Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Što čeka Kovača u Bayernu?

Najteži i najljepši posao u Njemačkoj

Nekad te sudbina jednostavno nagradi. Kreneš, recimo, prema Münchenu pogledati Bayernovu slavljeničku utakmicu nakon još jedne osigurane titule i putem zastaneš u Salzburgu snimiti tamošnji Red Bull i Lazio. I taman dok gledaš (i ne vjeruješ) kako crveni bikovi šamaraju nebeskoplave orlove, upravo na mjestu na kojem je Niko Kovač odigrao svoje posljednje igračke minute i otvorio svoje prve trenerske fascikle, na mobitelu ti zasvijetli kako je legendarni hrvatski poglavica postao Bayernov trener.

Dvije večeri kasnije u utrobi spektakularne minhenske Allianz Arene, press-odajama u kojima osjećaš silno strahopoštovanje prema zdanju u kojem se nalaziš i mix-zoni kojom vizualno dominiraju dva nabrijana sponzorska Audija čija cijena vjerojatno nadmašuje proračun nekih hrvatskih prvoligaša, postojala je samo jedna tema. Nitko nije spomenuo ni Borussiju Mönchengladbach, ni još jednu titulu u nizu. Sve su zanimale samo dvije riječi.

Niko Kovač.

Dok su dvojica briljantnih glavnih arhitekata Bayernove dominacije i supremacije, predsjednik Uli Hoeness i glavni direktor Karl-Heinz Rummenigge, ispred stotinjak ispruženih mikrofona i diktafona objašnjavali svoju odluku i poručivali Eintrachtovu sportskom direktoru Frediju Bobiču da najprije digne ruku ako s njima želi razgovarati, trener Jupp Heynckes je tek koji metar dalje hvalio i svoje šefove i njihov odabir.

Nimalo kurtoazno. Sasvim iskreno i otvoreno. Jer veliki je Jupp sebi osigurao jedan od onih izuzetno rijetkih, gotovo raritetnih trenutaka u sportu. Odlazak s trenerske klupe prema vlastitoj želji i uvjetima. I njegova je riječ u tom procesu bila jako važna. Jer Hoeness i Rummenigge žele da Heynckesov Bayern nastavi živjeti.

Bayern zna zašto je baš njega odabrao. Zbog toga što je vođa. Zbog njegova stava koji je i frajerski i fajterski. Šonje u Bayernu ne prolaze

“Tečan njemački govornik, prepoznatljiva igra u nekoliko sustava, red i disciplina u svlačionici, borbeni duh momčadi i glad za pobjedama.” Čim je objavljen, Bayernov natječaj za trenera izgledao je kao da je pisan upravo za Niku Kovača.

Bayern, realno, u svakom trenutku može uzeti 95 od 100 najboljih svjetskih trenera. I nije da u klubu nisu pokušali. Doveli su Louisa van Gaala da s Bayernom glumi Ajax. Pepa Guardiolu da od Bayerna napravi Barcelonu. Carla Ancelottija da s Bayernom kopira Juventus. Trebalo je proći neko vrijeme da Hoeness i Rummenigge prihvate da je Bayern ipak najbolji kad je – Bayern.

Njemački Bayern.

Ne samo po putovnicama, nego prije svega po mentalitetu i stavu.

Jupp Heynckes regenerirao je germanski krvotok svlačionice i uvjerio senatore da tim putem moraju nastaviti. Dovedeni su reprezentativci Niklas Süle, Sebastian Rudy, Sandro Wagner, kapariran Leon Goretzka, a na ljeto će vjerojatno još poneki mladi reprezentativac svrnuti u Bayernovo jato. Rebuilding je odrađen u hodu, bez da značajno pati rezultat. Preostalo je samo pronaći im trenera koji će ih skužiti. I složiti.

Nakon što je postalo jasno da je Jürgen Klopp jedan od onih pet koje ne mogu dobiti, Thomas Tuchel javnosti je serviran kao prvi favorit. No, vrhunski poznavatelji Bayernovih prilika nisu baš uvjereni u tu priču. I smatraju je ‘mamcem’.

Jer Tuchel je kod Bayernovih senatora izazivao puno više dvojbi nego Kovač. Osim poprilične mane što nikad prije nije bio u Bayernovom sustavu, iz Dortmunda ga je ispratio glas tvrdoglavog, čak i svojeglavog lika koji je izgubio svlačionicu. A onaj tko izgubi svlačionicu Borussije Dortmund ima jako male šanse s Bayernovom.

S druge strane, Niko Kovač je u Frankfurtu od nule izgradio svlačionicu koja ga je spremna slijepo pratiti i u vodu i u vatru. Neki gadni tipovi i karakteri, poput ‘izgubljenog sina’ Kevina-Princea Boatenga, pod Kovačem su doživjeli potpunu renesansu. “Da sam prije 10 godina naletio na trenera poput Nike Kovača, napravio bih daleko veću karijeru”, priznao je Boateng zaključivši: “Kovač točno zna što želi od svakog svog igrača i kako to od njega dobiti”.

