Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Smiju li sportaši šutjeti?

Stvari koje su važnije od samog sporta

U svakoj raspravi o najvećim i najvažnijim sportašima 20. stoljeća ime Muhammada Alija nemoguće je zaobići. Njegova veličanstvena vještina iznjedrila je gotovo jedinstven stav da je riječ o najvećem boksaču svih vremena. No, priča o njegovoj veličini i važnosti nadilazi sam sport kojim se bavio. A rezultati koje je ostvario izvan ringa nisu ništa manje impresivni od onih u njemu.

Veliki Ali nije ratovao samo protiv svojih protivnika. Ratovao je protiv cijele države. I to svoje države. Njegov odlučan i beskompromisan stav da odbije regrutaciju za rat u Vijetnamu koštao ga je kritike, mržnje, etiketiranja za nedomoljublje, suspenzije i vjerojatno još uspješnije boksačke karijere.

Koštao ga je tri godine pauze u njegovim najboljim godinama. A sve što je trebao napraviti jest slikati se u uniformi, baciti nekoliko domoljubnih floskula i prisnažiti “ja sam samo boksač, nije na meni da mislim”. Na frontu ionako ne bi išao.

No, iako nije želio u Vijetnam (“što je meni loše napravio ijedan Vijetnamac da bih bacao bombe na njih?”), od rata nije želio pobjeći. Ali rata nekim drugim oružjem, nekim drugim metodama i na posve drugom kraju svijeta. U svom društvu. Njegov tvrdoglavi stav mnoge je razbjesnio, ali mnoge i osvijestio.

Dvije stisnute šake u zraku na dodjeli atletskih medalja na OI 1968. postale su jedna od najupečatljivijih slika u povijesti sporta. Američki sprinteri Tommie Smith i John Carlos njima su prosvjedovali protiv ugrožavanja ljudskih prava crnog stanovništva u SAD-u, a pridružio im se i drugoplasirani Australac Peter Norman. Bijelac.

Svi su bili izviždani, trpjeli su silne kritike zbog “miješanja u ono što nije njihov posao” i u SAD-u i u Australiji. Zaradili su kazne, trpjeli uvrede, primali prijetnje smrću i vrlo brzo nakon tog povijesnog trenutka okončali svoje atletske karijere. Ali su itekako skrenuli pozornost na probleme kršenja ljudskih prava i ubrzali njihovo rješavanje.

“Za mene je ovo važnije od nogometa i bio bih jako sebičan kad bih od toga okrenuo glavu.” Kako bi lijepo bilo kad bi autor ove izjave bio neki hrvatski nogometaš

Iste su Igre iznjedrile još jednu herojsku priču koja je pomalo ostala u sjeni. Dva mjeseca prije Igara najbolja čehoslovačka gimnastičarka Vera Časlavska potpisala je deklaraciju protiv sovjetske vojne intervencije u njezinoj zemlji. Komunističke vlasti izdale su nalog za njezinim uhićenjem, zbog čega se tjednima skrivala u šumi i tamo vježbala.

Samo dan prije otvaranja Igara vlasti su joj se ipak smilovale i pustile je da otputuje u Ciudad de Mexico. Tamo je pomela konkurenciju, posebno onu sovjetsku, i uzela medalje u svih šest disciplina! Četiri zlata i dva srebra. Iako je znala da je na tankom ledu, prilikom izvođenja sovjetske himne na dodjeli medalja u znak prosvjeda spustila je glavu i okrenula se od sovjetske zastave.

Po povratku kući oduzeta joj je putovnica, zabranjen izlazak iz zemlje, čime joj je okončana sportska karijera. Znala je da će biti tako. Znala je što riskira. Ali bilo je to jače od nje. Bilo je to nešto što je jednostavno morala napraviti.

Vremena su se promijenila, no društveni problemi diljem svijeta i dalje postoje. A sportaši na njih sve više reagiraju. Jedan od njih proslavio je Colina Kaepernicka, sasvim prosječnog NFL quarterbacka koji je prije dvije godine odbio ustati prilikom izvođenja američke himne uoči utakmice. Zbog sličnog razloga zbog kojeg su Smith i Carlos prosvjedovali pola stoljeća ranije.

U zadnje vrijeme bukti pravi rat između NBA zvijezda i američkog predsjednika Donalda Trumpa. Sve je počelo sa Stephom Curryjem i njegovim odbijanjem audijencije u Bijeloj kući zbog neslaganja s Trumpovim stavovima, nakon čega je Curry dobio javnu podršku od mnogih kolega, uključujući i LeBrona Jamesa.

No, šef NBA lige Adam Silver, zamislite, nije stao na stranu moćnika. Nije čak ni bubao floskule i mumljao kako “treba odvojiti politiku i sport”. Štoviše, napisao je vrlo konkretno pismo svim NBA igračima u kojem ih je potaknuo da slobodno artikuliraju svoje stavove po pitanju svih društvenih tema koje ih okružuju:

“Nitko od nas ne živi u vakuumu. Ključne teme koje utječu na društvo utječu i na vas. Vi imate pravu moć za promijeniti stvari.”

Jedan drugi NBA košarkaš stvari je odveo na još višu razinu. Turčin Enes Kanter žestoki je kritičar predsjednika Recepa Erdoğana, zbog čega je ostao bez turske putovnice i zaradio međunarodni uhidbeni nalog na svoje ime. Obitelj u Turskoj ga se morala javno odreći kako bi i sama izbjegla zatvor, a on se suočio s činjenicom da će svakim izlaskom iz SAD-a riskirati uhićenje i izručenje.

