Kad je prije godinu i pol objavljeno da je za najboljeg hrvatskog futsalera u 2020. u tradicionalnom izboru portala CROfutsal izabran Žarko Luketin, bilo je svakakvih komentara. Naime, u tom izboru sudjeluju tri posebna žirija; stručni, novinarski i navijački, a navijači su te godine uvjerljivo izabrali Luketinova i Olmissumova kapetana Stjepana Perišića. No, stručni i novinarski žiri prevagnuli su da kruna najboljeg ipak ode u ruke vjerojatno najboljeg hrvatskog futsalskog vratara u povijesti.
I doista, bilo je to djelomično nepravedno prema Perišiću, koji je odigrao fantastičnu sezonu i kao kapetan vodio Olmissum najprije do titule, a zatim i do kupa. I doista bio najbolji *igrač te godine. Ali nagrada za najboljega je samo jedna, bez obzira jeste li vratar ili igrač. A Luketinova uloga u tom Olmissumu bila je daleko važnija do *samo vratarske. I zato je proglašen najboljim. Iako bi bolja riječ možda bila ‘najvažnijim’.
I kako to obično biva, tek kad nešto izgubiš shvatiš koliko vrijedi. Olmissum se prošlog ljeta razišao s 33-godišnjim Splićaninom, što je zvučalo kao apsolutna senzacija za futsalsku javnost. Jer ako imaš najviše ambicije, a Olmissum ih apsolutno ima, čovjeka poput Luketina ne smiješ izgubiti.
Osjetili su Omišani njegov odlazak, itekako. Ne možda toliko u samom broju primljenih golova, jer je Josip Bilandžić imao sasvim solidnu sezonu, koliko u X faktoru koji Luketin donosi kako u svojoj, tako i u suparničkoj svlačionici. Rečenica “kad Žare poludi” kultna je već godinama i od nje zazire svatko tko je sa suprotne strane. Gard i sigurnost koju ulijeva suigračima Luketin je već toliko puta naplatio velikim pobjedama. A sve je to sa sobom donio i u Pulu, gdje je ove sezone sagradio novu utvrdu.
Ovako uzbudljivo natjecanje s ovoliko izjednačenih klubova Hrvatska nema ni u jednom sportu
Olmissum je nakon dvogodišnje trofejne žetve i dvije fine prezentacije u Ligi prvaka shvatio kako je to biti lovina. I koliko je svijet drugačiji iz pozicije napadača u odnosu na poziciju branitelja. Nisu Omišane, međutim, štedjele ni ozljede. Bez Valerija Jurića, jednog od svojih najboljih igrača prethodne sezone bili su praktično čitavu sezonu, Perišić je propustio gotovo polovicu, uključujući i lisabonsko školovanje među europskom elitom, a u playoffu su otpala i još dva reprezentativca; Kristijan Postružin i Matej Horvat.
Usprkos svemu uzeli su startnu ‘jedinicu” i odigrali sjajnu polufinalnu seriju s Novim vremenom u kojoj je, kao i u svakom njihovom međusobnom okršaju zadnjih godina, sve stalo u jednu loptu. Jedan udarac. Jedan penal. Omišane čeka ‘zatvaranje u bunker’, ljeto preslagivanja i regrupiranja, pri čemu već imaju na svom lageru kvalitetnu osovinu oko koje mogu iznova graditi. Ugovor s trenerom Dujom Maretićem produžen je na još četiri godine, pa zeleno-plave čeka novi ciklus u kojem će opet ciljati najviše ciljeve. Ovog puta uz dodatni motiv. Vratiti trofeje koji su zadnje dvije godine proveli u prekrasnoj dvorani Ribnjak.
A sve što je Olmissum ove sezone izgubio s Luketinom, Futsal Pula je dobila. Jedna od najljepših priča ove futsalske sezone završila je svoju debitantsku sezonu u četvrtoj utakmici prvenstvenog finala. Samo osam sekundi udaljena od majstorice u svojoj dvorani. Pula je ove godine *glumila Olmissum, koji je na sličan način prije dvije godine s praskom ušao među prvoligaše i odmah otišao do kraja.
