Zamislite da Leo Messi u naponu svoje snage, iskustva i moći tamo negdje u ljeto 2015. nakon osvojene četvrte titule prvaka Europe, okupi medije i senzacionalno objavi kako više nema motiva za igrati nogomet. I još k tome preseli u rukometnu sekciju Barcelone, koja ga zatim proslijedi na posudbu u nekog trećeligaša.
Dok čitav sportski svijet u karanteni nestrpljivo čeka nedjelju i početak dokumentarnog serijala Posljednji ples, koji će kroz 10 epizoda ispričati još jednu priču o veličini i unikatnosti famoznih Chicago Bullsa, i dok se čitav svijet prisjeća komadića košarkaške povijesti koje je pisao najveći koji je ikad igrao tu prekrasnu igru, jedna je misao prošla mnogima kroz glavu.
Kojeg je vraga Michael Jordan radio u baseballu?
Čitav svijet raskolačenih je očiju gledao riječi koje su izlazile iz njegovih usta na konferenciji za medije u Chicagu 6. listopada 1993. “Izgubio sam strast za košarkom”. On je izgubio strast za košarkom? U 31. godini života? On, koji je hodajuća, zapravo leteća definicija *strasti za košarkom?
Koliko god ga je košarka definirala i učinila besmrtnim, baseball je samo potvrdio koliko je poseban lik Michael Jordan zaista bio
Bilo je to samo dva mjeseca nakon što je tijelo njegova oca Jamesa pronađeno u močvari, odbačeno od dvojice tinejdžera koji su ga desetak dana ranije opljačkali i ubili. Dva mjeseca nakon najveće tragedije u njegovom životu. Koja je u kasno ljeto 1993. razorila njegovu psihu, najjači dio njegovog karaktera.
“Otac je želio da budem profesionalni igrač baseballa”, objašnjavao je dok je iz Chicago Bullsa selio u Chicago White Soxe. Istog vlasnika Jerryja Reinsdorfa. Dok je čitav svijet raskolačenih očiju gledao njegove neuspješne pokušaje da palicom pogodi lopticu, umjesto da radi ono u čemu je najbolji. Na svijetu. U povijesti.
White Soxi su ga spustili u svoju razvojnu momčad Birmingham Baronse. Pratio ga je podrugljivi smijeh medija i javnosti, a ni mnogi ljudi iz baseballa nisu imali milosti. Smatrali su da se izruguje čitavom sportu misleći da s 31 godinom može postati dovoljno dobar za igrati na najvišoj razini. Smatrali su da će biti privilegiran.
Ali on nije ni želio ni tražio nikakve privilegije. Nije tražio drugačiji tretman od onoga kakav imaju i njegovi nepoznati suigrači. Bio je svjestan da je on u njihovom svijetu. I nije im ga pokušavao oteti. Htio je *samo u njemu uspjeti.
Spustio se na samo dno i upijao sve što su mu treneri u Baronsima tumačili. Znao je da ne zna ništa osim — raditi kao konj. Ili ako hoćete — kao Jordan. I radio je baš kao što je radio i u košarci. Ulažući sve što ima. Trenirao je po čitav dan, ulazeći u kavez za udaranje po pet puta dnevno. Prije treninga, poslije treninga, prije utakmice, poslije utakmice.
I napredovao je. Itekako. Bejzbolaš Michael Jordan s početka i s kraja sezone nije imao veze jedan s drugim. U jednoj sezoni preskočio je neke stepenice za koje drugima trebaju dvije-tri. Naravno da ga taj napredak nije nakon jedne sezone pretvorio u igrača za MLB, ali mu je donio veliku razliku u prepoznavanju i reagiranju na različite vrste bacanja. Donio mu je satisfakciju da proces koji je započeo ima smisla. Jer on je uvijek bio svjestan da je u pitanju proces. Koji traži vrijeme.
Bio je jedan od momaka. Družio se s njima, trenirao s njima, smijao se s njima, vozio autobusom na gostovanja od nekoliko sati, učio od njih. Bio je tih i ponizan i radio je ono što mu se govorilo. A muda i odlučnosti mu ionako nikad nije nedostajalo.
I sudbina ga je nagradila. Kad je 30. srpnja 1994. pogodio svoj prvi home-run i lagano optrčao sve baze uz ovacije 14.000 gledatelja, završio je u klupku radosti svojih bezimenih suigrača koji su ga nagradili kao da je u pitanju klinac početnik kojemu je toliko trebalo priznanje. Tajming kad se taj prvi savršeni udarac dogodio bio je nevjerojatan. Dan prije nego što bi njegov otac proslavio 58. rođendan. Taman godinu dana nakon što je ubijen.
“Volio bih da je bio ovdje i ovo vidio. Iako znam da je vidio.”
Bila je to sva satisfakcija koja mu je trebala. Nije ga bilo briga što drugi misle i govore o njegovoj igri i njegovoj odluci. U njegovoj glavi sve što je ostavio, sve što je žrtvovao i sve što je promijenio bilo je vrijedno tog trenutka.
