Juriš

Sretan 75. rođendan, djevojko

Radujte se narodi, krenula je najbolja liga na svijetu!

Rođendanski filmić koji je NBA liga izbacila prošlog tjedna, a koji je po tko zna koji put potvrdio apsolutnu briljantnost najjače marketinške industrije u svijetu sporta, mogao vas je napumpati čak i ako niste neki ludi fan košarke. Sva genijalnost pažljivo razrađenog pristupa *potrošačima sastoji se od toga da core bussines zapravo i nije nužno ono čime će vas napasti i privući. Košarka je za gomilu NBA ‘potrošača’ samo povod. Ne i ključna stvar.

Sjećam se da sam davno prije nego što sam sport počeo percipirati kao biznis mozgao kojeg će vraga NBA ligi toliko utakmica u regularnoj sezoni, kad se na koncu ionako sve odlučuje u doigravanju. Čak 82 utakmice odigrati samo da bi se posložio redoslijed uoči doigravanja djelovalo mi je besmisleno. I bespotrebno. To se moglo i u, štajaznam, 50.

Ali odavno NBA nije industrija sporta, nego zabave. Osnovni smisao te 82 utakmice ionako nije primarno sportski, nego poslovni. Zbog love koja se zavrti na svakoj domaćoj utakmici. Bez obzira tko igra, puta 41. Sport na prvo mjesto dolazi tek u doigravanju.

Dok sam ja u Madison Square Gardenu uzbuđeno čekao početak utakmice mozgajući hoću li uzeti srednje ili tri dolara skuplje velike kokice, likovi u skupim, originalnim dresovima iz aktualne sezone oboružani kapama, trenerkama, loptama, zastavicama i golemim kažiprstima u klupskim bojama na tribinu su odnosili ili čak odvozili pladnjeve hrane i pića veličine sobnih tepiha. A onda u pauzama izlazili po refill, ne mareći hoće li se na vrijeme vratiti. Sve je na vrijeme dok god su pladnjevi puni.

Svake godine govorim sebi “dosta je više, nije to više to”. Pa onda dođe prvi dan sezone, a u trbuhu nervoza kao da je prvi dan škole

Uglavnom, taj filmić koji je odao počast svima koji su u ovih 75 godina (iz)gradili NBA carstvo naveo me da i ja u glavi izvrtim svoj filmić. Svojih više od 30 NBA godina. NBA noći. NBA jutara. Čovječe, skoro pola NBA povijesti prošlo je mojim životom. Duže sam u romantičnoj vezi s NBA ligom nego sa ženom.

Sve ono što se događalo do kraja 1980-ih čuo sam samo iz priča i tekstova koje sam gutao i kroz nečije tuđe oči. Zato mi je teško percipirati pravu vrijednost te povijesti i stavljati je u kontekst onoga što sam svojim očima gledao. Jesu li brojke Wilta Chamberlaina proizvod njegove dominacije ili slabije konkurencije? Je li Bill Russell doista najveći ili ‘samo’ najtrofejniji? Je li Oscar Robertson bio lucidniji od Magica Johnsona? Koliko bi Pete Maravich zabijao da je bilo trice ili da su napadi bili vremenski ograničeni?

Moj život s NBA ligom počeo je teći od Detroit Bad Boysa. Čulo se već tada o čarobnom Magicu i sjajnom Larryju Birdu, ali nije ih se imalo gdje vidjeti. Tek su se šture crtice pojavljivale u u rahmetli zagrebačkom Sprintu ili beogradskom Tempu, sve dok naši nisu počeli kucati na NBA vrata. Tek onda su kapljice informacija o američkoj košarci počele prerastati u slapove i rijeke.

Detroit Pistons slali su prvu zastrašujuću sliku o tom društvu u koje smo poslali svoje najbolje vojnike, a o kojem smo i dalje jako malo znali. Buljave oči Billa Laimbeera u slici pored teksta, zastrašujuća pojavnost Ricka Mahorna, osmijeh Johna Salleyja i poster Isiaha Thomasa. Za proboj medijske blokade. Ti košarkaški nasilnici prvi su se probili u našu kolektivnu svijest i stvorili zastrašujuću sliku daleke i neistražene NBA mistike.

A opet, nikoga tada nismo mrzili više od Ricka Adelmana. Čekali smo taj Tempo (čini mi se da je izlazio utorkom) jednom tjedno (zamislite samo, klinci globalni današnji) da vidimo kako je i koliko Dražen igrao i je li se što promijenilo. I psovali smo tom Adelmanu sve što se psovati moglo. Koji su to drexleri i porteri ispred njega? Koji su to uopće likovi? Koji je tom tipu vrag? Zašto ga ignorira? Zna li on uopće tko je Dražen?

A onda kad je konačno utekao i u Netsima dokazao i njemu i tim ostalim američkim neznalicama tko je i što je, nismo mogli dočekati da vidimo i Tonija uz njega. U tim velikim Bullsima. Uz Njegovo Veličanstvo. Dražen i Toni. Nakon prve troljetke Bullsa. Nakon prvog olimpijskog srebra Hrvatske. Na kaseti koju i danas čuvam. I video-rekorder negdje u ormaru.

Srce nam je te teške 1993. dvaput puklo. Prvi put u lipnju kad je sudbina zaustavila Dražena, drugi put u listopadu kad je umirovila Jordana. Prvi put, prije nego što je odigrao prvu utakmicu s Tonijem. Srećom, njegova bejzbolska budalaština nije potrajala. Magija Chicago Bullsa ne samo da se nastavila, nego i pojačala. Jordan, Pippen, Rodman, Kukoč. *Naši Bullsi.