Letjela je Futsal Pula na krilima velikog entuzijazma, Luketinove klase i vještog trenerskog kormila Frane Despotovića, koji je od ne odveć zvučnih imena složio sjajnu, agresivnu i poletnu momčad. Momčad koja je na mah osvojila simpatije i ljubitelja futsala, ali i svojih pomalo benevolentnih sugrađana, koji su u završnici sezone prepoznali sve čari te momčadi i stvarali sjajnu atmosferu u dvorani Mate Parlov.
Kapetan David Mataja bio je Pulin ‘Perišić’, a Žarko Luketin ulijevao je ogromnu dozu samopouzdanja svojim mladim suigračima i nekima od njih pomogao da odrastu puno brže nego što su planirali. Energetski moćnu momčad dodatno je nadogradio ljevonogi Argentinac Thomas Baisel, koji je na koncu ispao i tragičar jer je osam sekundi prije kraja četvrte finalne utakmice skrivio prekršaj za kazneni udarac koji je seriju, umjesto u Pulu, odveo u produžetke.
Bilo je ljutnje s pulske strane zbog nekih sudačkih odluka u toj utakmici, pregledavali su se suđeni i nesuđeni prekršaji, analizirale dvojbene situacije. Ali na koncu, kad se adrenalin ispraznio, i kapetan i trener pulske momčadi priznali su da su Makarani zasluženo slavili jer su imali ono što Puljani nisu. Iskustvo igranja ovakvih utakmica. Tko bi uopće pričao o suđenju da Baisel nije napravio nepotreban i nepromišljen šesti faul osam sekundi prije kraja?
I nije korektno bacati ljagu na titulu koju je Novo vrijeme osvojilo ušavši u doigravanje s petog mjesta, izbacivši bez prednosti domaćeg terena i Crnicu i Olmissum i pobijedivši Pulu u tri od četiri finalne utakmice, samo zbog toga što su u jednoj utakmici neki faulovi bili dvojbeni.
Jer kad se glave ohlade, Puljani mogu osjećati samo ponos na sve što je njihova momčad ove sezone napravila. Prošli su veliku školu, pokazali da su spremni za velika djela već sljedeće sezone. Ove je nedostajalo tek zrno iskustva. Sve finalne utakmice odlučivale su nijanse, a kad nagrada nije došla u obliku titule već u ovoj sezoni, došla je barem u obliku Lige prvaka. Naredne sezone će po prvi put u povijesti Hrvatska imati dva predstavnika u europskoj eliti, zahvaljujući bodovima koje su zadnjih sezona Makarani i Omišani marljivo skupljali.
A Novo vrijeme je apsolutni i zasluženi šampion sezone. Makarani se niti u najluđim snovima prošlog ljeta nisu mogli nadati ovakvom trijumfalnom pohodu u kojem će osvojiti titulu, kup, neslužbeni superkup i kao šlag na torti — juniorski naslov prvaka. Kakva dominacija! A usput su postali i prvi klub u povijesti koji je pet godina zaredom igrao finale prvenstva. Protivnici su se smjenjivali, Split, Vrgorac, Olmissum, Pula, ali Makarani su trajali.
Ljeto je bilo tiho, obilježeno prije svega odlaskom klupske lokomotive Mije Pašalića s predsjedničke funkcije. Zamijenio ga je drugi uspješni gradski poduzetnik Kristijan Dugandžić, a od kluba i grada oprostili su se Duje Bajrušović i Igor Osredkar, ljubimci navijača i legende makarskog kluba koji su potpisali njihove najveće uspjehe.
No, kad su se u Novo vrijeme polako počela slijevati reprezentativna imena poput Luke Sutona, Blage Gašpara, Marina Sesara, kad se vratio i Marin Musinov, važna puzzla dvostruke šampionske generacije, postalo je jasno da Makarani opet pucaju visoko.
