Riječ je o europskoj verziji Olimpijskih igara koja se održava u predolimpijskoj godini i koja je dosad imala tri izdanja. Domaćini su bili Baku 2015. i Minsk 2019., a poljski Krakow bit će domaćin 2023. Europske igre zamišljene su kao priprema i kvalifikacije za OI u mnogim sportovima. Ali s neusporedivo manjim troškovima i organizacijskim zahtjevima.

EI su bazirane na ideji oživljavanja i retuširanja već postojećih sportskih objekata u zainteresiranim gradovima. Ne zahtijevaju izgradnju bilo kakvih novih objekata, a domaćin ima pravo birati sportove koje može prilagoditi svojoj infrastrukturi. Igre traju oko dva tjedna i okupljaju oko 10.000 sportaša, službenih osoba i popratnog osoblja, ne brojeći navijače i goste. Ni Olimpijsko selo nije uvjet, pa su smještajni kapaciteti u Splitu i okolici i više nego dovoljni, posebno zbog činjenice da se održavaju u lipnju, prije špice sezone.

Ovo je prilika da grad Split umjesto velike provincije bude mali velegrad

Ideja je rođena u glavi Splitskog kluba olimpijaca na čelu sa Željkom Jerkovom i Milivojem Bebićem, koji su već odradili nekoliko važnih inicijalnih sastanaka i konzultacija. I dobili su načelnu podršku sve tri ključne komponente: Vlade, Hrvatskog olimpijskog odbora, a ovog tjedna napokon i potporu nove splitske gradske vlasti.

Iako je priča u osnovi sportska, za grad Split ona je daleko značajnija i potencijalno važnija od samog sporta. MIS je najbolji primjer svega što se u Splitu dogodilo, napravilo i promijenilo zbog sporta, a gotovo pola stoljeća kasnije svi ključni infrastrukturni objekti i dalje su gradska žila kucavica. Žila koja hitno treba pročišćavanje.

Nije tajna da su sportski objekti u Splitu, kao i u cijeloj zemlji, u jako lošem stanju. I trebaju ozbiljne i detaljne planove sanacije i rekonstrukcije ukoliko žele i dalje živjeti i funkcionirati. I izbjeći potencijalnu tragediju. Drugim riječima — trebaju ozbiljan novac. A ozbiljan novac dolazi uz ozbiljan projekt.

Svi kapitalni gradski sportski objekti izgrađeni su zbog velikih događaja. Stadion u Poljudu, Sportski centar Gripe i bazeni zbog MIS-a 1979., Spaladium Arena zbog rukometnog Svjetskog prvenstva 2009., čak i natkrivanje bazena na Zvončacu za vaterpolsko Europsko prvenstvo 2022.

Svi kapitalni gradski infrastrukturni zahvati odrađeni su zbog velikih sportskih događaja. Zračna i morska luka, tunel kroz Marjan, ukopavanje željeznice, širenje glavnih gradskih ulica — sve je posljedica MIS-a 1979. Spaladium centar i oživljavanje Lore trebalo je biti posljedica rukometnog SP-a 2009., ali ga je presjekla svjetska financijska kriza i ostavila nedovršenog. Kao i mnoge druge infrastrukturne projekte u ‘nedovršenom gradu’.

I tu leži povijesna šansa koju bi Split morao ugrabiti.

Stadion u Poljudu je prvi u nizu splitskih sportskih objekata koji vape za obnovom. Od sigurnosne nužde, krova koji ne izgleda sigurno i propadanja betonskih konstrukcija diljem stadiona vidljivih golim okom, pa do one estetske. Projekti modernizacije unutrašnjosti stadiona i micanja atletske staze već postoje i mogli bi zahrđalu poljudsku ljepoticu iznova pretvoriti u prekrasnog labuda. S kapacitetom povećanim na oko 40.000, pravi, moderni isključivo nogometni stadion nudio bi sjajnu kulisu za brojne događaje. Istovremeno bi se Park mladeži pretvorio u multifunkcionalni atletski centar.

Gripe također tumaraju zarobljene između 20. i 21. stoljeća i traže ozbiljno promišljanje što i kako dalje, a posebna priča je Spaladium Arena. Koju je prof.dr. Dejan Kružić (to uvijek i svugdje treba ponavljati i isticati) sudskim procesom skinuo s gradske grbače i ostvario ogromnu pobjedu u namjeri da se njezin eksterijer i poslovni toranj konačno dovrše i zaokruže. Jer ovakva ne odgovara nikome. A interijer je ionako čudesan. Svjetski. I srce se para kad uđeš unutra i vidiš kakav potencijal leži uglavnom neiskorišten. Iako se ljudi koji je održavaju trude iz petnih žila kako bi je sačuvali od propadanja.

Jasno je svakome tko je realan da ništa od toga neće dočekati nikakvu promjenu ukoliko se ne dogodi nešto veliko. Uvijek će biti drugih prioriteta, uvijek će gradska ili državna politika vrijeme i novac tratiti na ‘nešto važnije’. Uvijek će milijuni i milijarde nestajati bez da išta konkretno iza njih ostaje.

