I dogodilo se. Veliki Bajdo sjeo je na loptu usred utakmice na beogradskom stadionu i zajedno sa svojom momčadi s frajerskim osmijehom na licu trpio gnjevne izljeve bijesa nemoćnih Partizanovih igrača i još nemoćnijih tribina. “Ovo vam je za ono”, doviknuo je Hajdukov kapetan, prkosno gledajući u srdite Partizanove zvijezde.

Bio je to čin ultimativnog poniženja zvjezdane armijske momčadi koja se slagala sa svih strana tadašnje države. Ali bio je to još više čin ultimativnog prkosa velike momčadi iz malog grada koja je godinama čekala revanš. Koja je za taj revanš živjela. Za trenutak kad će Partizanovim zvijezdama vratiti za bezobrazluk koji su izveli prilikom jedne njihove beogradske pobjede. Kad je Zlatko Čajkovski režirao, a Stjepan Bobek izveo ponižavajući trik sa sjedenjem na lopti.

Prošle su godine, ali Hajduk im to poniženje nikad nije zaboravio. Kamoli oprostio. I trenutak osvete je stigao. Hladno serviran. Na istom mjestu. Ali ovog je puta Matošić bio naručitelj, a Vukas izvođač. Usred Beograda. Na centru Partizanova stadiona. Pred 30.000 njihovih navijača.

To je bio Hajduk. Neustrašiv, prgav, prkosan, prčevit. Hajduk koji je i pobjeđivao i gubio, ali je uvijek bio ono što mu je i samo ime tražilo da bude. Hajduk. A Frane Matošić bio je utjelovljenje tog imena. I tog pojma. Hajduk. I kapetan.

Frane je dopuštao da se ponekad može odigrat slabo, ali nikako nije mogao zamislit da se može igrat neborbeno, mlako, bez volje i žara

Od trenutka kad je prvi put zaigrao u bijelom dresu, na igralištu koje je bilo u neposrednoj blizini njegove rodne kuće u Matošićevoj ulici na rubovima splitskog Varoša, Frane Matošić bio je vođa. Te 1935. vodila se velika bitka za prestižno mjesto centarfora između Lea Lemešića i Vlade Kragića i svaka utakmica u kojoj bi jedan od njih zaigrao na tom mjestu onom drugome je mrgodila lice.

Lukavi barba Luka Kaliterna odlučio je riješiti taj problem i uoči utakmice protiv sarajevske Slavije pitao je 17-godišnjeg Franu, koji je bio zadužen za postavljanje mreža na golove i pripremu terena, bi li igrao. I to na mjestu centarfora. Kragić i Lemešić povukli su se na krila, a Frane Matošić zabio hat-trick i od tog trenutka postao prvi Hajdukov napadač.

I ostao sve do danas. U svim Hajdukovim knjigama i momčadima.

Službene brojke su 739/729. To je 739 utakmica i 729 golova. Iako je statistika još fascinantnija kad se pribroje i utakmice iz omladinskog pogona. Malo prije njegova igračkog umirovljenja 1956. primio je nagradu za 1.000. utakmicu odigranu u bijelom dresu. No, 739/729 ostao je vječni PIN koji otključava sef u kojem počivaju sve temeljne hajdučke vrijednosti. Sve što je Hajduk bio. I uvijek trebao biti. Bez obzira na rezultat.

Jer Frane Matošić nije bio samo Hajdukov stroj za golove. Bio je autoritet i u svlačionici i u klubu i u savezu. Bio je kapetan kojemu su i mlađi suigrači i protivnici govorili “Vi”. Koji je uvijek stajao ispred svoje momčadi, koji se nikad nije libio ni reći, ni napraviti ono što je mislio da je ispravno. Hajduk mu je uvijek bio ispred i iznad svega. Imao je splitski klub i većih igrača, ali nikad većeg kapetana.

“Pred nastupe, u svlačionici strogi kapetan Matošić gledao je mlade igrače kako oblače bijelu majicu i pitao bi ih redom: ‘Jeste li spremni?’. ‘Igrat ćemo, šjor Frane’, odgovorili bi mu u jedan glas. ‘Ma ne pitam ja hoćete li igrat, nego hoćete li se borit?’. Frane je dopuštao da se ponekad može odigrat slabo, ali nikako nije mogao zamislit da se može igrat neborbeno, mlako, bez volje i žara. Svaka utakmica za njega bila je bitka u kojoj se voljom i zalaganjem može pobijedit i puno boljeg od sebe i dok traje ta bitka do posljednjeg zvižduka igrač se ne smije miriti s porazom”, zapisao je Miljenko Smoje u svojoj Hajdučkoj legendi.

