Nećemo se lagati, svi mi koji baštinimo žutu tradiciju i dičimo se svime što je ona neponovljiva Jugoplastika ostavila u nasljeđe i nama i košarci, malo smo odahnuli kad je Efes ostao ispod crte doigravanja. Nije to baš bilo pitanje života ili smrti, Jugoplastika je iz današnje perspektive neka druga košarkaška galaksija koju vrijeme nikad neće poružniti, ali isto smo potiho navijali da ono što je Jugoplastika jedina napravila, uz onaj neki ASK iz Rige koji više nitko ne pamti, ostane nedirnuto. Čast Anti Žižiću i Tomislavu Mijatoviću, slobodno nek opet osvoje dogodine, bit će nam drago. Ali isto nam je drago i što ovu nisu.
Najbliže je došao Maccabi, onaj Nikole Vujčića i Anthonyja Parkera, koji je nakon osvojenih titula europskog prvaka 2004. i 2005., u Pragu 2006. ostao četiri poena prekratak u trećem uzastopnom finalu, taj put protiv moskovskog CSKA. Maccabi je sudjelovao i u drugom takvom pokušaju, onom kad je Olympiacos htio tripletu nakon titula 2012. i 2013. Nije uspio, jer je europsku krunu 2014. uzeo Maccabi, i to opet Vujčićev. Samo što je umjesto igračke vrgorački Splićanin tada bio u ulozi sportskog direktora.
Te se 2014., osim neočekivanog trijumfa Ponosa Izraela, dogodilo još nešto što se zapamtilo. Bilo je to zadnji put sve do ove godine da se na završni turnir nije plasirala nijedna turska momčad. Ili, ako ćemo preciznije, ni Efes, ni Fener. Šest zadnjih finala igrali su ili jedni ili drugi. Tri osvojili.
Ove je godine po prvi put u povijesti domaćin završnog turnira Kaunas. Vjerojatno najpoznatiji košarkaški grad-sinonim, jer Kaunas nije ni po čemu toliko poznat koliko po košarci. I Žalgirisu. I baš u toj priči o domaćinstvu ovogodišnjeg Final Foura osjeti se Euroligina stalna unutarnja borba kako bi sklopila i održala neprirodni savez između košarkaške, ali siromašne i marketinški neatraktivne Europe i one nekošarkaške, ali bogate i glamurozne. Pa je Kaunas postao i ostao anomalija u natjecanju i sportu koji teži londonima, parizima, monte carlima, münchenima.
Gomile zidova i tabua Euroliga je već srušila — neke na sreću, neke na žalost, pa ideja da se Euroliga odvede u Dubai ili Dubai u Euroligu ne zvuči nimalo neizvedivo
Odnedavno čak i dubaijima.
Kaunas je završni turnir dobio u situaciji kad mu se kao glavni konkurent spominjao ni manje ni više nego Dubai. S jedne strane apsolutno košarkaški grad i zemlja, s druge apsolutno nekošarkaški. I ne budite naivni, činjenica da je Kaunas dobio ne znači da je pobijedio razum i košarka. Kaunas je dobio jer Euroliga još uvijek sama sa sobom nije definirala što uopće misli i kako se uopće postaviti prema tom ‘napadu’ s Bliskog istoka.
Već nekih godinu dana traje intenzivni ples između Eurolige i pustinjske košarkaške fatamorgane. Iako je Euroliga taj ples pokušavala inicirati i ranije, tražeći načine da privuče petrodolare na način sličan onome na koji ih je privukao europski nogomet, tek su se u zadnjoj godini dogodili neki konkretni košarkaški pomaci unutar Dubaija. Potaknuli su ih neki ljudi iz ‘ovih krajeva’ u kojima je košarka uvijek bila neka posebna emocija. Uspjeli su šeicima koji upravljaju tamošnjim kapitalom prodati ideju o ‘košarkizaciji’ emiratske pustinje. Pa su se počele vaditi sonde i slati poruke u boci s Bliskog istoka prema Europi i obratno.
Euroliga je, naravno, poskočila na zadnje noge jer bi itekako voljela zagristi u komad (neograničenog) financijskog kolača koji se dijeli na Bliskom istoku. Jer Euroliga, koliko god daleko i bogato djelovala nama iz stare i siromašne košarkaške Europe, s budžetima koji se mjere u desecima milijuna eura, ipak nije usporediva s nogometnom tvornicom novca ili onom iz NBA lige.
Ogromna većina klubova koji sudjeluju u Euroligi, a mirne duše se može i generalizirati da je riječ o svim klubovima, živi u negativnoj bilanci generiranih rashoda i prihoda koju na kraju sezone pokrivaju ‘dobri ljudi’. Bilo oni koji upravljaju bogatom nogometnom starijom braćom poput Barcelone, Real Madrida, Bayerna, bilo bogati vlasnici u Olympiacosu, Panathinaikosu, Efesu, Feneru, Bologni, Milanu, bilo državni i politički dekreti u Partizanu, Crvenoj zvezdi ili ranije moskovskom CSKA-u. Praktično tek nekoliko klubova živi unutar svojih strogo definiranih budžeta koji se pokrivaju ‘organski’, od ulaznica do marketinga. Takvi uglavnom žive u financijskoj stabilnosti, ali i rezultatskoj osrednjosti (Žalgiris, Maccabi, Baskonia), jer njihovi stabilni i tvrdi budžeti nisu kokurentni onim ‘nestabilnim’ i kliznim.