Svejedno, ne pada mu na pamet šutjeti. “Nisam mislio da će sve otići ovako daleko. Ali i da sam znao da se više neću moći vratiti u Tursku i da više nikad neću moći vidjeti svoju obitelj, svejedno bih napravio isto.”

Gerard Pique otvoreni je zagovornik neovisnosti Katalonije. Zbog toga je postao omražen u Madridu i dijelovima Španjolske koji ne podržavaju katalonsku neovisnost, no od svojih ideala ne odustaje. Ponudio je da će radije odustati od španjolske reprezentacije ako njegovi stavovi većini smetaju. Ali od Katalonije neće.

I nije ovdje riječ o ispravnosti stavova koje spomenuti i brojni nespomenuti sportaši izražavaju. Poanta je u tome da stavove – imaju. Da se ne plaše javno ih iznijeti. Bez obzira što će se mnogi zapitati što im to u životu treba i što su ih sigurno i menadžeri i sponzori savjetovali da nije pametno.

Mnoge društvene kaste sklone su podcjenjivanju intelekta sportaša tumačeći kako “treniraju tijelo, a ne mozak”. Gledajući koliko su zla svijetu nanijeli oni koji “treniraju mozak” i kakve se sve moralne i intelektualne nule probijaju do pozicija političke i društvene moći, ne postoji nijedan argument koji bi sportašima branio aktivniji društveni angažman. Posebno danas, u vrijeme društvenih mreža i globalnih komunikacija, kad svaka poruka u nekoliko minuta može obići svijet.

I hrvatski su sportaši imali vrlo aktivnu javnu ulogu u tranzicijskim godinama ranih 1990.-ih. Od Zvonimira Bobana, koji se udarivši jugoslavenskog milicajca na stadionu izložio mogućoj zatvorskoj kazni, preko prosvjeda Dražena Petrovića i Stojka Vrankovića ispred zgrade UN-a tijekom Domovinskog rata, sve do onog najekstremnijeg – odlaska košarkaške reprezentacije s dodjele medalja na EP u Ateni 1995. uoči podizanja zastave i sviranja himne države koja je na Hrvatsku u tim trenucima vršila vojnu agresiju.

Danas, srećom, više nemamo takvih tema i problema, pa i stavovi sportaša sve rjeđe izlaze izvan uobičajenih okvira. U društvu u kojem šute akademici, profesori, znanstvenici, doktori, potpuno je apsurdno prozivati sportaše za šutnju o važnim društvenim pitanjima. Sportaši već 26 godina dovoljno pričaju na svojim sportskim borilištima; da su ostale komponente našeg društva izbliza uspješne kao sportaši, danas bismo bili jako sretna zemlja.

Međutim, ako je shvatljivo to što se ne žele izlagati ideološkom blatu koje će im doletjeti u lice s lijeva ili s desna ukoliko se javno odrede naspram bilo kakve škakljive društvene teme, teško je razumjeti šutnju o temama o kojima su apsolutno pozvani pričati. O kojima je njihov stav ne samo poželjan, nego i nužan.

Jer postoje i danas, znate, oni čija su ljudska prava ‘manje vrijedna’. Oni čije se postojanje nastoji svesti isključivo na negativnosti koje proizvodi manjina. Oni čije se najsitnije prekršaje preuveličava i prenaglašava, dok se neusporedivo teže i gore kriminalne radnje prešućuje i ignorira. Oni za koje ne vrijedi presumpcija nevinosti. Oni koji ne moraju ništa napraviti, a automatski su krivi. Jer su crnci. Pardon, navijači.

Stoga, što to priječi materijalno i egzistencijalno neovisne megazvijezde najvećih europskih klubova da javno progovore o svemu onome čega su i sami itekako svjesni? O svemu što se na koncu priče sve izravnije i njima razbija o glavu?

Ako su čista srca i obraza, što im se uopće može dogoditi?

U vrijeme kad su Muhammad Ali, Tommie Smith, John Carlos, Vera Časlavska ili Zvone Boban dizali svoj glas, svjesno su stavljali svoju glavu na panj. Riskirali svoje karijere, neki čak i živote. Bili su i kritizirani i demonizirani. Bili su ‘državni neprijatelji’. Prijetile su im neusporedivo teže posljedice. Ali su gurali svoje. Neke su im stvari bile važnije od samog sporta. Ili vlastitog komfora.

I danas ih ne slavi samo sportska povijest, nego povijest općenito. I zauvijek će se više pamtiti po mudima koja su imali za stajati ispred svojih uvjerenja, nego po sportskim rezultatima koje su postizali. Povijest ih pamti najprije kao velike ljude, a tek onda kao velike sportaše.

“Za mene je ovo važnije od nogometa i bio bih jako sebičan kad bih od toga okrenuo glavu.”

Kako bi lijepo bilo kad bi autor ove izjave bio neki hrvatski nogometaš. A ne jedan sasvim prosječan NFL quarterback. I sasvim izniman sportaš. Koji više nije dobio ni jedan ugovor otkako je pokrenuo prosvjed. Jer se ne zna kako će reagirati sponzori. Jer se bavi onim što nije njegov posao. Jer kritizira. Jer ne poštuje himnu. Jer nije domoljub.

A zapravo je sto puta veći domoljub od svih onih koji šute.