Ideja iniciranja B momčadi u niželigaškim natjecanjima s gornjom granicom u Drugoj HNL zgodno je zamišljena. Trebala je pomoći klubovima-proizvođačima u onoj najkritičnijoj i najzahtjevnijoj fazi razvoja svakog sportaša, tranziciji između juniorskog i seniorskog staža. Trebala je klubovima dati priliku da i po isteku juniorskog staža na jednom mjestu okupe, treniraju i neposredno kontroliraju napredak igrača koji (još) nisu spremni uskočiti u prvu momčad.

Očekivano, Hajduk i Dinamo prvi su prigrlili ideju jer su njihovi inkubatori zapravo i imali najviše problema s obzirom na produkciju igrača iz svojih omladinskih pogona. I Rijeka je pokušala, ali je brzo odustala smatrajući da je za njene potrebe to jednostavno preskupo. Osijek je malo kaskao, ali stabilizacijom klupskih financija i on je ozbiljno shvatio potencijale koje otvara formiranje B momčadi i prošle godine se priključio Hajduku i Dinamu u drugoligaškom društvu.

Možda da i Hajduk i Rijeka i Osijek u prvu ligu doguraju svoje ‘Lokomotive’. Pa ako je cirkus, neka je cirkus

Tih nekoliko godina ponudilo je kakvu-takvu mogućnost evaluacije, iako je potpuno jasno da je uzorak i dalje premali. Jer iako su teoretski benefiti formiranja B momčadi lako branjivi, putem su se u jednadžbu koja bi trebala dati pozitivan rezultat uloženog i dobivenog u praksi, uključile i neke dodatne varijable koje je teško ignorirati. Poput varijabli izoliranja, kompetitivnosti i, naravno, one neizbježne — financiranja.

Uzmimo primjer Dinama, koji svoju ‘drugu’ momčad već više od jednog desetljeća ima u istoj, najvišoj ligi. Bez obzira što se zadnjih godina Lokomotiva tobože fiktivno emancipirala, posve je jasno da Dinamo i dalje u svakom trenutku može posegnuti u ‘izlog broj dva’ i tamo nešto uzeti ili ostaviti, ovisno o vlastitim potrebama.

Kolika je već godinama Dinamova startna prednost što u najvišem razredu ima klub u kojem može razvijati svoje mlade igrače bez rezultatskog pritiska i imperativa istaknuto je već milijun puta, kao i činjenica da sve osim imena faktografski ukazuje da je čitavo desetljeće Dinamo imao svoje dvije momčadi u prvoj ligi koje su razmjenjivale i igrače i novac i bodove.

Nakon prve momčadi i Lokomotive, treća po važnosti Dinamova selekcija su juniori. Što je posve logično s obzirom na to da Dinamov omladinski inkubator zaista vrhunski radi — kako na kvaliteti, tako i na marketingu svojih mladih igrača.

Dinamo je, za razliku od recimo Hajduka, brzo shvatio sve benefite igranja u juniorskoj Ligi prvaka i stalnog boravka u društvu elitnih europskih klubova. Dok je Hajduk u jednoj situaciji kad je mogao postati juniorski prvak svoja dva najbolja juniora uoči zadnjeg kola radije poveo na seniorsko gostovanje gdje su završili izvan momčadi, Dinamo je praktično brendirao svoju juniorsku momčad, učinio je prepoznatljivom i uglednom izvan hrvatskih granica i njezinu važnost u klupskoj hijerarhiji apsolutno pretpostavio drugoligaškoj B momčadi.

Koja je tako u realnosti zapravo Dinamo 4, iako se nominalno zove Dinamo 2. Ali Dinamo ima dovoljno resursa, i logističkih i igračkih i financijskih, da sve može bez problema servisirati.

S druge strane, Hajduk se i s B momčadi zadnjih godina mučio i lutao kao i s većinom drugih tema i procesa. Kako godinama nije uspio uspostaviti upravljačku i stručnu vertikalu koja je nužna za unificiranje mehanizama i sustava, u ambijentu stalnih promjena i previranja projekt druge momčadi zalutao je do te mjere da je u jednom trenutku bio proglašen stranim tijelom i ishodištem paralelnog upravljačkog sustava i puča.

Tim eksperimentom Hajduk je samo u teoriji dobio međustanicu između omladinskog pogona i prve momčadi, ali u praksi je zapravo dobio tek još jedno skladište za parkiranje nogometne sirovine koju je netko dovezao i istovario pred Poljudom, a od koje je Hajduk u konačnici imao jako malo koristi. A usput je većini trenera prve momčadi dao alibi za nestavljanje mladih igrača i zeleno svjetlo za dovođenje novog kontigenta sumnjivih stranaca. Jer mladi igrači više nisu bili njihov problem.