Profita za klubove u Euroligi nema, barem ne u magnitudama koje bi se od takvog natjecanja očekivale ili priželjkivale, jer za razliku od nogometa nedostaje ključna komponenta — razvoj igrača i transferi. Ogromni priljev američkih košarkaša potpuno je poremetio sustav razvoja mladih igrača u Europi, a FIBA-ina zbunjenost i kaotičan međusobni odnos samo su zakomplicirali zainteresiranost klubova iz Eurolige za taj segment. K tome se čak ni dvorane za 10 ili 15 tisuća gledatelja ne mogu mjeriti s razinom prihoda koje na dan utakmice ostvaruju nogometne arene u kojima troši tri ili četiri puta više navijača.
Stoga su emiratski milijuni koji su prostrujali zrakom itekako zaintrigirali i euroligaške šefove i klubove. Naime, nijedan od njih nije uspio samostalno zaintrigirati bliskoistočni kapital, a nije da nisu pokušavali. Stoga je logičan pokušaj bio — okrupniti uloge i snage i ponuditi im nešto više. Nešto veće.
Za početak se krenulo s idejom da Dubai u svojoj Coca-Cola Areni sa 17.000 mjesta organizira Final Four, kako bi se ‘bacila košarkaška klica’ u potpuno nekošarkaški ambijent. Zatim bi slijedilo oformljivanje kluba koji bi dobio pozivnicu za nastup u Euroligi.
U studenome je visoka i brojna delegacija Eurolige i klubova koji je čine, na čelu s predsjednikom Dejanom Bodirogom, bila u ‘radnom posjetu’ Dubaiju. Mediji su spekulirali kako su šeici pred Euroligu stavili 60 milijuna eura za sponzorski ugovor, iako neki izvori tvrde da je iznos i veći te da bi uključivao šestogodišnju licencu za njihov klub i dva domaćinstva završnog turnira u tom periodu. Iako službene informacije i potvrde nema, klubovi su navodno ponudu odbili jer je smatraju ‘prvom’, što znači da očekuju da će biti i druge. Značajno izdašnije.
Za sve koji misle da je priča na dugom štapu, vrijedi ponoviti da je Euroliga privatno natjecanje poslovno nastrojeno s jasnim uzorom u (nedostižnoj) NBA, jedinoj postojećoj košarkaškoj tvornici novca. Gomile zidova i tabua Euroliga je već srušila — neke na sreću, neke na žalost — pa ideja da se Euroliga odvede u Dubai ili Dubai u Euroligu ne zvuči nimalo neizvedivo. Gdje ima milijuna, ima i vatre.
Ključni su problemi, međutim, logističke naravi. Dubai je od središnje Europe udaljen nekih sedam sati leta u jednom smjeru, što je udaljenost jednaka onoj od središnje Europe do SAD-a. U redu, svaka bi europska momčad jednom u sezoni odradila taj put, ali kako bi to funkcioniralo s momčadi iz Dubaija koja bi 15 sati u avionu trebala provesti praktično svaki drugi tjedan?
Drugi potencijalno veliki problem je — publika. Ima li u Dubaiju uopće 17.000 zainteresiranih ljudi za košarku, kamoli euroligašku košarku? Prazne tribine su nešto čega se svako natjecanje grozi, a Euroligi je to glavni problem koji je priječi pri ulasku u London ili Pariz, kamoli Dubai. Potencijalnih problema ima još, a svi oni će stati na jednu stranu vage dok na drugoj strani bude samo jedan jedini argument. Novac. Ne bi bilo ni prvi, ni posljednji put da taj jedan jedini argument pritegne.
I dok Euroliga sama sa sobom prokuhava verzije i načine kako uklopiti ‘novu Europu’ ili čak Bliski istok u svoju utrobu, u ‘staroj’ Europi će se ovog vikenda dodijeliti naslov najboljeg na kontinentu. Osvojit će ga Olympiacos po četvrti ili Real Madrid po 11. put, nakon što su u polufinalnoj večeri u petak u Kaunasu nadjačali Monaco i Barcelonu.
Bit će to već četvrto finale između ovih dvaju klubova. Real je slavio 1995. u Zaragozi i 2015. u Madridu, Olympiakos 2013. u Londonu. Što bi u teoriji značilo da je grčki klub favorit u Kaunasu, jer je Real dosad pobjeđivao samo u međusobnim finalima koja su se igrala u Španjolskoj. Oba su kluba izgubila zadnje finale koje su igrali, i to od turskih momčadi. Real lani u Beogradu od Efesa, Olympiakos 2017. u Istanbulu od Fenera.
Debitant na završnom turniru, Monaco, tako je propustio prigodu postati tek druga francuska momčad u finalu Kupa prvaka/Eurolige, nakon Limogesa koji je 1993. osvojio naslov europskog prvaka u Pireju protiv Benettona, kad su Božo Maljković i Jure Zdovc slavili protiv Pere Skansija i Tonija Kukoča. S druge strane, Mario Hezonja može se u Realovu dresu upisati u povijesne knjige kao još jedan Hrvat koji je osvojio titulu europskog prvaka i produžiti niz koji je prije dvije godine pokrenuo Kruno Simon s dvjema uzastopnim europskim krunama u Efesovu dresu.
U Kaunasu će Euroliga ovog vikenda umiti svoje lice eliksirom vječne litavske košarkaške mladosti. A od Kaunasa do Dubaija dug je i dalek put. Na toliko različitih razina.
