Juriš

Split i Zadar, savršen balans

Finale Kupa Krešimira Ćosića spojilo je dalmatinske rivale

Krajem 1960-ih Jugoplastika je bila u usponu. Na Gripama se složila velika momčad koja će uskoro osvojiti prvu titulu prvaka Jugoslavije i zastati na tek jedan poen od titule prvaka Europe. Zadar je, s druge strane, proživljavao pad nakon trofejnih godina i odlaska Krešimira Ćosića na američko sveučilište.

Ipak, i jedni i drugi su se u sezoni 1969./70. uspješno probili kroz kup-filtere i konačno dočekali finale. Prvo splitsko, prvo zadarsko, prvo međusobno. I prvo legendarno.

Mlade i gladne Splićane, koji su se do zadnjeg kola borili i za titulu prvaka, većina je proglasila favoritima. Posebno uz saznanje da Zadar praktično nije imao pravog centra, dok je splitska momčad imala Petra Skansija, Ratu Tvrdića i Damira Šolmana, članove reprezentacije koja je friško u Ljubljani postala prvakom svijeta. A kad je ždrijeb odlučio da se finale igra u retuširanoj dvorani na Gripama, činilo se da je sazrijelo vrijeme za prvi splitski košarkaški trofej.

No, lukavi zadarski učitelji dali su splitskim učenicima još jednu, posljednju lekciju prije negoli ih puste da krenu osvajati košarkaški svijet.

Dok Split i Zadar budu razigravala za njegov trofej, onaj furbasti osmijeh i neiskvareni duh dobroćudnog diva Kreše Ćosića opet će biti na tribinama

Iako je Krešimir Ćosić tu sezonu proveo u SAD-u, a vratio se samo kako bi s reprezentacijom Jugoslavije zaigrao na Svjetskom prvenstvu, Zadar ga je svejedno cijelu sezonu držao registriranog. Za svaki slučaj. A kad je okončano reprezentativno slavlje, Krešu je u njegovom gradu dočekala zasjeda. Pino Gjergja i društvo uoči puta na finale osmislili su briljantnu diverziju. Za koju nitko nije znao.

Kad je Ćosić stigao na Gripe, dočekan je osmijesima, pozdravima i čestitkama zbog svjetskog reprezentativnog trijumfa. Galantni splitski domaćini, uvjereni kako je veliki Krešo nakon Amerike i reprezentacije došao s tribina pogledati svoja dva najdraža kluba i mnoštvo prijatelja s obje strane u velikom finalu, smjestili su ga na središnji dio tribine i naložili klupskoj organizaciji da mu bude na raspolaganju.

Furbasti Krešo sjedio je neko vrijeme na tribini i sa smješkom odzdravljao svojim domaćinima. A onda se, na njihov užas, dignuo, otišao u svlačionicu i izašao na zagrijavanje u Zadrovoj sportskoj opremi.

Bio je to totalni šok za splitske košarkaše. Njihovo samopouzdanje, koje je uz podršku rekordnih 6.000 gledatelja načičkanih u dvorani trebalo samo rasti, pretvorilo se u nervozu koju najbolje opisuje činjenica da u promašili čak 14 od izvedenih 18 slobodnih bacanja. Gjergja i Ćosić znali su sve trikove, Zadar je pobijedio 64:60 i pokvario već pripremljenu splitsku feštu. A diverzija s legendarnim Krešom vječno će se prepričavati.

Čekalo se 23 godine za novo međusobno finale kupa, toliko dugo da se u međuvremenu promijenila i država. Bilo je to drugo izdanje Kupa Hrvatske, čijoj je završnici u ožujku 1993. domaćin bila Pula. Zaplet je pomalo nalikovao ovogodišnjem, Splićane je poljubio ždrijeb dodijelivši im u polufinalu domaće Gradine, dok su se u drugom polufinalu hrvali Zadar i Cibona.

U splitskim redovima iz momčadi koja je tri godine harala Europom ostali su tek kapetan Aramis Naglić i Teo Čizmić. Stigli su stari asovi Zoran Čutura i Sejo Bukva, ali najveće pojačanje neočekivano je stiglo u izbjegličkom autobusu iz BiH u liku tada nepoznatog Tuzlaka Damira Mršića.

Splićane je vodio Zadranin Vlado Vanjak, a u zadarskoj momčadi opet je glavnu ulogu imao jedan povratnik s američkog sveučilišta — Emilio Kovačić. Koji će važnu ulogu imati i u trećem međusobnom finalu čitavo desetljeće kasnije. Žuti su pobijedili 75:64, a bio je to drugi čin splitske trofejne kup-trilogije.

Na treće međusobno finale Kupa čekalo se novih 11 godina. I opet je, kao i u prvom izdanju, favorizirani domaćin pao pred svojom punom dvoranom koja je unaprijed spremila feštu. Split je te večeri u Jazinama u veljači 2004. bio još veći autsajder nego Zadar na Gripama 34 godine ranije.

