Juriš

Šampioni života

Priče hrvatskih paraolimpijaca koji oduševljavaju u Tokiju

Jedan trenutak je dovoljan da ti se čitav život nepovratno okrene. Trenutak u kojem si možda išao uzeti mobitel koji ti je skliznuo ispod sjedala, pa izgubio kontrolu nad automobilom. Trenutak u kojem si možda bezbrižno sjedila na stražnjem sjedalu sa suigračicama, a treptaj oka kasnije počela svoju višednevnu borbu za život. Trenutak u kojem si možda šetala uz cestu, a samo koju minutu kasnije shvatila da ne osjećaš donji dio tijela.

Teško je, zapravo nemoguće, pojmiti što je sve prošao Velimir Šandor u zadnjih 15 godina. Od večeri u kojoj je igrao nogometni turnir i sjeo u automobil da se vrati kući, do večeri u kojoj je bacio disk do svoje druge paraolimpijske medalje. Bronca u Riju, srebro u Tokiju. Četiri centimetra kraće od zlata. Taman kao motivacija za Pariz. Kao da ovakvim tipovima motivacija uopće treba?

Teško je, zapravo nemoguće, pojmiti što je bilo u glavi 14-godišnje djevojčice kad se probudila u bolnici i shvatila da više nikad neće hodati. Da više nikad neće igrati odbojku. Anđeli Mužinić puknula je kralježnica. Desetak dana život joj je visio o koncu. Probudila se, isplakala svoju sudbinu, obrisala suze i krenula naprijed. U život.

Desetljeće i pol kasnije Anđela Mužinić je pozitivna, vesela, nasmijana, optimistična, realizirana, lijepa i uspješna mlada žena i sportašica. Koja je spletom svoje sudbine upoznala dvoje možda najvažnijih ljudi u svom životu. Svog životnog suputnika Kristijana Vincetića, jednog od najuspješnijih hrvatskih plivačkih paraolimpijaca u povijesti. Svoju partnericu Helenu Dretar Karić, koja je sa 17 godina proživjela sličnu sudbinu. Prometnu nesreću u kojoj joj je paraliziran donji dio tijela. Probudila se, isplakala svoju sudbinu, obrisala suze i krenula naprijed. U život.

“Nemojte nikad odustati od samog sebe, onakvog kakvi jeste. Ako se jedna vrata zatvore, druga već čekaju otvorena”

Anđela i Helena, Splićanka i Varaždinka, odbojkašica i rukometašica, našle su se. U Varaždinskim Toplicama. Na rehabilitaciji. U životu. U stolnom tenisu. Anđela i Helena su četverostruke europske prvakinje. Srebrne i brončane sa Svjetskog prvenstva. Srebrne i brončane s Paraolimpijskih igara u Riju i Tokiju. U principu najbolji europski paraolimpijski stolnoteniski par minulog desetljeća. Jedini tandem na svijetu koji se može nositi s nedodirljivim Azijkama. Anđela i Helena su legende hrvatskog sporta.

Baš kao i Mikela Ristoski, koja se u svoju Pulu vraća s medaljom oko vrata s već trećih Paraolimpijskih igara. Bronca u Londonu, zlato o Riju, bronca u Tokiju. Ili Riječanin Zoran Talić, srebrni u Londonu, srebrni u Riju. Dvoje skakača u dalj koji su obilježili desetljeće i dokazali da sportaši s intelektualnim teškoćama iz Hrvatske mogu otići do vrha svijeta. Nema granica.

Za sve njih koji su otišli u Tokio, Rio, London, za sve njih koji su došli do nekog državnog, Europskog ili Svjetskog prvenstva granice u njihovim glavama nikad nisu postojale. Potpuno je nebitno jesu li na tim natjecanjima osvajali medalje, jer medalje u životu paraolimpijaca nisu ni poanta, ni cilj, ni smisao. Svaki paraolimpijac ionako je osvojio medalju samom činjenicom da se odbio predati. Da je pobijedio i sebe i okolinu. Da je svojoj sudbini odlučio pokazati srednji prst.