Istovremeno, politika zatvaranja u svoja četiri zida i svoj inkubator Hajduk je dodatno izolirala od ambijenta u kojem egzistira. Dalmacija je uvijek bila naslonjena na Hajduk jednako koliko i Hajduk na Dalmaciju. Klubovi oko njega su živjeli (i) od njega, od njegove pažnje, njegovih juniora, njegovih posudbi i kaljenja. Nije formiranje Hajduka 2 isključivi razlog Hajdukove višegodišnje samoizolacije, zapuštanja i zanemarivanja baze iz koje je desetljećima crpio i prijateljstvo i igrače i navijače i energiju. Ali definitivno nije pomoglo.

Primjerice, dogodilo se nekoliko puta da su lokalni niželigaški klubovi od Hajduka tražili da im pomogne i pošalje nekoga od igrača iz svoje B momčadi. Međutim, kad bi Hajduk i pristao, igrači nisu htjeli. U pravilu su radije birali poljudski komfor, jer osim činjenice da im niželigaški klubovi ne bi mogli servisirati plaće koje su imali u Hajduku, stalne upravljačke i stručne promjene uvijek su nudile mogućnost da ih neki novi trener prve momčadi ‘prepozna’. A par solidnih utakmica za Hajduk više ti donese nego čitava odlična sezona u Solinu ili Zadru.

Jakobušić je u ruke dobio poludefinirani proizvod koji je u teoriji zgodan, ali u praksi opterećen sa sve tri spomenute varijable. Em izolira Hajduk od klubova u okruženju, em je financijski (pre)zahtjevan, posebno u pandemijskoj godini i postpandemijskoj realnosti, em je na sve to HNS dodao i odluku da se B momčadi uskoro sele iz druge u treću ligu. Što i bez prve dvije varijable samo po sebi stavlja ogromni upitnik pred smisao čitavog projekta.

I sad, isplati li se držati na okupu čitav taj pogon da bi se natjecao u 3. HNL ili je pametnije i korisnije vratiti se unatrag, opet povezati s okolinom i razbacati igrače, možda i trenere, iz svoje B momčadi u neke prvoligaše ili drugoligaše?

Je li, primjerice, za Hajduk dugoročno korisnije imati svoju drugu momčad u 3. HNL ili pomoći, karikiram, Dugopolju da uđe u prvu ligu, Zadru da uđe u drugu, Solinu da u njoj ostane? Ili na isti način Rijeci ili Osijeku s klubovima u njihovom okruženju, koji su na njih naslonjeni? To nije samo financijsko pitanje, to je i strateško pitanje za svaki od tih klubova. Što im je važnije?

Pragmatičan kakav jest, ne bi me čudilo da se Jakobušić umjesto Hajduka 2 okrene Dugopolju. Koje ima sve što Hajduku treba i koji mu uvijek drži širom otvorena vrata. S obzirom na nove vjetrove koji pušu u Osijeku, ne bi me čudilo ni da Nenad Bjelica naloži svojim šefovima da odaberu neki klub u okruženju koji će biti njihova ‘Lokomotiva’. Zašto bi skuplje plaćali svoje B momčadi u trećoj ligi, kad mogu elegantno i jeftinije igrati u drugoj, možda čak i prvoj? Osijek 2 je prvi među drugoligašima. Da se zove, štajaznam, BSK ili Vukovar, dogodine bi igrao u prvoj.

Da, znam. To već čitavo desetljeće rade Dinamo i Lokomotiva. I nepošteno je. I nemoralno. Ali možda je to jedini način da nekome dođe do mozga. Možda da i Hajduk i Rijeka i Osijek u prvu ligu doguraju svoje ‘Lokomotive’. Pa ako je cirkus, neka je cirkus.

Ideja o B momčadima u 2. HNL definitivno nije loša i ima svoje argumente i benefite, kao i svoje mane. Selektivno je lako argumentirati kako su neki igrači ‘preživjeli’ zahvaljujući njoj ili kako su klubovi zbog nje dobili neke igrače ili realizirali neke transfere.

Činjenica je, međutim, da se svakog Domagoja Bradarića ili Boška Šutala koji su prošli kroz B momčadi može mečirati nekim Lukom Modrićem ili Nikolom Kalinićem, koji nisu odrastali u zaštićenom inkubatoru i strogo kontroliranim uvjetima nego su se probijali i probili kroz posudbe i kaljuže. Hrvatski nogomet je živio i stvarao i dok nije bilo tih B momčadi. Preživjet će i bez njih.

Međutim, bilo bi dobro da je HNS ostavio još neko vrijeme za ozbiljniju i dugoročniju evaluaciju ovog sustava, nakon koje bi se mogle donositi ozbiljnije i dugoročnije odluke. Jer ideja o formiranju jedinstvene 3. HNL i spuštanju B momčadi u nju nema nikakvog smisla — ni igračkog, ni financijskog. I vrlo vjerojatno će aklamacijom automatski pokopati ideju B momčadi i kod onih nekoliko klubova koji su za nju bili zainteresirani.

Pa će tako i ovaj eksperiment u hrvatskom nogometu završiti na uobičajen način. S postavljenim pitanjima i nedobivenim odgovorima.