Ipak, ključni trenutak dogodio se početkom studenoga, kad je Tea Strunju na klupi zamijenio Ivan Božović. Trofejni srpski trener koji je osvajao titule u Srbiji, Makedoniji i BiH, brzo je pohvatao konce komplicirane svlačionice u kojoj više od polovice igrača ima stalni posao. Prilagodio im se, presložio i izvukao najbolje od svakoga koga je imao na raspolaganju. Kup osvojen protiv Olmissuma u Puli raširio je krila makarske momčadi koja je stalno rasla i vrhunac doživjela u prvenstvenom doigravanju.
Prošli su Šibenik i dvaput slavili u Omišu u fantastičnoj seriji s Olmissumom. I dok su mnogi žalili što se taj futsalski klasik nije dogodio u finalu jer bi bilo još spektakularnih utakmica, ispalo je da je Pula jednako dorastao suparnik za vrhunsku finalnu seriju. I jednako dramatične četiri utakmice u kojima je Novo vrijeme bilo za nijansu bolje. Iskusnije. Smirenije.
U laboratoriju profesora Borislava Boće Vukovića, alfe i omege struke makarskog kluba, ‘skuhana’ je momčad koju je na maestralan način predvodio Toni Jelavić. Odigrao je 31-godišnji Makaranin sezonu karijere, zabijao ključne golove u svim odlučujućim utakmicama i sa svojim klubom uzeo svoj prvi naslov prvaka Hrvatske. Dva realizirana akumulacijska penala u četvrtoj utakmici finala bili su točka na i njegovog ovosezonskog remek-djela. Krunu najboljeg igrača 2022. nitko mu neće uzeti.
Makarani su još jednom pokazali kakvu sjajnu atmosferu i energiju imaju unutar i oko kluba. I bivši i aktualni predsjednik zajedno su na tribinama proživljavali dramatičnu sezonu, a cijela Makarska rivijera opet je disala za svoj najbolji sportski klub.
Koktel domaćih snaga poput Jelavića, Vedrana Kazazića, kapetana Mate Vukovića, vratara Filipa Baškovića i Jakše Hercega, preko iskusnog Musinova, reprezentativaca Sutona, Gašpara i Sesara, do Pulinha koji je konačno zasjao raskošnim brazilskim sjajem, kreirao je ono *staro Novo vrijeme. Klub koji je obilježio hrvatski futsal zadnjih godina. Nema sumnje da će na krilima novog adrenalina i nezaboravne sezone Makarani spremni krenuti u još jednu domaću i europsku avanturu. A izazivača će imati napretek.
Spušten je tako zastor na još jednu sjajnu sezonu sporta koji zaslužuje puno više pažnje i HNS-a i medija i javnosti. Jer ovako uzbudljivo natjecanje s ovoliko izjednačenih klubova Hrvatska nema ni u jednom sportu. Nakon zadnjeg kola pola sata je trebalo da se službeno potvrde svi parovi četvrtfinala playoffa jer su četiri momčadi završile s istim brojem bodova. A u doigravanju je doslovno svaka utakmica bila otvorena, uzbudljiva i neizvjesna, a dvorane pune dobre atmosfere.
Jedina mrlja na sjajnoj sezoni bio je kiks reprezentacije na Europskom prvenstvu i vjerojatno propuštena posljednja prilika jedne zanimljive generacije da ostavi dublji trag. Puno pitanja nakon tog razočaranja ostalo je neodgovoreno, a jedno od takvih je i kako je moguće da u momčadi za EP nije bilo mjesta za Sutona, ponajboljeg igrača lige. No dobro, ovo je ipak novo vrijeme.
I nova sezona prštat će od uzbuđenja. Makarani i Puljani spremat će se za Ligu prvaka, Olmissum za povratak ‘svojih’ trofeja, a više od pola lige opet će imati trofejne snove i ambicije. Dalmaciji i Zagrebu ove sezone priključila se i Istra, sljedeće će se priključiti i Slavonija jer se među prvoligaše vratio Osijek, a dodatnu draž dat će i okršaji Futsal Dinama i Torcide, još jednog povratnika u elitu.
Dajte šansu hrvatskom futsalu. Nećete požaliti.
