Impresivan je napredak kojeg je minulog ljeta Ivica Zubac ‘skuhao’ uz asistenciju i nadzor trenerskog tima Clippersa. Činjenica da su mu dali unosan četverogodišnji ugovor (četvrta godina nije garantirana) pokazala mu je da Clippersi u njemu vide i sadašnjost i budućnost, što je u žile 22-godišnjeg Čitlučanina ubrizgalo snažan adrenalin i zaključalo ga u dvoranu.

Hype koji se stvorio oko Clippersa nakon saznanja da će za njih potpisati Kawhi Leonard i Paul George, zvijezde iz prvog ešalona NBA sazviježđa, djelovao je i na Zupca. Jednostavno je morao ubrzati proces sazrijevanja i napredovanja jer je bio svjestan da ga potrebe momčadi neće čekati. Ugovoru i naklonosti Jerryja Westa usprkos.

Stoga je već tijekom ljeta simulirao sve ono što je znao da će se od njega tražiti kad krene sezona i luđački radio na poboljšanju svake od komponenti koje su zahtjevale upgrade. Bilo je jako bitno dovesti tijelo u idealno stanje već za prvi dan zajedničkog trening-kampa, kako bi odmah mogao krenuti s momčadskim uigravanjem koje u principu traje čitav prvi dio sezone. I s uklapanjem u sustav trenera Doca Riversa, koji je odredio upravo MVP-a prošlogodišnjeg finala da bude njegov glavni napadački partner i režiser.

Uživajte u činjenici da živite u vremenu kad možete gledati utakmice NBA lige i biti sigurni da će netko naš biti u glavnoj ulozi

Tako su Leonard i Zubac već u prvoj trećini sezone izvrtjeli ogroman broj pickova u kojima je Kawhi uspješno razigravao i Zupca i sebe. Ipak, ono u čemu je Zu pokazao najimpresivniji napredak u odnosu na prošle sezone je tranzicija. Trčanje, pozicioniranje, čitanje igre, brzina donošenja odluka – u svemu je izuzetno, baš vidljivo napredovao. Iako je jasno da će, barem u prvoj sezoni dok mu se napadački instinkti ne razviju do kraja, u momčadi s toliko sjajnih napadača i rješenja njegov primarni doprinos biti onaj obrambeni.

2019. jest i sasvim sigurno će još dugo ostati najvažnija i najsretnija godina u košarkaškom životu Ivice Zupca. Jer zaista je imao sreću što su ga Lakersi praktično poklonili svojim gradskim rivalima zahvaljujući još jednom dodiru genijalnosti Jerryja Westa, umjesto da ga pošalju u neki drugi klub i grad.

Zubac je umjesto stresne selidbe i totalnog reseta usred sezone praktično na istom mjestu dobio na poklon tromjesečnu audiciju za novi ugovor. A kad ga je ljetos potpisao, mogao je nastaviti život i mirne se duše posvetiti drilu u poznatom okruženju bez gubljenja vremena i energije na upoznavanje novog grada, kluba i auditorija.

U Clippersima ove sezone možda neće imati minutažu koliku bi imao u nekoj drugoj momčadi u izgradnji, ali jedna minuta u ozbiljnoj ulozi u momčadi koja se bori za sam vrh lige, uz takve suigrače i ambicije, vrijedi kao pet u nekoj momčadi bez rezultatskog pritiska i visokih ciljeva. Zubac će uz takve suigrače, okršaje i zahtjeve puno brže stasati u ozbiljnog NBA igrača, na kakvog sve više nalikuje. Sa svoje, ne smetnite s uma, tek 22 godine.

I baš je uzbudljiva ta činjenica da imamo igrača u takvoj momčadi, momčadi koja će se narednih sezona boriti za najviše domete. I da ga možemo gledati kako napreduje iz utakmice u utakmicu, iz sezone u sezonu i pridonosi u takvom spektakularnom okruženju.

A ako se Zupčeva 2019. razvila upravo spektakularno, što reći o Bogdanovićevoj?

“Dok jednome ne smrkne, drugome ne svane”. Teška ozljeda Victora Oladipa u siječnju Bogdanoviću je izbrisala sva ograničenja u napadačkom sustavu Indiane. U pravo vrijeme, u samoj završnici svog ugovora s Pacersima Babo je odigrao polusezonu karijere, krcavši 20,7 poena po utakmici i odvevši ih u doigravanje.

Od igrača koji je najprije smatran ‘samo’ vrhunskim *šuterom promoviran je u igrača koji je vrhunski *napadač, da bi na koncu bio valoriziran kao vrhunski *igrač koji donosi razliku na obje strane parketa.

