Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Spomenik sporednim glumcima

Kako je Lucas Moura ušao u legendu

Ne postoji klinac koji je barem jednom u životu nabio loptu nogom, a da nije sanjao ovakvu bajku. Utakmicu u kojoj su sve lađe potonule, sve bitke izgubljene, sve zastave spuštene, a onda se pojaviš ti. Uzmeš loptu, zabiješ prvi, zabiješ drugi i onda na vrhuncu drame zabiješ i treći, pobjednički. U šestoj minuti sudačke nadoknade.

Ne postoji klinac koji nije sanjao da bar jednu večer u životu bude Lucas Moura.

“Nadam se da će mu u Engleskoj dignuti spomenik. Zaslužio ga je”, govorio je Christian Eriksen duboko u noći u kojoj su neki drugi bili predviđeni za junake. Frenkie de Jong, Matthijs de Ligt, Hakim Ziyech i ostali amsterdamski balavci u koje se zaljubila nogometna Europa.

Ali Lucas Moura je rekao “Ne može! Nije vaš red!”

Ne ide preko noći. On to jako dobro zna.

U nogometnu školu otac Jorge upisao ga je već s pet godina, prije nego što je krenuo u onu pravu školu. Po već dobro poznatoj brazilskoj nogometnoj bajci, ocu je bilo važno samo da bude bilo gdje osim na ulici. Jer ulice siromašnog dijela megalopolisa Sao Paula nisu nudile nikakvu budućnost.

Lucas je bio savršen dodatak, kockica koja je nedostajala Tottenhamovu mozaiku za korak više

Kao i većina sunarodnjaka, osnove milovanja lopte i brazilske nogometne čarolije brusio je u dvorani. Igrajući mali nogomet. Još dok je za međuobrok između škole i treninga u lokalnom klubu zvučnog imena Atletico Juventus jeo čokolino, snimili su ga lovci na talente velikog Corinthiansa i odveli u svoju ‘štalu’.

Bio je malen i vižljast, ali s loptom je već s desetak godina mogao što god je htio. Toliko dobro da su ga suigrači prozvali ‘Marcelinho’. Po legendarnom napadaču Corinthiansa koji je baš u to vrijeme u crno-bijelom dresu zatrpavao protivničke mreže. Nosio je taj nadimak godinama, ali kad su stvari počele postajati ozbiljne zamolio je da ga se više ne oslovljava tuđim imenom. Želio je proslaviti svoje. Lucas Rodrigues Moura da Silva.

Problem je, međutim, ležao u činjenici što je Lucasova obitelj živjela gotovo dva sata vremena potrošena u vožnji autobusom i vlakom od klupskog trening-kampa. Gotovo četiri sata dnevno gubio je na putovanje, pa su patile i školske obveze, ali i zdravlje malenog i mršavog klinca. Gubio je na kilaži, bio je stalno iscrpljen i umoran, pa su roditelji od kluba tražili da mu osiguraju zdravu prehranu i pronađu smještaj negdje u blizini trening-kampa kako ne bi svaki dan morao toliko putovati.

U Corinthiansu nisu bili zainteresirani za takvu investiciju, pa je otac uzeo sina za ruku i odveo ga u drugog gradskog nogometnog velikana, Sao Paulo. Kad su vidjeli njegovu brzinu i dribling, u crveno-crnom dijelu grada odmah su ga uzeli, prihvativši jedini očev uvjet — smještaj i hranu unutar klupskog trening-kampa.

Iz jednog siromašnog kvarta Lucas je preselio u drugi, još gori i opasniji. Trening-kamp Sao Paula nalazi se u Cotiji, predgrađu 30-ak kilometara udaljenom od centra grada, na čijim su ulicama vladali kriminal, droga i ulične bande. Klinac koji je tek ulazio u pubertet s druge strane žice nogometnog igrališta godinama je živio uz sve ono najgore što surova stvarnost brazilskog predgrađa nudi.

“S 13 godina sam počeo živjeti sam i morao sam brzo odrasti. Znao sam što se događa u mom okruženju, mnogi moji prijatelji nisu preživjeli taj pakao, ali ja sam uvijek imao samo nogomet u glavi. Želio sam uspjeti u nogometu i izbjegavao sam sve što se oko mene događalo.”

Njegov raskošan talent, brzina kretnji i driblinga i razumijevanje igre brzo su ga izdignuli iz čitave generacije i promovirali u jednog od najzanimljivijih mladih igrača u Zemlji nogometa.

Za seniorsku momčad Sao Paula debitirao je s 18 godina i odmah se ustalio u prvoj momčadi. Zabijao je i asistirao, oduševljavao svojim munjevitim kretnjama i potezima, u tri sezone u crveno-crnom dresu zabio 19 golova i debitirao za reprezentaciju. S Neymarom je činio sjajan tandem u omladinskim selekcijama i činilo se da će Brazil uskoro dobiti novi nezaustavljivi, pakleni napad.

Bilo je jasno da je rođena nova zvijezda na brazilskom nogometnom nebu i bilo je samo pitanje koji će od europskih giganata do njega prvi doći. Manchester United i Inter bacali su udicu, njuškao je oko njega i Real Madrid, ali PSG je pred Sao Paulo bacio najviše i u transferu vrijednom 45 milijuna eura najavio stvaranje velike momčadi za velike rezultate.

