U samom srcu vremena koje je nosilo dramatične i nepredvidljive promjene, Split je dobio privilegiju organizirati oproštajnu zabavu. Nakon što je Berlinski zid popustio, a Mihail Gorbačov odobrio povijesnu reformu Istočnog bloka, europska atletska elita okupila se još jednom pod starim zastavama. Na još jednom, završnom partyju. Prije točno 30 godina.
Zajedno s Europom mijenjala se i Jugoslavija, pa je rano ljeto 1990. Split dočekao dramatično kasneći s pripremama organizacije najvećeg atletskog događaja te godine u svijetu. Politička previranja unutar SFRJ ostavila su Split samog i bez podrške i iz Beograda i iz Zagreba, dok se u pozadini odvijao pravi diplomatski rat oko toga tko je zapravo domaćin atletskog EP — Jugoslavija ili Hrvatska.
Netom održani prvi demokratski izbori u Hrvatskoj iznjedrili su nove političke snage i vjetrove, a Hrvatska je krenula jasnim putem prema samostalnosti. Beograd je inzistirao da A’90 otvori predsjednik SFRJ Borislav Jović, ali Zagreb nije želio ni čuti da to napravi bilo tko osim novoizabranog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Trajali su prijepori i svađe, prijetilo se otkazivanjem, prebacivanjem u Beograd, čak i povlačenjem jugoslavenske reprezentacije s natjecanja.
No, samo otvaranje nije bilo najveći problem, jer samo tri mjeseca prije ceremonije zapravo se nije imalo što ni otvoriti. Hotel Split, koji je trebao primiti sudionike i ugledne goste, bio je daleko od završetka, a štekali su i ostali radovi i financije. Spominjalo se i prebacivanje u Zagreb, ali nova hrvatska vlast nije htjela da se prvi veliki događaj u novoj Hrvatskoj pretvori u debakl. Odlučili su uspjeti po svaku cijenu.
Kad je na poljudskom semaforu zasvijetlilo WR, stadion je eksplodirao. Na tribinama se 30.000 ljudi grlilo i slavilo kao da je Hajduk zabio pobjednički gol u 90. minuti
Ključni trenutak dogodio se kad je na mjesto šefa Organizacijskog odbora postavljen Antun Vrdoljak, koji je u Splitu odradio jednu od najboljih režija u svom životu. Uspješniju i pamtljiviju od mnogih svojih filmskih.
Državni vrh shvatio je kakvu sjajnu priliku ima predstaviti sebe i novu Hrvatsku svijetu. Vrdoljak je dobio na raspolaganje sve republičke resurse i u utrci sa satom vješto priveo organizacijski posao kraju otklanjajući svaki problem koji bi putem naišao. Predsjednik Tuđman otvorio je i do kraja ispratio spektakularno natjecanje koje je na koncu pobralo sjajne reakcije i pohvale. Bila je to prva uspješna inozemna prezentacija i promocija nove države na europskom nebu.
Iako je SFRJ bila na izdisaju, a njezini simboli gotovo neprimjetni unutar osmodnevnog atletskog spektakla kojem je na Poljudu nazočilo gotovo 200.000 gledatelja i makar je tek nekoliko desetaka kilometara dalje nicala Balvan revolucija, Split je još jednom pokazao svoju sportsku dušu i znao je razdvojiti simbole od ljudi i sporta. Iako su se političari i mediji iz Beograda zgražali zbog zvižduka koje je izazvala jugoslavenska himna na otvaranju, svi sportaši koji su predstavljali tadašnju zajedničku državu imali su iskrenu i žestoku podršku s tribina tijekom natjecanja.
Posebna priča bilo je dvoje tinejdžera iz Srbije, 19-godišnjaci Snežana Pajkić i Dragutin Topić. Pajkić je uz ovacije i emotivni trans istrčala utrku života i senzacionalno pobijedila na 1.500 metara. Nikad prije i nikad poslije nije dospjela do tih visina, a Vrdoljak joj je ponudio helikopter da se sa svojim trenerom vrati u rodnu Ćupriju. Jednako oduševljenje izazvao je i Topićev skok iz prve preko 2,34 m, koji je i njemu donijelo iznenađujuću zlatnu medalju, a tribinama novo oduševljenje.
Poljud je eksplodirao i nakon što je Biljana Petrović preskočila 1,96 m, što joj je donijelo srebrnu medalju u skoku u vis. I ona je bila iz Srbije, ali je u to vrijeme bila članica splitskog ASK-a, pa su je tribine tretirale kao svoju. Dodatne emocije publike izazvala je mahnuvši uz jugoslavensku i hrvatskom zastavom, što je bila lijepa gesta poštovanja i zahvale.
Četvrtu medalju za SFRJ osvojio je Slovenac Borut Bilač, brončani u skoku u dalj. U finalu je skakao i Siniša Ergotić koji je završio deveti, a Branko Zorko očekivao se u finalu 1.500 metara. I on je u polufinalnoj utrci izazvao burnu reakciju s tribina kad je zasjeo na čelo i poveo utrku, ali ta ga je energija na koncu koštala loše završnice i plasmana u finale.
Tog je tjedna ispisano toliko lijepih i nezaboravnih priča koje se prepričavaju i desetljećima kasnije. Svakako najveća od njih je ona koja je splitski stadion zauvijek ugravirala u atletsku povijest, a četiri francuska imena na spomen ploču na službenom ulazu u stadion. Max Morinière, Daniel Sangouma, Jean Trouabal i Bruno Marie-Rose.