Mene je, recimo, živciralo to što svi navijaju za Bullse. Naravno da sam navijao i ja, tko može navijati protiv Jordana i Kukoča? *Naših Bullsa. Ali uvijek mi je išlo na živce biti u masi onih koji misle isto. Pa sam sve oko sebe počeo živcirati svaki put kad bi Knicksi prebili Bullse. Nisu ih baš često mogli pobijediti, ali su ih mogli prebiti. I tako sam se navukao na Knickse. Nažalost. Jebiga.

Pa je došao Kobe i 2000-te. Dominacija protiv Reggieja Millera, Allena Iversona i Jasona Kidda. I Spursi s Greggom Popovichem, Timom Duncanom i Tonyjem Parkerom. A onda su Boston Celtics napravili nešto što je imalo dalekosežne posljedice. Paulu Pierceu su dodali Kevina Garnetta i Raya Allena za prvo ‘veliko trojstvo’. Nikad prije takva tri igrača nisu se spojila u istoj momčadi. Nikad prije nije se na takav način slagala ekipa. I čini mi se da se od tog trenutka puno toga okrenulo. U filozofiji i nepisanim, ali dotad čvrstim i jasnim pravilima NBA zakonika.

Znam da nekim novim klincima ide na živce priča kako je “prije bilo bolje”. Znam da su međugeneracijski sukobi i priče o “starim jarcima” i “mladim pastusima” vječni, ne samo u kontekstu NBA lige nego svih životnih pitanja i odgovora. Jasno mi je da netko upola mlađi ne želi slušati čežnju moje generacije za nekim drugim NBA vremenima u kojima se funkcioniralo drugačije.

Znam da su ta vremena prošla i da NBA danas pripada nekim drugim i drugačijim klincima. Ali s 30 godina NBA staža valjda imam pravo ponekad malo zagunđati. “Ma, nostalgičan si za svojom mladosti”. Nisam, brate. Nostalgičan sam za muškom košarkom koju su igrali muškarci, a ne razmaženi balavci koji šire ruke nakon svakog oštrijeg pogleda, kamoli kontakta.

Živcira me, recimo, što više nema nikakvog osjećaja lojalnosti. I to iz obje perspektive — kako igrača prema momčadima, tako i momčadi prema igračima. O navijačima da i ne govorimo. Nema više dugoročnog projektiranja i građenja, sve mora biti odmah. Bujanje salary capa stvorilo je kontraefekt. Umjesto širenja, konkurentnost se suzila. A sadašnjost ubrzala.

Živcira me što igra evoluira u smjeru ‘linije manjeg otpora’. Što umjetnost dalekometnog šuta debelo nadjačava umjetnost unutarnje igre. Pivotiranja, guranja, leđne tehnike. Što je egoizam i igra jedan-na-pet toliko dominantnija od momčadske igre pet-na-pet. Što se ispaljuju rakete s osam metara u osmoj sekundi napada i što su matematika i statistika postale važnije od osjećaja i logike. Da, znam. Sve su to posljedice odrastanja i učenja košarke od Tonija Kukoča.

Živcira me što se ne sviraju koraci i nošene lopte, kojih ima na svakoj utakmici. Što, bogati klinci ne moraju znati osnovna pravila igre? Živcira me odmaranje zvijezda bez ikakvog valjanog razloga ili ozljede. Živcira me što ‘čitači’ pročitaju statistiku utakmice i misle da znaju sve što se u njoj događalo. Živciraju me klaunski dresovi u sto boja koji nemaju nikakve veze s identitetom ili tradicijom momčadi.

Živcira me što je uloga trenera potpuno devalvirana. Što treneri moraju titrati jaja balavcima koji zarađuju 10 puta više od njih, jer igrači prodaju dresove, ne treneri. Živcira me što trener mora paziti ne samo svaku riječ, nego i svaki ton, zbog svih onih mikrofona koji su nagurani na njega ili oko njega. Pa se secira svako izgovoreno slovo ili gesta. Je li preoštro? Je li uvredljivo? Je li gay-friendly? Koketira li ono što je rekao svom krilnom centru s rasizmom? Vrijeđa li neki skupinu ljudi, životinja ili krastavaca sa snažnim lobijem?

Živcira me još gomila toga. I svake godine govorim sebi “dosta je više, nije to više to”. Pa onda dođe prvi dan sezone, a u trbuhu nervoza kao da je prvi dan škole. Ne može te živcirati nešto do čega ti nije stalo.

Hoće li bolesno krcati rosteri Lakersa i Netsa ući u veleočekivano finale? Hoće li Thibs dignuti ili slomiti Knickse? Kakvi su treneri Jason Kidd, Chauncey Billups, Steve Nash? Hoće li Brad Stevens bolje izgraditi Celticse kao GM nego kao trener (kojeg još ne mogu prežaliti)? Koliko je još splasha u Splash Brothersima? Hoće li Bojan Bogdanović ostati u Salt Lake Cityju? Hoće li Dario Šarić uopće zaigrati? Hoće li se Kyrie cijepiti ili će se cjepivo Kyriti? Koliko će psihijatara trebati Ben Simmons? Tko će držati tercu na Nije u šoldima sve, Dennis Schröder ili Victor Oladipo? I hoće li zvati svoje mudre menadžere i savjetnike na Božićni ručak?

Radujte se narodi, krenula je najbolja liga na svijetu!

Neka ti je sretan 75. rođendan, vječno mlada i uzbudljiva djevojko!

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.