Blagdani su idealna prilika da doslovno svako druženje s obitelji, užom ili širom, prijateljima, bližim ili daljim, čitateljima i pratiteljima, manje ili više razumnim, zapravo svakim na koga naletiš da mu zaželiš zdravlje i radost, forhendom završiš nekim od kamenčića mudrosti iz plejade “Vidit ćemo”, “A šta ćeš”, “Triba vrimena” do mog osobnog favorita “S Hajdukom se nikad ne zna”.

Oprostite mi retroaktivno, ovako javno, svi kojima sam reternirao nešto od navedenoga. Ljudi Božji, pa ni ginekolog u Božićno jutro i novogodišnjoj noći ne razmišlja o onoj stvari. Nekad mi se čini da me gomila ljudi doživljava nekim Hajdukovim ginekologom na vječnom dežurstvu. Jebeš pandemije, ratove, inflaciju, konverziju, zaokruživanje, poskupljivanje, zimu bez zime. Šta ćemo s Hajdukom, dragi?

Nije Leko najbolji trener na svijetu, ali u ovom trenutku je vjerojatno najbolji trener na svijetu za Hajduk. Potraga je završena

Hajduk je čudo.

Buđenje iz zimskog sna donijela su dva izlazna transfera koja su Hajduku inkasirala 10, a možda i više milijuna eura i proizvela novu rundu grintanja. Jer u principu Hajdukov navijač po definiciji nikad nije zadovoljan.

Pa se onda stalno vrtiš u krug. I tumačiš kako nema besplatnog ručka, kako Hajduk od nečega mora živjeti ako ne želi, a ne želi, živjeti od milosti (i nemilosti) nekog hirovitog bogataša. Put koji je Hajduk odabrao znači, i u teoriji i u praksi, “zaradi da bi trošio”. A da bi zaradio, moraš pobjeđivati. Ili prodavati. Idealno bi bilo oboje. Bez Europe, ostaju transferi. A transferiraš onoga koga možeš, ne onoga koga želiš. Transferiraš onoga za koga imaš ponudu.

Dinamo je u hrvatskom nogometu puno stvari izbacio izvan regule. Jedna od njih je i konstantno uspoređivanje Hajdukove transferne politike s Dinamovom. Dinamo je u tom kontekstu iznimka, ne samo u Hrvatskoj, nego u svim slabijim ligama diljem Europe. Dinamovo proizvodno i transferno čudo, a koje će u predstojećim dvorskim borbama za vlast u klubu konačno javno raskrinkati i ono protuzakonito i kriminalno lice koje su mnogi ignorirali opijeni grandioznim ciframa, nije nešto s čime se Hajduk treba uspoređivati i opterećivati.

Jer Hajdukova je stvarnost drugačija i do viših transfernih razreda ne dolazi se samo HNL-om. Za ulazak u više transferne razrede i odštete ključna je financijska stabilnost, dobra priča i prije svega — vidljivost. Stalno igranje u Europi, ono što Dinamo ostvaruje. To podiže vrijednost kluba, igrača, transfera. Iz te je perspektive blasfemija pričati kako je malo 10+ milijuna eura koje je Hajduk ove zime zaradio na svojoj ‘sirovini’, koja još nije odigrala ozbiljnu seniorsku sezonu.

Drugi je par cipela to što je ponekad teško progutati, a bilo je tako i sad u slučaju Stipe Biuka i Marina Ljubičića, činjenicu da 20-godišnjaci odlaze bez da su i počeli igrati ozbiljan nogomet i Hajduku ostavili išta osim odštete. Nažalost, realnost i Hajduka i Dinama i cijelog HNL-a jest to da će ‘naša dica’ svoje najbolje nogometne godine davati nekom drugom. Uz nadu da će se bar neki od njih s vremena na vrijeme u punoj snazi vratiti kući — bilo da bi resetirali svoju karijeru, bilo da bi postali vođe i navijačke ikone poput Marka Livaje ili Mislava Oršića.

Hajduk je, nažalost, još uvijek prisiljen prodavati golu *sirovinu. I to se vjerojatno nikad neće promijeniti. No, dizanje kluba na višu rezultatsku razinu osigurava i mogućnost da se ta *sirovina barem još malo dulje zadrži u proizvodnom pogonu. Nije pitanje treba li Hajduk prodavati svoju djecu. To je neminovno. Pitanje je samo koliko će klub biti pametan i sposoban da novac kojeg dobije pretvori u dodatnu vrijednost, a ne mrtvi balast.

Hajduk, nažalost, još uvijek nije uspio do kraja razviti koncept ‘klupskog projekta’. Mlade igrače koje će se iz generacije u generaciju kroz klupsku akademiju pažljivo probrati, pametno i ciljano voditi, dodijeliti im starije i iskusnije seniorske mentore, dozirati i prije svega zaštititi od preranog izgaranja, navijačkog nestrpljenja, klupskog lutanja i trenerske samovolje. To je nešto zbog čega se Hajduk ne smije sramiti pogledati prema Dinamu, jer to Dinamo radi vrhunski.

Jer biti Biuk i Ljubičić u Hajduku nije nimalo lagano. Ne samo zbog pritiska trenera i kluba, nego i zbog toga što golemi, strastveni i nestrpljivi Hajdukov auditorij brutalno kažnjava svaku neizbježnu i normalnu grešku koja dolazi u procesu odrastanja — kako životnog, tako i nogometnog. Većina onih koji danas grintaju i gunđaju zbog “prodavanja naše dice”, bila je prva i najglasnija kad je toj dici trebalo psovati sve po spisku zbog nekog promašenog zicera ili nepravovremene asistencije uz vidovnjačku kauč-projekciju “nikad ništa od tebe”. Ili “poklonite ga uz vriću baluna”.

