koraku i to svaki put nakon teške drame. Sundellova Njemačka 1996., Şentürkova Turska 2008., Ronaldov Portugal 2016.

Ali isto tako Hrvatska nikad u svojoj povijesti nije pobijedila Škotsku. Niti je ikad pobijedila u trećoj utakmici u grupi kad joj je trebala pobjeda. A onda je jednim udarcem resetirala oboje.

Možda je ovo doba stvaranja nekih novih tradicija.