Ta četiri imena većina onih koji su tada bili na stadionu i danas mogu izrecitirati i u četiri ujutro. Francuska sprinterska štafeta koja je senzacionalno pobijedila favorizirane Britance, a još senzacionalnije srušila svjetski rekord koji je 22 godine bio isključivo u američkom vlasništvu.
Kad je na poljudskom semaforu zasvijetlilo WR, stadion je eksplodirao. Na tribinama se 30.000 ljudi grlilo i slavilo kao da je Hajduk zabio pobjednički gol u 90. minuti, a počasni krug četvorice nezaboravnih Francuza trajao je vječno. A njihov svjetski rekord 37,79 godinu dana, dok ga Michael Marsh, Leroy Burrell, Dennis Mitchell i Carl Lewis opet nisu vratili u SAD.
Čitavo natjecanje trajao je francusko-britanski sprinterski okršaj u kojem su Britanci uzimali pojedinačna zlata (Linford Christie, John Regis, Roger Black, Colin Jackson, Kriss Akabusi), ali Francuzi su sa svjetskim rekordom uzeli kraljevsku štafetu 4×100 m. Britanci su vladali i na stazi i izvan nje, što je najbolje pokazao kontroverzni slučaj iz utrke na 1.500 metara.
Na nju je kao prvi favorit stigao Britanac Peter Elliott, ali je u polufinalu pao nakon što ga je istočni Nijemac uoči ciljne ravnine gurnuo u leđa. Britanci su se digli na sve četiri noge i uspjeli izlobirati presedan — Elliott je uguran u finalnu utrku iako nije završio kvalifikacijsku. Ali usprkos ‘pogurancu’ nije uspio uzeti medalju. Štoviše, završio je na najgorem ‘drvenom’ četvrtom mjestu.
Osim Pajkić i Topića, te francuskih svjetskih rekordera, najveći ljubimci tribina bili su talijanski dugoprugaš Salvatore Antibo i lijepa istočnonjemačka sprinterica Katrin Krabbe. Antiba su do dva zlata na 5 i 10 kilometara nosile ovacije i skandiranje “Toto, Toto”, a 21-godišnja Krabbe je pažnju jednako privlačila dominacijom s tri zlata u svim sprinterskim disciplinama, kao i atraktivnim izgledom.
Bio je to zapravo labuđi pjev DDR-a, čiji su atletičari i atletičarke osvojili rekordne 34 medalje, čak 13 više od drugoplasiranog SSSR-a. Split je priredio trijumfalni oproštaj vječno kontroverznom atletskom programu Istočne Njemačke, koji nakon ujedinjenja sa Zapadnom više nije bio ni izbliza tako dominantan. Kružile su već tada svakakve priče o brojnim *inovativnim metodama iz podzemnih laboratorija koje su uključivale i ‘terapije’ umjetno izazvanom trudnoćom atletičarki koja bi bila planski prekinuta.
Maraton splitskim ulicama najbrže je istrčala sićušna portugalska legenda Rosa Mota, za koju se na tribinama vjerovalo kako će trebati stepenice za penjanje na pobjedničko postolje. A neki budući šampioni u Splitu su se tek zalijetali za svoje veličanstvene karijere i podvige.
Poput buduće dvostruke olimpijske, svjetske i europske šampionke Marie-José Pérec, sjajne bacačice kugle Astrid Kumbernuss ili legendarnog svjetskog rekordera Jana Železnýja koji u Splitu nije uspio ni ući u finale. Zanimljivo je da se ni veliki Sergej Bubka na Poljudu nije uspio okititi medaljom jer je preskočio tek 5,70 m, iako je tada već držao svjetski rekord s preskočenih 6,06 m.
Bilo je to grandiozno blještavilo uoči ratnog sivila koje će zahvatiti Hrvatsku narednih godina. Bilo je to vrijeme velikih, povijesnih promjena i definitivnog raspada komunističkih mastodonata SSSR-a, SFRJ-a, ČSSR-a i DDR-a, koji su posljednji put istrčali na atletsku pozornicu prije nego što će ih naslijediti neke nove države i zastave.
Usprkos svim problemima i zaostajanjima, Split je po običaju svojim šarmom, srcem i improvizacijskim majstorstvom nadomjestio i preskočio brojne prepone. Grad je zablistao u svom punom sjaju, pljuštale su pohvale i zahvale sa svih strana. A’90 je u svijet poslao prekrasne slike i Splita i nove hrvatske države koja se silno željela prezentirati u najljepšem mogućem svjetlu, tražeći podršku i prijatelje za svoje upravo započeto osamostaljivanje.
Bila je to kulminacija fantastičnog desetljeća koje su započele MI 1979., nastavilo plivačko EP 1981., a simbolički zatvorilo atletsko EP 1990. Desetljeća u kojem se Split iz provincijskog grada transformirao u moderni i šarmantni mediteranski velegrad. Obarali su se svjetski rekordi, pozdravljali svjetski velikani i šampioni. Sport u gradu cvjetao je nošen adrenalinom novih objekata i nove energije, igrale su se završnice nogometnih europskih kupova i osvajali europski klupski trofeji u košarci, rukometu, vaterpolu.
Bilo je to vrijeme kad se u Splitu pisala sportska i politička povijest. U gradu koji je tada doista bio najsportskiji grad na svitu.