Frane Matošić čitavu je karijeru proveo u Hajduku, osim jedne sezone koju je igrao za beogradski BSK dok je bio na odsluženju vojnog roka i jedne koju je igrao za Bolognu tijekom Drugog svjetskog rata. Kapetansku vrpcu naslijedio je od brata Joze i nosio je čitavo desetljeće, a upravo je on bio ključan za transfer koji je promijenio Hajdukovu i hrvatsku nogometnu povijest.

U travnju 1947. Split i Zagreb igrali su na Starom placu, a Frane Matošić bio je na tribinama. Oduševio ga je 20-godišnjak na lijevom krilu Zagrebove momčadi, koji je praktično sam pobijedio Split. Matošić je odmah pripremio plan akcije i mjesec dana kasnije zajedno sa suigračem Božom Broketom čekao Bernarda Vukasa ispred zagrebačke Esplanade kako bi ga odveli u Split.

Dogovor je bio u 7:30h, a vlak za Split polazio je u 8. Matošić je bio nervozan, sljedeći vlak za Split kretao je tek sutra, a Bajde nije bilo. I taman kad su mislili krenuti sami prema kolodvoru vjerujući da se predomislio, Vukas je došetao s ocem i kuferom u ruci. “Samo da prođemo Karlovac, onda je naš”, dobacio je Matošić Broketi dok su na vlak ukrcavali dragocjeni teret.

Bajdo Vukas je upotpunio Franu Matošića, a Hajduk i hrvatski nogomet dobili su najveći tandem 20. stoljeća. U svom vremenu bili su igrači svjetskog glasa i svjetske klase i redatelji znamenite titule iz 1950., jedine u bivšoj državi koju je itko osvojio bez prvenstvenog poraza.

Na kraju te sezone u kojoj je Hajduk pobjedom protiv Crvene zvezde preskočio beogradsku momčad na ljestvici i osvojio titulu, Frane Matošić je zbog uzvraćenog šamara Zvezdinu braniču Branku Stankoviću izveden pred sud ne samo beogradske ‘Kuće fudbala’, nego i partije. A kad su ga pred istražnim povjerenstvom upitali kaje li se zbog incidenta odgovorio je:

“Kajem se samo što Stankovića nisam još jače udario. A ove istrage ne bi ni bilo da Zvezda nije izgubila.”

Zaradio je i kaznu nogometnog saveza i izbacivanje iz partije, ali on je i dalje gurao po svome. Nekoliko godina kasnije, nakon što su suci otvoreno favorizirali beogradske klubove, u legendu je ušla njegova rečenica prilikom jednog dolaska u beogradsko sjedište Nogometnog saveza Jugoslavije:

“Imate li ovdje bar dek poštenja?”

Zbog svojih beskompromisnih stavova rijetko je pozivan u reprezentaciju. Odigrao je tek 16 utakmica i nije putovao na Svjetsko prvenstvo u Brazilu 1950., iako je bio najbolji napadač lige. Usprkos tome bio je jedan od najvećih igračkih autoriteta tadašnjeg nogometa i jedan od rijetkih koji su uvijek imali otvorena najviša državnička vrata. Dvaput je odbio Tita koji mu je predlagao da preseli Hajduk u Beograd i pretvori ga u vojni klub s brojnim beneficijama za igrače i upravu, a Franji Tuđmanu je u lice prigovorio da od zagrebačke Croatije želi napraviti Crvenu zvezdu.

Ove nedjelje navršit će se 100 godina od rođenja Frane Matošića. Splitski klub obilježit će taj datum svečanošću u svom trofejnom salonu u kojem će u posebnoj vitrini izložiti uspomene na najvećeg kapetana u svojoj povijesti. U otužnom ambijentu praznog stadiona i svlačionice u kojoj tek rijetki znaju tko je i što je uopće bio Frane Matošić.

Hajduk, nažalost, odavno nije klub kakvog je gradio i branio veliki šjor Frane. Hajduk odavno nije klub koji pred 30.000 protivničkih navijača može sjesti na balun. Hajduk odavno nije klub koji se dograđuje na *hajdučkim temeljima i *hajdučkim vrijednostima koje su podizali i ljubomorno njegovali njegovi najslavniji arhitekti i građevinari. Hajduk koji ne razumije sve ono što su mu u nasljeđe ostavile hajdučke kosti njegovih predaka ni ne može imati ništa drugo nego ono što danas ima. Točnije — nema.

I dok se već desetljećima očajnički čeka neki novi veliki kapetan koji će Hajdukov brod vratiti na pravi kurs, ne preostaje ništa nego živjeti u legendama i pamtiti velike dane. Slavne dane Matošića Frane…