Darijo Srna u svojoj je biografiji napisao: “Na svijetu ne postoji ništa ljepše nego imati 18 godina i biti igrač Hajduka”.

Istina.

Ali imati 19 ili 20 godina i biti igrač Hajduka je posve druga priča. Ono kad si bljesnuo i skrenuo pažnju, a još uvijek nisi sazrio i odrastao. Ono kad još ne znaš tko ti glavu nosi, a nestrpljiva masa od tebe traži da ne griješiš i da svaku utakmicu budeš najbolji. A to ne ide. Taj proces je najteži. Ne samo u Hajduku. U svakom klubu, u svakom sportu. Prijelaz iz talenta u ozbiljnog sportaša. Tranzicija iz dječaka u muškarca. Uvijek je to kocka. Jer ne uspiju svi postati ni ozbiljni nogometaši, ni ozbiljni ljudi.

Hajduk je s Biukom i Ljubičićem u kontekstu svoje realnosti odradio sasvim dobar financijski posao, jer je gomilu svoje mladosti u zadnjem desetljeću izgubio nizašto. K tome, klauzule o budućim prodajama i fond transferne solidarnosti osigurat će mu novac i u budućnosti — ukoliko njih dvojica postanu igrači(ne) kakve svi želimo da postanu.

Zašto je Biuk otišao u MLS? Zato što su baš njega željeli. Američka će liga u iduće četiri godine biti u daleko većem fokusu zbog nadolazećeg Svjetskog prvenstva i Amerikanci žele mlade europske zvijezde. Željeli su njega i dovest će i još neke, budite sigurni. Amerikanci žele u nogometni biznis, žele stvarati, žele prodavati, žele ući u financijsku i kvalitativnu rotaciju s najboljim europskim klubovima. Žele reprezentaciju koja će za četiri godine biti kompetitivna i ligu koja će biti atraktivna.

Biuku je 20 godina i neće uteći nikome ako u Los Angelesu bude igrao dobro. Svaki centimetar kugle zemaljske pokriven je skautskim očima i kamerama, nema straha da će njegove igre ikome promaknuti. Sve je na njemu. Sve je u njegovim rukama i nogama, baš kao što bi bilo i da je otišao u Club Brugge, Freiburg ili Sampdoriju. I to je čitava mudrost. Tko zna što će život donijeti. Možda Biuk čitav život ostane u Americi? Možda kroz koju godinu bude u Manchester Cityju? Možda bude novi Hajdukov Livaja? Možda njegov transfer u MLS otvori vrata za još veći i unosniji, recimo, Rokasa Pukštasa?

Od prvog dana svog mandata predsjednik Lukša Jakobušić tražio je trenera koji će zadovoljavati maksimalan broj točaka iz njegove liste kriterija. Trenera koji će poznavati hajdučki ambijent i mentalitet, ali mu neće robovati. Koji će znati koliko je zahtjevno biti Hajdukov trener — a realno to nisu znali ni Paolo Tramezzani, ni Jens Gustafsson, ni Valdas Dambrauskas — ali ga to neće ugušiti. Trenera koji je dovoljno mlad da puca od gladi, energije i želje, ali istovremeno već ima iskustvo vođenih i dobivenih ratova. I na koncu, ili prije svega, osobu koju će svlačionica poštovati i slijediti i u čiji legitimitet i kredibilitet javnost neće sumnjati.

Ivan Leko u ovoj konstelaciji kriterija teško može biti nadmašen. Bivši kapetan, desetka, reprezentativac, čovjek koji je na terenu vidio što drugi nisu i čije su lopte drugačije letjele. A trener u najboljim godinama, nedovršen, ali s iskustvom, jasnom idejom i vizijom koju je već provjerio i dokazao. Svoj nogometni stav objasnio je u jednoj rečenici u intervjuu od prije nekoliko godina:

“Rezultat je na prvom mjestu. Ne vjerujem u to da igraš dobro i izgubiš utakmicu. Radije bih igrao loše i pobijedio.”

A pobjede su, nemojmo se lagati, ono što Hajduku najviše treba. Nema mira bez pobjeda. Nema osmijeha bez pobjeda. Nema razvoja igrača bez pobjeda. Nema transfera bez pobjeda. Nema Europe bez pobjeda. Nema trofeja bez pobjeda.

Ako je Jakobušić već toliko tražio i probirao, sad ga je našao. Nije Leko najbolji trener na svijetu, ali u ovom trenutku je vjerojatno najbolji trener na svijetu za Hajduk. Njemu ni one najzadrtije kauč-sveznalice ne mogu reći da ne zna. Dokazao je da zna i kao igrač i kao trener. Potraga je završena. Zaključajte vrata, bacite ključ i pustite ga da radi.

I Leko je jedno od one ‘naše dice’ koje je jednom bilo prodano, pa se vratilo kući. Trebalo je hrabrosti s njegove strane da dođe na najteži posao na svijetu. Doista vjerujem da mu je devet od 10 prijatelja reklo da je lud. Ali isto tako vjerujem da je svih devet od 10 svjesno da samo jedno mjesto na svijetu se zove Dom. I da nema boljeg mjesta na svijetu za napraviti velike stvari nego ondje gdje se u prvom tjednu nove godine registriralo više od 20.000 članova. A bude li trebalo, bit će ih i 200.000.

Ivan Leko je toga itekako svjestan. Svjestan je što je na stolu i što ga čeka ako uspije. Svjestan jer je, siguran sam, svo ovo vrijeme dok je bio daleko od kuće još puno puta više od mene čuo ono vječno i neuništivo pitanje.

Šta ćemo s Hajdukom, dragi?