Bio sam na Wembleyju, Anfieldu, Camp Nouu, Old Traffordu, Luzu, Stade de Franceu, Stamford Bridgeu, Delle Alpiju, torinskoj Allianz Areni, minhenskoj Allianz Areni, Red Bull Areni, Schalke Areni, Westfalenu, berlinskom Olimpijskom, rimskom Olimpijskom, varšavskom Nacionalnom, bečkom Prateru, pirejskom Karaiskakisu, Türk Telekom Areni i još gomili europskih stadiona. I svaki je na svoj način poseban. O svakome bih mogao napisati vlastitu knjigu dojmova.
Ali jedan me uvijek posebno fascinirao. Jedan me i nakon što sam na njemu odgledao već pet ili šest utakmica svaki put ostavi otvorenih usta. I opet svaki put kad iznova uđem na njegove tribine prvih 10 minuta provedem opčinjen i fasciniran poput djeteta koje je slučajno na ulici naletjelo na Batmana. I ne mogu vjerovati da sam stvarno tu. Da upijam svu tu nogometnu čaroliju koja se čitavo stoljeće tu odigravala.
San Siro. Giuseppe Meazza. Nogometna Meka. Moj stadion iz snova. Fascinantan, impresivan, staromodan, neudoban. Ali toliko čaroban da te opčini. Miris prošlosti i okus nogometne povijesti koje osjetiš čim se kreneš uspinjati strmim i tijesnim tribinama daju mu grandioznost i patinu koju ni jedan stadion nema. Patinu koja će, nažalost, kroz koju godinu nestati u bijesnoj jurnjavi za svježim kapitalom kojeg novouzdignute arene od Lego kockica moraju proizvoditi. Stari San Siro je proizvodio uspomene. Novi će prvenstveno proizvoditi novac.
Nikad u povijesti, a i milanska i talijanska nogometna povijest su i duge i krcate i bogate, dva milanska kluba nisu u zadnje prvenstveno kolo ušla kao direktni konkurenti za naslov prvaka. Nikad do ovog vikenda. Nikad se u gradu uoči završnih 90 minuta nije paralelno pripremala i crveno-crna i plavo-crna šampionska parada.
Stari dobri San Siro odlučio je otići onako kako je čitavo stoljeće živio. S praskom
No, prije nego što se fokusiramo na Milano, valja podsjetiti na još dvije važne bitke koje će se voditi u posljednjem kolu ovogodišnje Serie A. Prva je ona između Fiorentine i Atalante za posljednje mjesto koje vodi u Europu, druga između Salernitane (31) i Cagliarija (29) za posljednje mjesto koje osigurava opstanak.
Fiorentina i Atalanta su izjednačeni na 59 bodova uoči zadnjeg kola, a klub iz Firence ima bolji međusobni skor. No, istovremeno imaju i vjerojatno najgoru utakmicu koju mogu zamisliti. I najmržeg protivnika koji postoji. Juventus je ove sezone Fiorentini već uzeo finale kupa i najboljeg strijelca Dušana Vlahovića, sad im mogu uzeti i Europu.
Ipak, kako Firentnici iz povijesnih razloga daleko više mrze Torineze nego obratno, čini se da bi Juventus ipak mogao zadnje kolo odigrati pod ručnom. Ne da bi pomogao Fiorentini, nego čisto iz razloga što im ta utakmica ne znači baš ništa, a nekoliko igrača je načeto, umorno ili se već oprostilo od crno-bijelog dresa. Lako je moguće da će trener Max Allegri poštedjeti i Vlahovića burnog dočeka i nove porcije uvreda, iako Juve i bez nekolicine dvojbenih ima bolju momčad i može pobijediti na stadionu Artemio Franchi.
Tomu se nadaju u Atalanti, koja je ove sezone loše podnijela paralelni slalom prvenstvom i Europom. U Bergamu dočekuju Empoli, a za mjesto u Konferencijskoj ligi treba im više bodova od onoga koliko će osvojiti Fiorentina. Postoji, doduše, i ‘stražnji ulaz’. Onaj tko ostane ispod crte ovog vikenda navijat će za Romu u finalu Konferencijske lige, jer bi to značilo da će i osma momčad Serie A dogodine igrati Europu.
Dvojica hrvatskih trenera svoje su momčadi doveli do mirnog i nimalo stresnog posljednjeg kola, što je za Torino i Hellas Veronu zadnjih sezona gotovo kao trofej. Igor Tudor nadogradio je temelje koje je u Veroni postavio upravo Ivan Jurić, a nije znao oploditi Eusebio Di Francesco. Srećom, sportski direktor Tony D’Amico brzo se vratio hrvatskom kadru, računajući valjda da će jedan Hrvat bolje shvatiti sve što je drugi tamo započeo. I zaista, Tudor je u Veroni isporučio sve što je pred njega postavljeno.
