Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Sam u kući

Priča o idealima, konformizmu i Enesu Kanteru

Dobiti nekoliko slobodnih dana u New Yorku dok je čitavo društvo otišlo u London zapravo i ne zvuči tako loše. Šetati Manhattanom, otići na neki broadwayski show, napraviti snješka u Central Parku, slikati se s ponekim turistom koji te pohvali za sjajnu glavnu ulogu u Američkoj piti i doda “nisam znao da ste toliko visoki”.

Bilo bi zgodno nekoliko dana ostati sam u kući, kad ti te samoće već ne bi bilo preko glave. Kad bi ostao sam jer te je obitelj zaboravila, a ne zato što te se javno odrekla. I kad ti umjesto nespretnih lopova ne bi kroz prozor virili tvoji ljudi koji te smatraju izdajnikom i prijete ti robijom ili čak ubojstvom.

Enes Kanter rođen je u Zürichu, gdje je njegov otac Mehmet početkom 1990-ih dovršavao doktorat iz biologije. Po povratku u Tursku otac je dobio posao na sveučilištu, a visokog sina upisao je u omladinski pogon košarkaškog Fenerbahçea. No, kad je došlo vrijeme za profesionalni ugovor, a ponudili su mu ga i Fener i Olympiakos, Mehmet je poslao sina da otkrije Ameriku. I tamo razvije košarkaške, ali i akademske vještine.

Svojom visinom, snagom i pokretljivošću Enes je brzo privukao brojne skaute i u borbi nekoliko elitnih sveučilišta izabrao je Kentucky. Ali u Feneru se nisu mirili s njegovim odlaskom i NCAA ligi su ispostavili dokaze o stotinjak tisuća dolara koje su mu na ovaj ili onaj način isplatili dok je bio u njihovom omladinskom pogonu.

To ga je koštalo zabrane nastupa u američkim sveučilišnim momčadima. I ironijom sudbine — ponudilo mu prozor u svijet i život koji ga uskoro čekaju. Svijet samoće i život izopćenika.

Jer umjesto povratka u Tursku odabrao je ostati i trenirati na sveučilištu Kentucky. Ali pod rigoroznim pravilima. S momčadi nije smio ni u ludilu biti u isto vrijeme u dvorani, a nitko od igrača ili stručnog stožera nije smio s njim trenirati ili komunicirati. Kad bi momčad bila u teretani, stajao je sa strane i pokušavao kopirati vježbe koje rade. U dvoranu je ulazio tek kad bi i posljednji od njih iz nje izašao.

Zamrzio je NCAA i stroga pravila koja su od njega napravila ‘tifusara’. Ali nije imao pojma da je to dječja igra u odnosu na ono što ga tek čeka.

“Ja terorist? Jedina stvar koju ja teroriziram je košarkaški obruč”

Usprkos izgubljenoj godini, NBA skauti imali su visoko mišljenje o mogućnostima 19-godišnjeg centra. I zaista, na draftu 2011. Utah Jazz ga je uzeo na visokom trećen mjestu, iako je pod košem imao i Ala Jeffersona i Paula Millsapa i Derricka Favorsa. Trebalo mu je malo vremena da se izbori za prostor, ali iz sezone u sezonu je vidljivo napredovao. I postao jedan od posljednjih klasnih primjeraka NBA centra dominantne leđne tehnike.

U veljači 2015., kad se već poprilično približio dvoznamenkastom prosjeku poena i skokova, razmijenjen je u Oklahoma City Thunder, jednu od najboljih momčadi lige. Vrhunac je doživio u sezoni 2015./16., kad je s klupe odrađivao ‘prljavi posao’ za Russella Westbrooka i Kevina Duranta. Imali su 3-1 protiv Golden State Warriorsa u finalu Zapada i jedna ih je pobjeda dijelila od velikog finala s Cleveland LeBronsima i vjerojatnog Durantova novog ugovora. Jedna pobjeda koja se nije dogodila.

“Moja najljepša uspomena je ona kad smo vodili 3-1 protiv Warriorsa. Ne sjećam se što je bilo nakon toga, ali to je bilo baš lijepo vrijeme”, nasmijao se kiselo jednom prigodom.

Gubitak Duranta Thunder je pomislio kompenzirati Carmelom Anthonyjem, zbog kojeg je Kantera poslao u New York. Na najbolje mjesto na svijetu ako želite da vas se čuje. A on je to želio više nego išta drugo.

Patnje mladog Kantera počele su 2013. Dotad je bio ponos i dika svakog Turčina, nova zvijezda tamošnje košarke, MVP europskog juniorskog prvenstva na kojem je svoju zemlju odveo do bronce. Trebao je biti novi Kutluay, novi Türkoglu. A onda je u samo nekoliko trenutaka svijet iza njegovih leđa odjednom nestao. I to najmanje njegovom krivnjom.

Dva najmoćnija čovjeka u Turskoj, predsjednik Recep Erdoğan i njegov najjači politički saveznik, bogati imam Fetullah Gülen, raskinuli su partnerstvo. I započeli rat. Njihovi kadrovi i sljedbenici ispreplitali su se — kako u društvu, tako i u državnim institucijama, uključujući vojsku, policiju i pravosuđe. Raskol je sve više izmicao kontroli, a erupcija se dogodila u srpnju 2016. kad je pokušan državni udar na Erdoğana i njegovu vlast.

