Juriš

Što će Hajdukov trofej promijeniti?

Otpušten je ventil nagomilanih frustracija i razočaranja

Napisao sam prošlog ljeta tekst u kojem sam argumentirao kako se konačno nazire drugačiji Hajduk. Na moju nesreću, ta je subota bila između dvaju Tobola. A kako je Hajduk uvijek spreman posrati se po svakoj zraci sunca koja ga obasja, uzvrat u Kazahstanu učinio je i moju priču o *drugačijem Hajduku smiješnom. Smijali su joj se, logično, navijači rivalskih klubova. Ali smijali su joj se s neskrivenom zluradošću i neki koji su sudjelovali u nekim prošlim, neuspješnim Hajducima.

A ovaj Hajduk je zaista drugačiji. Ne zato što je osvojio svoj prvi trofej nakon devet godina, nego zato što doista jest. Ovaj sam uvod napisao prije nego što je finale kupa počelo. Ovaj bih uvod ostavio i da je Hajduk kojim slučajem izgubio to finale. Bez obzira na to što bi komentare zasule ultraduhovite doskočice o bleferima i fritulama.

U duši mentaliteta južnih krajeva je strast. Emocija. Ekstrem. Crno ili bijelo. Nema sivoga. Nema sredine. I to im je istovremeno i najveća snaga i najveća mana. Zbog toga se u takvom ambijentu rađaju i odgajaju genijalci. Ali zbog toga se istovremeno i prerano ugase mnoge dobre stvari koje se ne bi morale ugasiti kad bi bilo više strpljenja, a manje voleja. Ali to onda ne bi bio jug. To onda ne bi bila Dalmacija. To onda ne bi bio Split.

Bilo je i ove sezone trenutaka i situacija u kojima sam i sam sebe preispitivao, kroz kontekst one priče o *drugačijem Hajduku. Tobol, naravno. Turobna hajdučka jesen, još jedna. Nemoć i bezidejnost u derbijima. Treba li smijeniti Jensa Gustafssona ili mu samo treba vremena? Tko je tu više mogao biti pametan?

Jedan igrač taman je prolazio pored okupljene mase, kad mu je netko sa strane dobacio: “Jel’ ostaješ?”. Okrenuo se, nasmijao i uzvratio: “A di ću? Pa tek smo počeli”

Bilo je trenutaka u kojima je vrlo realno zrakom lebdjelo pitanje hoće li sve one godine u kojima je Hajduk na ovaj ili onaj način bildao svoj gubitnički mentalitet jednostavno usisati i ove dobre vibracije koje su ušle u klub s Lukšom Jakobušićem. Realno pitanje je li Hajduk usprkos svoj energiji i ljubavi koje ga okružuju zaista — oprostit ćete mi na izrazu, ali stvarno ne znam bolji — nepopravljivo sjeban.

Iskreno, meni nije trebao trofej da mi dokaže da nije. Trofej je jedna utakmica. Jedan dan. Jedan trenutak. Jedna duga lopta u kojoj Josip Drmić pobjegne i zabije, jedan trenutak u kojem Hrvoje Smolčić napravi nepotreban crveni karton. Hajduk ništa drugačiji ne bi bio ni da se finale okrenulo na drugu stranu. Ali bilo bi drugačije ono što ga okružuje.

Jakobušić je ovo pitanje dotaknuo prije nekoliko tjedana. “Što će se dogoditi ako ove sezone ništa ne osvojimo? Ništa. Ali će se dogoditi ako osvojimo.”

Devet godina bez trofeja, čitavo desetljeće plutanja oko vječnog pitanja “je li ovaj model dobar?”. Trošenje tolike energije u besmislenim raspravama i argumentiranjima i istovremeno preslagivanje čitave te modelske agende i razumijevanje točnih mjesta i uloga koja u tom modelu pripadaju klubu, navijačima, suvlasnicima, nadzornicima, upravama, napumpali su pritisak koji je bio pred erupcijom.

I zato je taj trofej značajan. Da konačno otpusti ventil nagomilanih frustracija i razočaranja i da pritisak u Hajdukovim gumama svede na mjeru koja neće stalno prijetiti eksplozijom. Jer oko Hajduka nema sivog. A crnilo bi se, htjeli — ne htjeli, itekako razmnožilo da su Riječani sa sobom na trajekt ukrcali i Rabuzinovo sunce.

Trofej je smisao sporta, trofej je ono zbog čega svaki sportski klub postoji. Trofej je ono zbog čega i Hajduk i svaki drugi klub na svijetu ulazi u sezonu. Slušao sam ovog tjedna puno ljudi koji kažu kako je “ovaj trofej potvrda da je Hajdukov model dobar”. A nije. Pune tribine su potvrda da je model dobar. Ovih 75.000 članova je potvrda da je model dobar. Milijuni ljudi koji osjećaju Hajduk svojim i koji se zbog njega i smiju i plaču su potvrda da je model dobar. Sve što čini Hajduk narodnim, što ga drži uz njegove ljude, njegove navijače, njegovo pogonsko gorivo je potvrda da je model dobar. A ne osvojeni trofej.