A baš je to ono što Bayernu najviše treba. U svlačionici punoj ega i milijuna hardver uglavnom nije problem. Puno veći izazov za svakog trenera tu predstavlja softver.

U Eintrachtu je Kovač svake sezone išao korak naprijed i širio svoje ideje unutar momčadi. Nakon što je klub limitiranih financija preuzeo u gotovo izgubljenoj situaciji i uspio ga ostaviti u prvoj ligi, u prvoj sezoni koju je pripremio od početka i sproveo do kraja stvorio je jednu od najčvršćih obrana lige. I odveo je u finale kupa.

Ove je sezone sačuvao granitnu obranu, ali je kreirao i velik napadački napredak. Sukladno kadru kojim raspolaže uspostavio je visoki obrambeni pressing, brze i okomite kontranapade sa što manje dodira i sredinom čija je funkcija dominantno defenzivna. U Bayernu ga očekuje sve suprotno od toga. Posjed, napad, raskošna sredina, moćna krila, gradnja umjesto razgradnje. Ali i jedna velika razlika u odnosu na Eintracht.

Kadar s kojim sve to može.

Za razliku od Frankfurta, u Münchenu Niko neće morati kretati od nule. U ruke će dobiti već praktično gotovu, posloženu momčad koja zna pobjeđivati i koja to još neko vrijeme može raditi bez velikih rekonstrukcijskih potreba. Ugovor ovog ljeta istječe samo trojici veterana, Rafinhi, Francku Riberyju i Arjenu Robbenu, ali zadnju dvojicu Kovač je već ‘blagoslovio’ i za narednu sezonu. Uvjeren da će dvojicu 35-godišnjaka znati i moći dozirati tako da pomognu kad treba, a ne gunđaju kad ne treba.

Najveći potencijalni problem zove se Robert Lewandowski. Bayernovu stroju za golove već mjesecima ispred nosa plešu najbogatiji svjetski klubovi – Real Madrid i Manchester United, a informacije iz utrobe Allianz Arene kažu da je ionako prilično povučeni Poljak ove sezone još više na distanci. Želi ići. A Bayern ne želi niti čuti za to.

Kovača u Münchenu istovremeno očekuje i najteži i najljepši posao u Njemačkoj. Uz brata Roberta te Armina Reutershahna koji s njim stižu iz Frankfurta, u svlačionici će ga dočekati Peter Hermann, Heynckesov prvi pomoćnik i njegov čovjek od najvećeg povjerenja. On će mu približiti sve tajne zvjezdane svlačionice i ubrzati proces prilagodbe.

No, Niko Kovač zna gdje dolazi i zna što je Bayernova svlačionica. Isto tako i Bayern zna zašto je baš njega odabrao. Iz prilično sličnih razloga zbog kojih ga je prije 17 godina doveo i kao igrača. Zbog karaktera, garda, radne etike i ljudskih kvaliteta. Zbog toga što je vođa. Zbog njegova stava koji je i frajerski i fajterski. Šonje u Bayernu ne prolaze.

Klubovima poput Bayerna, čije su svlačionice nakrcane najboljim od najboljega, često je puno važnije stvoriti i održavati dobru atmosferu i zadovoljstvo unutar svlačionice od suhoparnog drila taktičkih varijanti i ideja. Niko Kovač je trener detalja i osobnog pristupa, čovjek discipline i izuzetne mentalne snage. A sama činjenica da je u ugovor s Eintrachtom stavio klauzulu fiksne odštete za Bayern govori koliko samopouzdanja i vjere ima u ono što radi. Ono što je oživjelo nogometno mrtvi Frankfurt.

Kamera je ovog tjedna uhvatila njegove oči pune suza na Veltins Areni u Gelsenkirchenu, dok je s distance gledao kako njegovi igrači s navijačima slave drugo uzastopno finale kupa. S Eintrachtom je u dvije godine napravio čudo. I ta svlačionica puna vojnika koji su mu slijepo vjerovali i bespogovorno ga slijedili ostat će zauvijek diplomski rad koji ga je uveo u trenersku elitu. Njemačku. I europsku.

Nedostaju mu još samo trofeji. I najveće bitke protiv onih najvećih. Njegova trenerska glad bit će pogonsko gorivo kluba u kojem nije dovoljno samo pobjeđivati. Nego to moraš raditi sa stilom.

Niko Kovač iz skromne, radničke, gastarbajterske obitelji propeo se tamo gdje je uvijek želio biti. Tamo gdje je zaslužio biti. Tamo gdje pripada.

I sasvim je prikladno da svoju frankfurtsku prošlost i minhensku budućnost sjedini i razdvoji upravo na mjestu odakle je sve i krenulo. U njegovu Berlinu. U finalu kupa.

Nekad te sudbina jednostavno nagradi.