Jurić je, s druge strane, u prvoj sezoni u Torinu donio veliki napredak klubu koji se u prethodne dvije sezone spašavao ispadanja u posljednjim kolima. Bez velikih intervencija i investicija Jurić je odradio ‘stabilizaciju i pridruživanje’, posao koji je uspješno odrađivao u svakom klubu gdje je bio. Osvojenih 50 bodova donijeli su miran finiš u sredini ljestvice, ali za novi korak naprijed prema europskim pozicijama Jurićevu energiju na klupi morat će ‘mečirati’ i oni u klupskim uredima.
Torino je klub velikog imena i povijesti, ali i klub koji još uvijek vodi bitku sam sa sobom. Vidio je to i Jurić na početku sezone, kad je otvoreno tražio da se momčad pojača. Shvatio je to i Josip Brekalo, koji je pod Jurićem odigrao jako dobru sezonu, ali se ipak nije želio dugoročno vezati za klub čije ambicije još uvijek nisu jasno definirane. Povratak u Wolfsburg nije realan jer ulazi u zadnju godinu ugovora, što znači da njemački klub ovog ljeta ima zadnju priliku da ga unovči. Zainteresiranih itekako ima. Posebno u Milanu. Na obje adrese.
A Milano čeka vjerojatno najluđa nedjelja u novijoj povijesti. Oba navijačka kontingenta zauzet će svoje pozije; Interovi će napuniti Meazzu i tražiti pobjedu protiv Sampdorije čekajući vijesti iz Reggio Emilije, a nekoliko tisuća Milanovih sretnika bit će na stadionu Sassuola i nadati se trijumfalnoj pobjedničkoj povorci. Prema milanskom Duomu, gdje će ih čekati deseci tisuća crveno-crnih suboraca i gdje se nadaju u nedjelju navečer trijumfalno objaviti: “Grad je naš!”
Dvaput su milanski giganti ulazili u prvenstveni foto-finiš, ali oba puta je on bio odlučen kolo prije kraja. Nikad baš u posljednjih 90 minuta. Zato je ova sezona jedinstvena.
Davne 1950./51. oba su kluba poražena u pretposljednjem kolu, što je Milanu sačuvalo tri nedostižna boda uoči zadnjeg kola. Bio je to prvi i jedini zajednički naslov znamenitog švedskog trojca Gre-No-Li; Gunnar Gren–Gunnar Nordahl-Nils Liedholm i prva Milanova titula nakon 44 godine posta. Drugi put je situacija bila obrnuta. U sezoni 1964./65. Inter velikog Helenija Herrere i Sandra Mazzole u zadnje kolo ušao je s dva boda prednosti i daleko boljom gol-razlikom od gradskog rivala, što mu je osiguralo mirnu pripremu šampionskog slavlja.
Zadnji put su se Milan i Inter boli rogovima u sezoni 2010./11., ali i tada je sve bilo riješeno prije posljednjeg kola. Bila je to i zadnja Milanova titula, također s potpisom Zlatana Ibrahimovića. Baš uoči te sezone današnji Interov trener Simone Inzaghi okončao je igračku karijeru nakon desetljeća provedenog u Laziju, a aktualni Milanov trener Stefano Pioli vodio je Chievo.
I osvoji li doista Milan ovogodišnji naslov prvaka, na peharu će zauvijek ostati ugravirana tri imena. Piolijevo, Ibrahimovićevo i — ono Zvonimira Bobana. Čovjeka koji je prije tri godine postavio temelje aktualnog Milana, koji je ‘izmislio’ i Piolija i na koncu zbog njega ‘poginuo’ i koji je praktično iz mirovine vratio Ibrahimovića kako bi u svlačionicu punu golobradih posadio klicu pobjedničkog stava i ambicija.
Milan ima dva boda prednosti i bolji međusobni omjer, što znači da mu je za titulu dovoljan bod kod Sassuola. Inter ne može ništa drugo nego pobijediti Sampdoriju na Meazzi i čekati vijesti iz Reggio Emilije. Što ne bi trebalo biti teško, jer navijači Sampdorije ionako više razmišljaju kako prirediti prvoligaški sprovod svojim gradskim rivalima iz Genoe koji su konačno potonuli među drugoligaše nakon godina muke i spašavanja, nego kako Interu pokvariti eventualno šampionsko slavlje.
Pa dok podijeljene navijačke vojske razmišljaju o tome tko će u posljednjih 90 minuta na godinu dana pokoriti i *Stadion i *Grad i *Čizmu, fascinantni, impresivni, staromodni i neudobni San Siro kao da se zainatio ispisati jednu od posljednjih nezaboravnih stranica milanske, talijanske i europske nogometne povijesti. Prije nego što ga pretvore u hrpu građevinskog otpada i uspomena.
Stari dobri San Siro odlučio je otići onako kako je čitavo stoljeće živio. S praskom. Sa stilom. I sa sjetnom suzom u oku svih nas kojima će nedostajati.
