Samo jednom u svojoj povijesti, do ovog tjedna, hrvatska nogometna reprezentacija iskrcala se na afrički kontinent. Štoviše, jedino Svjetsko prvenstvo koje je promašila bilo je ono afričko koje se 2010. održavalo u Južnoj Africi, a utakmice protiv sedam afričkih reprezentacija igrali smo i u Europi i u Aziji i u Južnoj Americi. Samo jednu u Africi.
U poprilično čudnom terminu, sredinom prosinca 1996., Ćiro Blažević poveo je momčad bez Zvonimira Bobana, Davora Šukera i Alena Bokšića na prvo izdanje Turnira Kralja Hassana II u Casablancu. Ostali su bili tu, Robert Jarni je nosio kapetansku vrpcu, Igor Štimac i Nikola Jerkan držali obranu, Aljoša Asanović i Robert Prosinečki nervozno reagirali na pretjeranu marokansku agresivnost, a baš na tom turniru debitirao je budući kapetan i izbornik Niko Kovač.
Pred 80.000 bučnih Marokanaca na stadionu Mohammeda V Hrvatska je nakon isključenja Asanovića i Prosinečkog u maratonskoj seriji penala prošla u finale, gdje je na isti način sutradan pobijedila i aktualnog doprvaka Europe Češku. I kući donijela prvi reprezentativni trofej.
Gotovo tri desetljeća trebala su proći da se Hrvatska opet otisne na Crni kontinent. Doduše, silom prilika, jer je emiratska hirovitost odmahnula rukom kad je shvatila da Mo Salah neće doći s Egiptom u Abu Dhabi, pa je niti činjenica da će ondje biti Luka Modrić nije motivirala da ustraje u organizaciji pompozno najavljenog W Cupa. Egipćani su ipak spasili stvar, brzopotezno preselili turnir u dva sata leta bliži Kairo i omogućili Zlatku Daliću da bez stresa zbog otkazivanja ožujske galvanizacije dočeka završnu fazu priprema za Euro.
Ono za što se Dalić vjerojatno najviše moli je to da svi s ove liste ostanu zdravi, jer izvan nje baš i nema puno opcija kojima je dosad ukazivao veliko povjerenje
Polufinalni suparnik Tunis iza sebe ima najgori Afrički kup nacija u svojoj povijesti. Prije dva mjeseca izgubio je od Namibije, remizirao s Malijem i Južnom Afrikom te turnir završio već u skupini. Platio je to glavom izbornik Jalel Kadri, a još uvijek nije imenovan novi, pa će Tunižane u Kairu voditi privremeni Montasser Louhichi.
Ovo okupljanje sjelo im je kao prst u oko, pa ni sami još uvijek ne znaju s kakvom će momčadi uopće istrčati protiv Hrvatske. Prva zvijezda i kapetan Ellyes Shkiri iz Eintrachta odazvao se iako je ozlijeđen, ali otkazali su već mnogi drugi — od veterana Youssefa Msaknija, Naïma Slitija, Alija Maaloula do mlađih snaga poput Sheffieldova Anisa Ben Slimanea, Lorientova Montassara Talbija i Sevillina Hannibala Mejbrija. Ostali su i bez nekolicine domaćih reprezentativaca koji se s Esperanceom pripremaju za četvrtfinale Afričke Lige prvaka.
Iako se u pravilu kaže da u ovakvim utakmicama nije lako pronaći motivaciju, Hrvatska protiv Tunisa ipak ima priliku poravnati neke račune iz prošlosti. Tunis je, naime, jedina afrička reprezentacija koja je pobijedila Hrvatsku.
Dogodilo se to u lipnju 2019. u prijateljskoj utakmici u Varaždinu kad je Dalić dao priliku poprilično ‘šarenoj’ momčadi. Ali se piše. I bode u oči u statističkim knjigama, jer je Tunis zabilježen kao jedna od tek triju reprezentacija koje su odigrale samo jednu utakmicu s Hrvatskom i u njoj pobijedile. Druge dvije su južnoameričke: Ekvador i Peru.