Osvojeni trofej je potvrda neke druge stvari, koju ponavljam već godinama. Da Hajdukov problem nije u modelu vlasništva, nego u sustavu upravljanja. Da su u proteklih 10 godina mnogi unutar Hajdukova modela krivo shvaćali svoje mjesto. I Naš Hajduk i Nadzorni odbor i predsjednici i uprave. Svi su se nešto preklapali, konzultirali, provjeravali, odmjeravali, ušutkivali, preglasavali. Imao je Hajduk i dobrih ljudi i dobrih predsjednika i dobrih nadzornika u posljednjih 10 godina, ali je mnoge pojeo organizacijski kaos koji je model tek osovljavao na nesigurne noge.

I zato je Lukša Jakobušić bio tip koji je tom kaotičnom ambijentu trebao. Tip koji je spreman otvoreno, jasno i bez uvijanja postaviti svakoga tamo gdje mu je mjesto. Jasno reći svima koja im je uloga i funkcija. A to je ono što je mnogima unutar Hajdukove hijerarhije trebalo. Jer mnogi tu “Hajduk je naš” strukturu nisu baš najbolje shvatili. Da, *naš je. Samo što jasno treba razlučiti tko upravlja, tko nadzire, tko određuje stručnu politiku, tko za što odgovara, a tko navija.

Trofej je pokazao da bez ulaganja u kvalitetu i prije svega *karakter ne možeš ništa. Uvijek možemo i moramo pričati o brojnim faktorima koji su u zadnjih 15 godina doveli Hajduk onamo gdje je došao. Jedan od tih faktora je danas u izbjeglištvu u Međugorju. Drugi od tih faktora je činjenica da Hajduk u 15 godina nije našao način kako u svojoj svlačionici imati igrače poput Marka Livaje, Filipa Krovinovića, Lovre Kalinića. Nije znao da mu u njoj trebaju likovi poput Danijela Subašića ili Nikole Kalinića. Nije znao pronaći ‘ademijevske’ tipove poput Lukasa Grgića ili one poput Darija Melnjaka ili Dina Mikanovića, koje će u nekoliko mjeseci s ruba kontinenta dovesti pred rub reprezentacije.

Atmosfera koja je stvorena u klubu posljednjih mjeseci nije slučajnost. Kao što ni jedan od igrača koji su dovedeni nije doveden slučajno. Potražite na slikama osmijehe stranaca. Marca Fossatija, Emira Sahitija, Janija Atanasova, Gerga Lovrencsicsa, Jana Mlakara. Nije baš da su ti ljudi rasli uz Hajduk, ali su uz njega jako brzo srasli. Jer su oko sebe imali one koji su ih vodili. Pogledajte osmijehe članova radne zajednice. Pitajte ih s kakvim osjećajem idu na posao. Pitajte njih je li Hajduk *drugačiji.

Hajduku ovaj osvojeni trofej nije donio mir, jer mira u Hajduku nikad nema, niti ga može biti. Nema ga ni u jednom velikom klubu. Ali donio je olakšanje. Donio je toliko potrebno pražnjenje nagomilane energije i pritiska koji te istovremno može i gurati naprijed, ali i nemilosrdno zabušiti u zid ako volan ne držiš čvrsto u rukama.

Dok se fešta polako selila s Poljuda prema Rivi, stajao sam ispred svlačionica s jednim od dobrih duhova Hajdukove momčadi. Koji zaista nema razloga lagati, niti se bilo kome ulagivati. “Klub je posložen vrhunski, mi igrači to najbolje osjetimo, a predsjednik je napravio čudo. Kad te takav tip vodi, kad sve u klubu štima onda si i ti drugačiji, gladniji. Željeli smo nagraditi sve ove ljude trofejom, ali za nas ono pravo tek dolazi.”

Jedan njegov suigrač taman je prolazio pored okupljene mase, kad mu je netko sa strane dobacio: “Jel’ ostaješ?”. Okrenuo se, nasmijao i uzvratio: “A di ću? Pa tek smo počeli.”

Baš u toj zadnjoj rečenici leži najveći profit iz svega onoga što je Hajduk investirao u ovu sezonu. U ovu momčad. U ovakvu svlačionicu. Pred koga god ste gurnuli mikrofon u slavljeničkoj večeri i noći, svi su ponavljali istu stvar. Svi žele tu biti i prvog dana priprema. Svi žele nastaviti. A to je nešto što Hajduk dugo nije imao. Koliko će potrajati, kako će se razvijati, dokle će doći, hoće li još nešto osvojiti — saznat ćemo. Nikad ne treba podcjeniti Hajdukovu moć autodestrukcije i toliko puta viđeni scenarij u kojem jednim nesmotrenim udarcem prolije svo pomuženo mlijeko. Ali da — ovo je *drugačiji Hajduk. Koga god to smetalo ili žuljalo.

Jer mogao bih izlistati još stotinu detalja kojima bih to dokazao. Stvari o kojima se danas razmišlja, a ranije iz ovog ili onog razloga nije. Recimo, kad se preuređivao salon na drugom katu, Jakobušić je insistirao na tome da se na istaknutim pozicijama u salonu naprave dva postolja, u koja će stalno biti uperena reflektorska svjetla.

“Želim da svatko tko ovuda prolazi, svaki igrač, trener, kuhar, fizioterapeut, oružar, navijač, gleda u ta dva prazna mjesta u koja su upereni reflektori. Želim da nas sve ta praznina žulja, ljuti, živcira, motivira i da svakog dana svi razmišljamo što trebamo napraviti da na ta mjesta postavimo trofeje.”

Jedno od ta dvaju postolja više nije prazno. A opet, u slavljeničkoj noći gotovo svi su spominjali ono drugo koje jest.

I zbog toga je ovaj Hajduk drugačiji.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.