Koliko su Mihovil Španja, Darko Kralj ili Sandra Paović ostavili hrvatskom sportu, društvu, duhu, optimizmu, teško je izmjeriti. Ako već niste, potražite i pogledajte dokumentarce o karijerama, životima, bitkama, suzama i trijumfima tih iznimnih ljudi. Kad god pomislite da vam je teško. Da ste nesretni. Da vas život muči, a sudbina tlači.

Kad pomislite da ste najnesretniji čovjek na svijetu, pogledajte snimku paraolimpijskog bacanja diska iz Tokija. Pogledajte te frajere s amputiranim nogama, protezama, mukama i problemima, kako se muče ostati unutar skliskog bacališta dok ih s neba šiba olujno nevrijeme. Kako se muče zadržati ravnotežu, preciznost, snagu i izbaciti taj disk što dalje. Čitav život stao je u tih nekoliko hitaca. Svako jutro buđenja s boli, svaka večer lijeganja s boli.

Pa razmislite što je sve Ivan Katanušić prošao da bi došao do Tokija. A onda ga tamo, u finalu kojeg je čekao i za kojeg se toliko borio, dočeka novi zid. Kao da im svima nije bilo dovoljno prepreka i zapreka u životu koje su morali preskočiti, sad je došao i biblijski potop. U najvažnijem poslijepodnevu njihovih sportskih života. Valjda kao posljednji podsjednik na sve muke, bitke, oluje i nevremena koje su prošli do konačnog cilja.

Zbog tromboze je 30-godišnjem Imoćaninu amputirana potkoljenica samo 20-ak dana nakon rođenja. Prohodao je, međutim, već godinu dana kasnije i to s protezom. Liječnici su mu odmah zalijepili naljepnicu ‘čudo od djeteta’. Taj švrćo je s jedva godinom dana života svima oko sebe pokazao da za njega nema straha. Da se u njemu krije nešto posebno. Nešto veliko.

S vršnjacima je igrao nogomet, košarku, što god se igralo. Nikad nije tražio da ga se tretira drugačije od ostalih. Jer zapravo i nije bio drugačiji od ostalih. Tako se postavljao, tako se ponašao, tako je razmišljao. Sportaš, ratnik, pobjednik. To što bi mu na nogometu proteza ispala po desetak puta, nije ga mučilo. Namjestio bi je i nastavio. Igraj dalje. Samo dođi. Pokušaj me proći. Kameni geni nisu navikli na samosažaljevanje ili depresiju. Dodaj balun i trči dalje.

Znao je da želi biti vrhunski sportaš, a kad je počeo ulaziti u atletsko bacalište Ivan Ivančić prvi je u njemu prepoznao ‘ono nešto’. Šampionsko. Legendarni Trendžo prvi mu je pomogao, učio ga, korigirao. Nažalost, umro je nedugo nakon što su im se putevi spojili, ali gdje je Ivančić stao nastavio je Roland Varga. I od sirovog, ali neumornog Imoćanina izbrusio šampiona.

Šampiona kojemu je usred priprema stotinjak kilograma utega palo na zdravu nogu i slomilo je na nekoliko mjesta. Priznao je da mu je to bio najteži trenutak u životu, jer nije znao hoće li više ikad hodati. Jednu neprospavanu noć nakon operacije bio je u depresiji. Već sutra ujutro uzeo je mobitel i počeo tražiti bacačku sjedalicu u kojoj bi mogao trenirati. 12 dana nakon operacije već je sjedio u njoj i bacao.

Šampiona koji je preživio upalu slijepog crijeva, išijas, puknute ligamente u zglobu usred Paraolimpijskih igara u Riju. Na kojima je svejedno bio peti. Puknutim ligamentima usprkos. Operacija je morala pričekati. Tijelo je trpjelo, on je trpio, ali cilj je uvijek bio isti. Paraolimpijska medalja.

U Riju su pukli ligamenti. U Tokiju je udarila oluja. Ma kakva oluja? Što je jedan pišljivi prolom oblaka za sve oluje koje je Ivan Katanušić već ukrotio? Paraolimpijsko srebro, san svih snova. I da ga nakon svega pitate, znate što bi vam rekao? Vrijedilo je. Svega.