Europske igre i šest godina ispred sebe idealan su štap za koji bi se mogli uhvatiti svi relevantni faktori i dati Splitu novi vjetar u jedra. Ne samo renoviranjem i dovršavanjem sportskih objekata u kojima će se gradska djeca okupljati u narednim desetljećima, nego i poticanjem planskog rješavanja nekih drugih gradskih problema i potreba, od prometnih, preko komunalnih, do poslovnih.

Zračna luka je već modernizirana vlastitim sredstvima, diljem grada niču hoteli s četiri ili pet zvjezdica, ali prometna i komunalna infrastruktura sve teže prati gradsku turističku eksploziju. Žnjan, most prema Kaštelima, promet prema Gradskoj luci, cesta prema Omišu, Istočna obala, Turska kula, Sjeverna luka… Toliko je nedovršenog posla i toliko potencijala koji Split mogu transformirati jednako kako ga je transformirao MIS.

Pametnom, kvalitetno razrađenom strategijom i pristupom koji će okupiti mozgove, a ne egotripere, Split može Europske igre iskoristiti za rješavanje ili barem početak rješavanja brojnih gradskih projekata koji leže u ladicama i koji su vječna žrtva politikanstva, privatnih interesa, namještenih i poništenih natječaja. Evo šanse svima da se iskažu. Djelima, a ne laprdanjem, kritiziranjem i ‘tribalo bi’ mudroserjem.

Koliko će to koštati? Koštat će, naravno. Sve košta. Ali ako ičega na svijetu ima, ima novca. I uvijek će ga biti. Pitanje je samo hoće li se usmjeriti u privatne interese i džepove ili u javne procese i potrebe. Koliko je samo milijuna i milijardi u ovoj zemlji sprženo na kriminal, lopovluk i gluposti? I nikad ih nećemo dobiti natrag.

Koštale su i MI 1979. Znate li danas koliko i je li vas uopće briga? Je li netko zbog njih ostao gladan? I tada se pitalo “možemo li mi to” i “tko će to platiti”. Ali su neki pametni ljudi, koji su gledali 50 godina unaprijed, bili dovoljno hrabri da kažu “možemo” i “ajmo”. Da tada nije bilo njihove hrabrosti, vizije i odlučnosti Split bi danas bio drugačiji grad. Nezamislivo drugačiji. Nezamislivo lošiji.

Postoji nekoliko modaliteta financiranja u kojima pomaže i Europski olimpijski odbor. Ali dvije stvari su ključne. Prvo — domaćin odlučuje koliko će novca potrošiti i na što. Split će sam odlučiti što mu je potrebno i što će renovirati. Hoće li i u kojoj mjeri uspjeti iskorisititi Igre za oživljavanje drugih gradskih projekata i potreba? Sve je na njemu. Koliko će imati znanja, želje, ideja i sposobnosti. Hoće li ostati zarobljen u prošlosti ili će krenuti u budućnost.

I drugo, možda i ključno u cijeloj priči: Europska unija od ove je godine omogućila financiranje sportskih objekata iz novog europskog fonda. Što znači da grad Split ima otvorena vrata za financiranje velikog dijela obnove svojih sportskih objekata iz europskih fondova.

Novac postoji. Samo ga treba pametno i racionalno iskoristiti. Ne treba raditi ništa grandiozno, ništa nepotrebno, predimenzionirano i preskupo. Ali raditi treba. Obnavljati treba. Modernizirati treba. Sve što se potroši bit će investirano. Tu, u Split. U Hrvatsku. U djecu koja će se baviti sportom. U građane koji će tu živjeti. U budućnost.

Isplativost ovakvog projekta ne mjeri se isključivo omjerom potrošenog i zarađenog novca. Mjeri se dugoročnim benefitima koje grad i država mogu ubirati desetljećima, kao što su ih ubirali od MIS-a. Sportskim, infrastrukturnim, komercijalnim.

Mjeri se brojem djece koja će se baviti sportom. Natjecanjima i događajima koje može organizirati. Kvalitetom života svojih građana, turističkom promocijom, desecima tisuća mladih ljudi koji će otkriti Split i Hrvatsku i opet joj se vratiti. Mjeri se privlačenjem novih ideja, novih tvrtki, novih ljudi. Ne samo turista, nego i onih koji tu žele živjeti. U konačnici, zaslužile su to i nebrojene splitske sportske veličine koje su proslavile njegovo ime. A i one koje će tek doći.

I sad, Split može ostati zakopan u svom nedovršenom i nerijetko kaotičnom momentumu, gunđati kako ga se ignorira i zapušta, grintati i odmahnuti rukom kako je sve to nepotrebno ili preskupo. Izgubiti narednih šest godina baveći se glupostima i banalnostima, novac svejedno spiskati, a onaj koji mu stoji pred nosom ne iskoristiti. Ili može uzeti svoju sudbinu u svoje ruke, prigliti ovu ideju i priliku, okupiti se oko nje i pokušati graditi neki novi Split. Nešto što će ova generacija ostaviti budućima.

Jerkov je ovu ideju fino sažeo u jednoj rečenici. Ovo je prilika da grad Split umjesto velike provincije bude mali velegrad.

Prilika da oprljeni cvit Mediterana iznova procvjeta.