Samo tri dana nakon što je pariški klub ponosno objavio dolazak nove brazilske zvijezde, Lucas se okitio najvećim sportskim dostignućem — olimpijskom medaljom. U finalu OI Brazilci su poraženi od Meksika, ali i srebrna olimpijska medalja bila je dovoljna za njegov prvi londonski uspjeh. Tada nije ni slutio da će ga bijeli dio Londona uskoro nositi na ramenima.

Prije selidbe u Pariz imao je sa Sao Paulom još jedan veliki, oproštajni izazov. Dogurali su do finala Cope Sudamericane, južnoameričke verzije Europske lige, i silno su željeli po prvi put u povijesti taj trofej izložiti u svojim vitrinama. U finalu ih je čekao argentinski Tigre, kojeg je baš Lucas načeo prvim pogotkom u uzvratnoj utakmici i Sao Paulo odveo do trijumfa.

Međunarodni trofej i domaće priznanje — uvrštenje u najbolju momčad brazilskog prvenstva. Ljepši oproštaj od kluba koji ga je odgojio i poslao u svijet teško je mogao i sanjati.

Prilagodbu i tranziciju, koja ni jednom 20-godišnjaku koji stigne iz brazilske u europsku realnost nije lagana, odradio je brzo i efikasno. Imao je sjajnih partija u dresu PSG-a, osvojio četiri naslova prvaka, tri kupa, četiri liga-kupa, gomilu francuskih trofeja koji su neko vrijeme hranili ego katarskih vlasnika. Ali u Europi dalje od jednog ili dva proljetna koraka nikako nisu mogli.

Stoga je gazda Nasser Al-Khelafi odlučio probiti sve granice. Kad je u kolovozu 2017. kupio Neymara za senzacionalnih 222 milijuna eura, Lucas je bio oduševljen. Vjerovao je da će u PSG-u opet oživjeti njihov napadački tandem iz mladih brazilskih selekcija i da će njegov status samo jačati. No, kad je dvadesetak dana kasnije PSG objavio da dolazi i Kylian Mbappe, postalo mu je jasno da ga čeka uloga sporednog glumca.

Njegovo nezadovoljstvo klupom i Financijski fair-play koji je tjerao PSG da nekoga mora prodati, otvorili su vrata čovjeku koji je pred njima čučao već neko vrijeme. Mauricio Pochettino znao je što sjedi na pariškoj klupi i reagirao istog trena. Uvjerio je Daniela Levyja da istrese 30 milijuna eura obećavši mu “ako mi to napraviš, neću te više ništa tražiti”. I održao riječ.

Lucas je bio savršen dodatak, kockica koja je nedostajala Tottenhamovu mozaiku za korak više. Prošlu sezonu Spursi su završili kao treći, ove su dugo prijetili Manchester Cityju i Liverpoolu u borbi za vrh Premier lige, ali ipak nisu izdržali njihov ubitačan proljetni stampedo. Ali su zato Cityju uzvratili u četvrtfinalu Lige prvaka. A Liverpoolu mogu u finalu.

Lucas je ove sezone bio ključna Pochettinova figura u mnogim bitkama i čovjek bez kojeg se ne može. Posebno je slatka bila njegova ‘osveta’ Joseu Mourinhu u velikom Tottenhamovom trijumfu 3:0 na Old Traffordu, u kojem je zabio dva gola. Mourinho ga je još 2012. pratio i snimao dok je bio trener Reala, ali nije se želio upuštati u njegovo dovođenje smatrajući da taj novac može bolje iskoristiti.

Da je baš zapeo ove sezone ući u Tottenhamovu povijest pokazao je sredinom travnja kad je protiv Huddersfielda zabio svoj prvi hat-trick, ujedno i prvi hat-trick na novom stadionu. Tko je mogao znati da će samo dvadesetak dana kasnije zabiti novi, kojim će ući ne samo u Tottenhamovu, nego i u povijest Lige prvaka. Jer prije njega je to u polufinalu uspjelo tek Alessandru del Pieru, Robertu Lewandowskom, Cristianu Ronaldu i — Ivici Oliću.

Samo pet minuta nedostajalo je da Tottenham uopće ne prođe grupu. Ukazao se Lucas Moura i zabio za prolaz na Camp Nou. Samo 60 sekundi nedostajalo je da Tottenham ostane u polufinalu. Ukazao se Lucas Moura i zabio za prolaz na Johan Cruijff Areni.

“Jaki smo, mislim da s Tottenhamom mogu osvojiti puno trofeja. I Ligu prvaka, zašto ne?”

Posprdni podsmijeh cinične engleske javnosti popratio je ove njegove riječi kad je u siječnju prošle godine preuzimao Tottenhamovu opremu. “Zar ovaj ne zna gdje je došao?”, pitali su se istovremeno i oni koji ne vole Tottenham i oni koji za njega žive.

Danas se više nitko ne smije. Danas se svi dive tipu koji je imao muda reći ono u što tada nitko nije vjerovao. A zatim izrečeno i isporučio. Jedan neočekivani junak s četiri precizna projektila u mreži Barcelone i Ajaxa promijenio je povijest kluba koji je uvijek tu negdje na nogometnom setu, ali nikad u glavnoj ulozi.

Preostala im je još najveća večer u klupskoj povijesti. Uspiju li u Madridu vječno sporedni glumci sa svojim briljantnim redateljem trijumfalno odigrati još jedan triler, ispred novog stadiona u srcu sjevernolondonske četvrti definitivno će se dizati spomenici.