Hrvatskoj je, zapravo, ovaj turnir najpotrebniji od svih reprezentacija koje su pozvane. Tunis i Egipat već su (neuspješno) odradili svoju kontinentalnu smotru, Novom Zelandu ionako ne trebaju neke velike pripreme da se obračuna s Tahitijem, Vanuatuom i Papua Novom Gvinejom na Oceanskom Kupu nacija, ali Hrvatskoj je ovaj proljetni team building posljednja prilika da se reprezentativna svita odvoji od ostatka svijeta, druži desetak dana i detaljno provjeri tko je u kakvom stanju uoči definiranja liste putnika u Njemačku.
A ta je lista, budimo realni, već definirana i ništa što se dogodi u Kairu neće je poremetiti. UEFA je za Euro u Njemačkoj vratila broj od 23 prijavljena igrača po reprezentaciji, što će Dalića lišiti praktično bilo kakve velike dvojbe što se tiče hrvatskih putnika. Jer 22 imena već se danas mogu kuvertirati:
Vratari: Dominik Livaković, Ivica Ivušić, Nediljko Labrović
Obrana: Domagoj Vida, Josip Šutalo, Joško Gvardiol, Josip Juranović, Borna Sosa, Josip Stanišić, Martin Erlić
Sredina: Luka Modrić, Marcelo Brozović, Mateo Kovačić, Mario Pašalić, Nikola Vlašić, Lovro Majer, Luka Ivanušec, Martin Baturina
Napad: Ante Budimir, Bruno Petković, Andrej Kramarić, Ivan Perišić
S te će liste netko otpasti isključivo u slučaju ozljede. Dalić je vrlo jasan u strukturi svojih reprezentativnih poziva i nije sklon velikim senzacijama ili promjenama, a eventualna kadrovska kozmetika bit će ostavljena za novi ciklus nakon Europskog prvenstva. Ako prođemo po linijama, lako je braniti i rezonirati ovaj kadar.
Jedino na vratarsku trojku ovaj ožujski team-building možda može imati utjecaja, ali i to tek kozmetičke naravi. Livaković je nedodirljiv na ‘jedinici’ i jedini je hrvatski reprezentativac koji je odigrao sve minute u svih 20 posljednjih utakmica. Ne ozlijedi li se, isto će biti i u Njemačkoj, pa je definiranje dvojice njegovih pričuva poprilično benigno.
Ivušić je zadnji put stao na vrata reprezentacije u lipnju 2022. protiv Francuske u Saint-Denisu, sve nakon toga pripalo je Livakoviću. Labrović već neko vrijeme dolazi na reprezentativna okupljanja, ali još nije ubilježio nastup, kao ni Dominik Kotarski kojeg su ove sezone zapamtili i hajdukovci i dinamovci. Jedan od njih trojice će otpasti, a ako je suditi po Dalićevim dosadašnjim kriterijima, najvjerojatnije će to biti onaj najmlađi i po godinama i po reprezentativnom stažu, a to je Kotarski.
Što se obrane tiče i ondje je sve prilično jasno, makar nije baš idealno. Šutalo i Gvardiol predodređeni su za stoperski tandem za još puno godina, ali Šutalova prva godina u Ajaxu sve je, osim idealna. Variranje u formi pratilo je i variranje u zdravstvenom kartonu, pa je Šutalo jedan od četvorice s ‘liste sigurnih’ (uz Perišića, Budimira i Baturinu) kojeg neće biti u Kairu. Ali njegova je situacija jedna od najvećih Dalićevih glavobolja uoči Eura.