A takvi igrači koštaju. Desetke milijuna. I Bogdanović je napokon, s 30 godina, uvršten u društvo kojem njegove košarkaške vrijednosti pripadaju. Utah Jazz nije kalkulirao, niti ostavio bilo kakvu šansu drugima. 73 milijuna za četiri godine značilo je da je Bojan Bogdanović probio granicu od 100 milijuna zarađenih dolara u NBA obitelji. A takvi igrači imaju drugačiji tretman. Takvi igrači su ‘NBA plemstvo’.

Indiana je pritom ispala sjajna međustanica između njegovog prvog i najboljeg ugovora. Kad je potpisivao dvogodišnji ugovor s Pacersima vrijedan 21 milijun bilo je dvojbe je li možda otišao ispod svoje realne cijene. Posebno znajući da je istog ljeta njegov konkurent Otto Porter u Washington Wizardsima dobio čak 106 milijuna za četiri godine. Dva ljeta kasnije Bogdanović je samo napredovao i na koncu ipak naplatio svoje strpljenje i klasu, a kaotični Wizardsi su se već riješili i Portera i njegovog ugovora.

U Salt Lake Cityju Bogdanoviću nije trebalo ni vremena, ni strpljenja. Uletio je u sezonu kao pitbull pušten s lanca, u sustavu i okruženju koji maksimalno iskorištavaju sve njegove kapacitete. Ove je sezone već šest puta zabijao 30 ili više, na prosjeku je od 21 poen po utakmici, a njegov je pobjednički šut sa zvukom sirene nanio jedini poraz Milwaukee Bucksima u njihovoj trijumfalnoj seriji od 23 utakmice.

Kod Bogdanovića je teško pričati o nekom značajnom igračkom napretku ove sezone kao što je to slučaj sa Zupcem. Jer Babo je ovako dobar bio i prošle sezone u Pacersima. Ovo je, jednostavno, njegova razina. Ovo je njegovo vrijeme. Ovo su godine i utakmice kojih ćemo se sjećati i koje ćemo prepričavati jednom kad budemo slagali završne kadrove njegove igračke karijere.

Bojan Bogdanović je NBA elita. Sjajno je to reći i znati da ne pretjeruješ. Da nisi subjektivan jer je naš. Mi smo u svojim srcima to nekako znali ili barem vjerovali, ali 2019. godina je to urezala u kamen. Stoga uživajte. I u Babi i u Jazzu. Uživajte u činjenici da živite u vremenu kad možete gledati utakmice NBA lige i biti sigurni da će netko naš biti u glavnoj ulozi. Svake večeri.

I muka mi je od same pomisli na kakvu smo reprezentativnu depresiju potrošili njegove najbolje igračke godine. Muka mi je kad znam koliko su igračka veličina i značaj Bojana Bogdanovića u Hrvatskoj zasjenjeni činjenicom da nam je košarka na najnižim granama otkako se njome bavimo i time što s reprezentacijom nije uspio ništa značajnije napraviti.

I ne mogu vam opisati koliko bih želio da to konačno napravi narednog ljeta. Najprije u Splitu, a zatim u Tokiju. Ne radi nas navijača ili radi hrvatske košarke, nego isključivo radi njega. Radi toga što se i nakon svih šamara i razočaranja, nakon stotinu milijuna zarađenih dolara i stotina milijuna onih koji se dive njegovoj košarkaškoj vještini, on i dalje svakoj toj reprezentativnoj akciji veseli kao da mu je prva. Ili posljednja.

Baš zbog tih reprezentativnih utega Bojan Bogdanović nikad nije proglašen najboljim hrvatskim sportašem. A mogao je. I zaslužio. Jer već godinama igra na najvišoj razini u najboljoj svjetskoj ligi u sportu koji je među najpopularnijima na planeti. Jer je najbolji košarkaš kojeg je Hrvatska imala u ovom stoljeću.

Pa uz apsolutno poštovanje i naklon prema svemu što su brojni sjajni hrvatski sportaši osvojili i napravili, ja ću ovu godinu i ovo priznanje posvetiti upravo njemu. Bez obzira što u njoj nije ništa osvojio. Jer ako je netko zaslužio da mu cijela zemlja na kraju neke godine priredi ovacije za sve što je ostvario, onda je to on.

Najbolji hrvatski sportaš u 2019. godini za mene se zove Bojan Bogdanović. Složiti se možete i ne morate. Ali zapljeskati mu morate.

#SretnaNovaGodina