Erdoğan je za to optužio Gülena, njega i sve njegove sljedbenike proglasio teroristima, počistio sav njegov kadar iz državnih službi i napunio zatvore njegovim simpatizerima. Među njima su najviše pažnje inozemne javnosti izazvala dvojica sportaša. Njihova najveća nogometna legenda Hakan Şükür i aktualna NBA zvijezda Enes Kanter. Obojica su ostala vjerna Gülenu, koji je, poput njih, svoj egzil pronašao u SAD-u.

Njegovo imanje u Pennsylvaniji postalo je okupljalište njegovih sljedbenika, a Kanter je priznao da onamo vrlo često ide. Tvrdi kako je Gülen tek starac koji propovijeda edukaciju, umjereniji i tolerantniji islam, moderniji pogled na tursku državu i međureligijski dijalog.

S druge strane, iz Erdoğanova tabora dolaze drugačije poruke koje Gülenove pristalice optužuju za terorizam i tumače kako je osnova njegova djelovanja potpuno suprotna. Ukidanje sekularizma, demokracije i pretvaranje turske države u islamsku diktaturu kojoj će on biti na čelu.

Kanter je preko Twittera kritizirao Erdoğana i njegov režim, tvrdeći kako je sam inscenirao državni udar da bi mogao počistiti svoje neistomišljenike. Erdoğan je odgovorio poništavanjem njegove putovnice i međunarodnim uhidbenim nalogom koji je u svibnju 2017. izrodio internacionalnu dramu.

Kanter i njegov menadžer bili su na košarkaškom kampu u Indoneziji, najmnogoljudnijoj islamskoj zemlji na svijetu i čvrstim turskim političkim saveznikom. Oko dva sata ujutro menadžera je probudio njihov lokalni čuvar tvrdeći da se o njima raspituju neki državni agenti i traže njihov sutrašnji raspored.

Ovaj je odjurio u Kanterovu sobu, probudio ga i na brzinu kupio dvije karte za prvi let koji će ih odvesti iz zemlje. Već u pet sati bili su na letu za Singapur, odakle su se preko Njemačke zaputili u Rumunjsku, gdje su također imali zakazan kamp. No, tamo je drama doživjela vrhunac.

Rumunjske vlasti zabranile su mu u zračnoj luci ulazak u zemlju, tvrdeći kako je njegova turska putovnica poništena. U strahu da ga ne deportiraju u Tursku, odakle bi se teško više vratio u SAD i nastavio košarkašku karijeru, Kanter i njegov menadžer snimili su i na Twitteru objavili dramatičan video, alarmirali NBA ligu, klub, medije, američko veleposlanstvo i aktivirali svu silu odvjetnika i pritisaka.

Upalilo je. Rumunji su ga pustili da preko Londona odleti u SAD, a čim se dokopao američkog tla iz njega je proključao gnjev:

“Ne možete me uhvatiti. Nemojte se ni truditi. Doći ću kad ja to budem želio, kako bih pljunuo na vaša ružna, mržnjom ispunjena lica”, zagrmio je preko Twittera i proglasio Erdoğana “Hitlerom našeg vremena”.

Povratka s te točke više nije bilo. Kako bi izbjegao zatvor i optužnicu za terorizam, otac Mehmet morao ga se javno odreći i “ispričati predsjedniku i turskom narodu što ima takvog sina”. Morao je prekinuti sve veze i kontakte s obitelji i prijateljima u Turskoj, gdje je proglašen državnim neprijateljem.

Za milijune Turaka postao je izdajnik, za one druge heroj. Izbjegava turske restorane i njihova nacionalna okupljališta jer nikad ne zna na kakav će prijem naići. Izgubio je kontakt sa svim turskim košarkašima nakon što ga je Hidayet Türkoglu, šef saveza i Erdoğanov savjetnik, proglasio izdajnikom i sramotom vlastite obitelji. Sa suigračima ovog tjedna nije mogao putovati u London na utakmicu. Nije se osjećao sigurnim. U Tursku možda više nikad neće moći. Majku možda više nikad neće zagrliti.

“Ja terorist? Jedina stvar koju ja teroriziram je košarkaški obruč.”

I tako, sve ono što je uvježbavao godinu dana na sveučilištu Kentucky — postalo je njegov život. Život u izolaciji. Život u kojemu oni koji su ga do jučer slavili, danas od njega okreću glavu. Iz uvjerenja ili iz straha. Svejedno. Život bez obitelji. Bez prijatelja. Ali život s idealima od kojih ne želi pobjeći. Kojih se ne želi odreći. Bez obzira na cijenu.

Je li vrijedno?

“To me svaki dan netko upita. Ali kako smijem šutjeti? Ako ovo rade meni koji sam javna osoba, zamislite što rade onima koje nitko ne čuje? Primam na stotine prijetnji, ali moja je odgovornost govoriti kad imam tu mogućnost da me se čuje”, poručio je tvrdoglavi Turčin.

Ne morate ništa znati o njegovoj borbi. Ne morate niti znati je li njegova strana priče prava ili kriva. Ne znam ni ja. U vremenima medijske manipulacije, fake newsa i globalne istine koja je produkt interpretacije umjesto činjenica, sud o tome ionako će se donositi negdje daleko od naših malih i nevažnih života. U tome uopće nije poanta ove priče.

Poanta je da je jedan mladi sportaš, milijunaš, bogataš, mogao sasvim lijepo i ugodno živjeti bez svega toga. Samo da je pognuo glavu i prešutio. Da je sve ono u što istinski vjeruje zatomio zbog konformizma, egoizma i pohlepe. Tri najrazornije bolesti današnjice.

Ali nije.

Odlučio je ostati iza svojih riječi, djela i ideala.

Odlučio je ostati sam u kući.