Vida je nadživio sve svoje obrambene partnere iz Rusije 2018., ali njegovih 35 godina na leđima ipak ostavlja upitnike oko toga je li on pr(a)va opcija za stoperskog partnera Gvardiolu. Njegovom silnom iskustvu usprkos, mnogi će prije pogledati prema Erliću i Stanišiću, ukoliko Šutalo ne bude potpuno spreman i sposoban.
Sužen broj putnika u odnosu na zadnja velika natjecanja sugerira da će bolje kotirati oni igrači koji mogu pokriti više pozicija. Zbog toga je vjerojatno kako će se Dalić zaustaviti na sedam pozvanih defenzivaca u kojima bočne pozicije Juranovića i Sose po potrebi mogu pokrivati Stanišić i Gvardiol.
Sredina također nudi listu igrača koji su već provjereni i iskusni, a mjesto najmlađega Dalić je već rezervirao Baturini. Vezni trokut Modrić-Brozović-Kovačić je nedodirljiv, a Pašalić, Vlašić, Majer i Ivanušec imat će ulogu ‘dvostrukih agenata’ po potrebi u sredini ili na krilu.
Poker ofenzivaca također će se promijeniti samo ako se dogodi neka neočekivana ozljeda. Budimir, Petković i Kramarić bit će zaduženi za golove, a najveće pitanje se već mjesecima vrti oko Perišića i vrtjet će se i u naredna dva mjeseca. Ulazimo u ključni period sezone koji će pokazati koliko će Perišić biti sposoban dati i Hajduku i reprezentaciji, a njegova situacija zapravo možda sugerira i tog posljednjeg, 23. putnika za Njemačku.
Jasno je da Perišić u Njemačkoj neće biti u punoj formi i punom pogonu, jer čak i da njegov tjelesni oporavak u narednim mjesecima prođe besprijekorno, činjenica da će propustiti 90 posto sezone mora ostaviti traga čak i na njemu, koji u sebi ima životinjsku volju i ambiciju. Stoga bi bilo prilično logično to posljednje, 23. mjesto popuniti s još jednim krilnim igračem, jer klasičnih, okomitih i brzih krila ionako na ovom popisu manjka.
Tu u igru ulaze četiri potencijalna rješenja među kojima bi Dalić mogao birati. Josip Brekalo je i odabrao proljeće u Hajduku kako bi se nakon 35 odrađenih nastupa pokušao vratiti u reprezentaciju. Ali za tu će pozivnicu u druga dva mjeseca proljetnog dijela sezone morati pokazati puno više od onoga što je ponudio u prva dva.
Šansu će imati ako u završnici sezone bude nosio Hajduk na svojim krilima kao što su u određenim fazama sezone Rijeku nosila njegova dva glavna suparnika za to posljednje mjesto, Marko Pjaca i Marco Pašalić. Njihova je prednost što su obojica dobila pozivnicu za Kairo i moći će neposredno pokazati i sugerirati Daliću što sve s njima može dobiti.
Četvrta takva opcija mogao bi biti Mislav Oršić, koji, kao i Perišić, prolazi rehabilitaciju nakon teške ozljede koljena, ali s dva mjeseca prednosti. Teško je, međutim, vjerovati da će se Dalić odlučiti na Euro povesti čak dvojicu oporavljenika koji su propustili praktično čitavu sezonu.
Ono za što se Dalić vjerojatno najviše moli je to da svi s ove liste ostanu zdravi, jer izvan nje baš i nema puno opcija kojima je dosad ukazivao veliko povjerenje. Među onima koji se mogu nadati pozivnici dogode li se nepredviđene okolnosti ili ozljede u naredna dva mjeseca su Luka Sučić, Marin Pongračić, Niko Sigur, Duje Ćaleta-Car, Nikola Moro, Petar Musa, ali nitko od njih nije među onima na kojima Dalić gradi strategiju za Europsko prvenstvo.
Od team buildinga u Kairu do okupljanja uoči Europskog prvenstva samo će još jedan hrvatski dres tražiti svog vlasnika. Sve ostalo se zna.