Pola godine nakon što su s Dinom Rađom osvojili titulu prvaka, Splićani su opet krenuli ispočetka. S momčadi proizvedenom u svom omladinskom pogonu uz tek dvojicom stranaca, Tommyja Smitha i Miloša Šporara, u polufinalu su šokirali sjajnim imenima nakrcanu Cibonu. Što su Jazine bučno pozdravile vjerujući kako će time Zadru, koji je imao Kovačića, Davora Marcelića, Michaela Meeksa, Branimira Longina, Jakova Vladovića, Marka Banića, finalni posao biti značajno olakšan.

Ali golobradi Splićani Roko Ukić, Damir Rančić, Mateo Kedžo, Hrvoje Oršulić, Drago Pašalić s druge strane nisu imali nikakvog straha i kompleksa i dovršili su najdojmljiviji vikend svojih karijera.

Zadar je pri 72:72 imao pobjednički napad, ali je Oršulić izbio loptu Kovačiću na dvokoraku. 15 sekunda prije kraja uzeo ju je u ruke 19-godišnji Ukić, iscijedio sat, ‘slomio’ Kovačića na vrhu reketa, sjurio se prema košu i položio na drugi obruč sa zvukom sirene. Za veliko splitsko slavlje u Zadru. Za posljednji splitski trofej do dana današnjeg.

Zanimljivo je i da je Veljko Mršić, današnji Zadrov trener, tada bio Splitov igrač. Doduše, nije nastupio u finalu jer je tek bio stigao, ali nije se dugo ni zadržao na Gripama. Tek malo više od mjesec dana.

Na novo finale Kupa Split je čekao 17 godina. Igrali su u međuvremenu jedno prvenstveno finale i to baš protiv Zadra 2007./08. Bila je to zadnja sezona Jazina, a kad su se zaključala vrata legendarnog košarkaškog hrama, istovremeno su se zaključale i trofejne sobe dvaju dalmatinskih rivala.

Nitko tog vrućeg poslijepodneva kad je Zadar dobio majstoricu i osvojio titulu prvaka, nije mogao pretpostaviti da će to biti posljednji trofej Zadra do prošle sezone i posljednje finale Splita do dana današnjeg. Trofeji su se minulog desetljeća dijelili isključivo u zagrebačkom trokutu Cibona — ZagrebCedevita. Njihovoj financijskoj moći koja je stvarala rezultatsku moć dalmatinski rivali nisu mogli parirati. Mogli su samo preživljavati. I čekati.

I eto, dočekali su. Zagreba i Cedevite više nema, a Cibona je bez financijske dominacije jednako kaotična i disfunkcionalna kao i njezina dva najveća rivala. Pa ako za trenutak izignoriramo surovu regionalnu vagu koja razotkriva nimalo ugodnu košarkašku vrijednost naših najvećih klubova, zadržimo se barem jedan dan na ljepšem dijelu priče o borbi za prvi trofej sezone.

Kad je Roko Ukić položio preko Emilija Kovačića za posljednji trofej Splita, njegov današnji suigrač Ivan Perasović nije proslavio niti drugi rođendan. A Ukić, play iz onog ‘razdoblja bez playa’ je opet tu da pokuša zatvoriti gotovo punoljetan krug onog ‘razdoblja bez trofeja’.

Čitava generacija klinaca odrasla je ne znajući kako se na Gripama slave trofeji. I gdje se uopće spremaju. Onaj Žuti salon u kojeg je prošlog ljeta Sani Čampara doveo roditelje da zajedno puni strahopoštovanja upijaju čarobnu prašinu tog impresivnog ambijenta, postao je najusamljenija prostorija na Gripama.

Ukić i Kedžo su opet tu, kao i činjenica da je najveći dio splitske momčadi opet izašao iz njegove osnovne (Perasović, Luka Babić, Marin Marić, Roko Gizdavčić) ili srednje škole (Toni Perković, Darko Bajo, Antonio Vranković). Opet su tu i dva solidna stranca (Čampara i Marko Luković), baš kao i te 2004. u Jazinama.

S druge strane, Zadar je u samo 80 minuta ovog tjedna potpuno promijenio vlastito samopouzdanje i energiju. Protiv Splita u nedjelju i Cibone u srijedu Dominik Mavra i društvo izgledali su kao momčad koja ima pravo sanjati dvostruku krunu ove sezone. Jer i Split i Zadar i Cibona, sve je to na jednu loptu. I na to tko će određenog dana biti manje loš.

Ovoj omiškoj suboti i tek četvrtom međusobnom finalu Kupa u povijesti nedostajat će tek navijački šušur u dvorani i oko nje. Dva kluba isprepletene povijesti uvijek su znala održati gotovo savršen balans između rivalstva i prijateljstva, između ratovanja i poštovanja, što je u našim uvjetima istinski raritet. Velike utakmice između Splita i Zadra, utakmice u kojima su se vodile bitke za trofeje, uvijek su nudile nešto posebno. Nešto jedinstveno.

I koliko god sve to danas izgledalo drugačije, jeftinije i prolaznije, dok Split i Zadar, dva kamena temeljca hrvatske košarke budu razigravala za njegov trofej, onaj furbasti osmijeh i neiskvareni duh dobroćudnog diva Kreše Ćosića opet će biti na tribinama.

Barem u lijepim uspomenama.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.