“Čovjek može biti invalid samo u glavi. Gubitak potkoljenice je velik invaliditet, ali ja sam zdraviji i sposobniji od barem 80 posto mojih ‘zdravih’ vršnjaka.”

Usuđuje li se itko reći da čovjek s europskim, svjetskim i olimpijskim medaljama i rekordima i završenim fakultetom nije u pravu? Bez obzira zvao se on Ivan Katanušić ili možda Dino Sinovčić. Za obojicu vrijedi isti opis. Ista pravila. Isti ishod.

I Dino je, kao i Ivan, s tjelesnim invaliditetom suočen od rođenja. Artrogripoza, bolest mišića i lokomotornog sustava koja inicira kontrakture zglobova, u prvih 11 godina života 15 ga je puta odvela na operacijski stol. Bez rješenja, jer lijeka za tu podmuklu bolest nema.

Ali kad tvoje društvo igra nogomet, igraš i ti. Zbog atrofije mišića Dino nije mogao trčati i raditi sve ono što su njegovi prijatelji mogli, ali je mogao stati na gol. Tu sam, pucajte. Svom snagom. Ne štedite me. Isti smo.

Roditelji su ga odveli na bazen jer su liječnici nakon operacija savjetovali terapijsko plivanje koje opušta mišiće. Ali on nije imao namjeru ništa opuštati. Kad je počeo plivati, želio je isplivati prvi. Umjesto terapija, počeo je skupljati medalje. Europske, svjetske, olimpijske.

Onu najveću, najvažniju, onu koju je najduže čekao konačno je dočekao. U Riju mu je pobjegla, u Tokiju nije imala šanse uteći. Veličanstvena olimpijska bronca. Kao konačni dokaz ispunjenja svih zacrtanih plivačkih ciljeva. Sad se može još više posvetiti svojoj drugoj sportskoj ljubavi. Košarci u kolicima. A što, mislili ste da mu je jedan sport dovoljan? Da će se umiroviti?

Nove ciljeve će tek početi ispunjavati. Jer takvi tipovi uvijek nešto novo ciljaju. Uvijek nešto novo ganjaju. Uvijek žele više. Dalje. Brže. Kineziološki fakultet je, naravno, završio i sljedeći cilj mu je raditi s djecom. Možete li zamisliti bolju osobu da sudjeluje u odgoju i odrastanju vašeg djeteta? Možete li zamisliti bolju osobu da vaše dijete nauči kako je sve moguće? Ne samo u plivanju, ne samo u sportu. Nego u životu.

“Meni ništa u životu nije teško, ne osjećam se kao invalid. Sigurno ima puno ljudi kojima je puno teže. Ja ni u jednom segmentu života nisam bio zakinut.”

Slušate ovo i zamislite se. Posramite se. Sjetite se svakog puta kad biste sebi rekli da je preteško. Da je previše. Da je nemoguće.

Društvo osobe s invaliditetom po inerciji gleda kroz ono što nemaju. Umjesto da im pomogne da realiziraju sve ono što imaju. A toliko toga imaju što nema veze s tim njihovim jednim hendikepom. Junaci ove priče našli su se u sportu i postali su najbolje verzije sebe. Mogli su biti i znanstvenici, profesori, književnici, inženjeri, pjesnici. Mogli su ne osvojiti nijednu medalju, ne dobiti nijednu nagradu, a svejedno bi bili šampioni. Šampioni života.

A mi ostali, što mi možemo napraviti? Možemo ih saslušati. Čuti njihove priče, njihova iskustva, njihove potrebe. Možemo barem ponekad pokušati gledati svijet iz njihove perspektive. Možemo se naučiti da je ovo ‘njihov’ svijet jednako koliko i ‘naš’. I da u samo jednom trenutku, u samo jednom djeliću sekunde, taj ‘njihov’ svijet može postati i ‘naš’.

“Nemojte nikad odustati od samog sebe, onakvog kakvi jeste. Ako se jedna vrata zatvore, druga već čekaju otvorena.”

Kaže Anđela Mužinić. Djevojka kojoj se s 14 godina srušio čitav svijet. A 14 godina kasnije čitav svijet joj je pod nogama.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.