Postoji, međutim, i druga verzija zašto je Jordan završio u baseballu. Ona koja rasplamsava žar teoretičara zavjere već više od četvrt stoljeća. I vjerojatno se nikad neće ugasiti, bez obzira koliko je svi uključeni nastojali demantirati.
Naime, nakon osvojene druge titule s Bullsima i olimpijskog zlata s Dream Teamom, u listopadu 1992. Jordan je pozvan kao svjedok na suđenju izvjesnom muljatoru Jamesu Bouleru, koji se obogatio klađenjem na golf. Jordan je trebao objasniti sudu otkud Bouleru ček na 57.000 dolara s njegovim potpisom. MJ je pred sudom priznao da je tim čekom platio kockarske i kladioničarske dugove prema Bouleru, iako je prije toga sve negirao.
Međutim, par mjeseci kasnije je biznismen i Jordanov golf-partner Richard Esquinas objavio knjigu u kojoj je tvrdio kako je Jordanu uzeo više od 900.000 dolara klađenjem na golf, od čega mu dobar dio nije platio. To je samo po sebi problematično jer sportašima klađenje nije dopušteno, ali kad se tome doda i činjenica da su u torbi osuđenog dilera Eddieja Dowa pronađeni njegovi čekovi ukupne vrijednosti 108.000 dolara, bilo je jasno da Jordanovi hobiji nisu baš posve čisti.
Uz virus sumnje koji se počeo širiti, potpomognut znanom, ali nekažnjivom činjenicom da MJ-u nije bilo mrsko svratiti u kockarnicu čak ni između utakmica, NBA liga je nakon treće titule Bullsa u ljeto 1993. pokrenula istragu o Jordanovim kockarskim i kladioničarskim izletima, tijekom koje je između ostalih ispitan i Esquinas. Tri mjeseca kasnije Jordan je objavio da odlazi iz košarke, a liga je obustavila istragu objavivši kako nije pronađeno ništa što bi ga kompromitiralo.
Teoretičari zavjere, kojih u SAD-u u ovom slučaju baš i nije malo, te događaje tumače dogovorom u četverokutu Jordana, njegovog menadžera Davida Falka, komesara lige Davida Sterna i šefa Bullsa Jerryja Reinsdorfa po kojem će se MJ maknuti iz košarke na neko vrijeme kako bi se izbjegla suspenzija koja bi narušila imidž i najboljeg igrača lige, ali i lige koju je baš on pomogao uzdignuti na razinu globalnog carstva.
Ta se teorija podupire činjenicom da je Jordanu na konferenciji za medije na kojoj je objavio umirovljenje, na pitanje hoće li se ikad vratiti “izletjelo” da možda i hoće “ako ga David Stern pusti natrag”, makar nitko nije spominjao ni Sterna, ni istragu. Uz to, urotničkom umaku dodatni začin daje i podatak da Reinsdorf nije raskinuo ugovor s Jordanom nakon što se ovaj umirovio, nego mu je i dalje nastavio isplaćivati ugovor koji je imao s Bullsima. Otišlo je čak dotle da se i ubojstvo njegovog oca stavljalo u kontekst MJ-ova druženja sa sumnjivim likovima i sumnjivim poslovima.
U svakom slučaju, novu bejzbolsku sezonu u proljeće 1995. zaustavio je štrajk igrača, prvi u povijesti. Vlasnici MLB klubova tražili su igrače iz nižih liga da uskoče igrati umjesto pobunjenih zvijezda, pa je i Jordanu ponuđeno da na stražnja vrata uđe u momčad White Soxa. Ali MJ nije želio na takav način ući među profesionalce. I nije želio zabiti nož u leđa igračima koji su štrajkali. Shvatio je da to jednostavno nije njegova borba.
Dok je čekao hoće li bejzbolska sezona krenuti, počeo je navraćati u trening centar Bullsa. Najprije malo šutirati, pa malo trenirati, pa malo igrati. Sve do trenutka dok iz uređaja nije iscurio najpoznatiji faks u povijesti sporta. “I’m back.”
“Da nije bilo štrajka vjerujem da bi ostao u baseballu i da bi došao do MLB-a”, rekao je Reinsdorf.
San ulaska među bejzbolske profesionalce zamijenio je zbiljom nove trogodišnje vladavine košarkaškim svijetom. A sve ono što je u tih godinu i pol proživio spustivši se sa svog košarkaškog oblaka u bejzbolsko blato samo je još više raspalilo njegovu unutarnju vatru i pomoglo mu da svijetu pokloni još tri sezone neprocjenjivih i nezaboravnih košarkaških trenutaka.
Hoćete li vjerovati Jordanovu objašnjenju da se jednostavno zasitio i trebao predah ili se prikloniti teoriji da je baseballom plaćao cijenu svojih ljudskih poroka — ostaje na svakome od vas. Ali koja god verzija vam djelovala uvjerljivije i kojoj se god priklonili, činjenicu da je riječ o najvećem košarkašu i jednom od najkarizmatičnijih sportaša u povijesti ni jedna od te dvije teorije ne može pobiti.
Baseball ga je spustio na zemlju i pomogao mu da se nosi i sa svojom veličinom i s očevom smrću. I iznova mu rasplamsao sve prigušene vatre. Možda je zbog baseballa ostao bez još poneke košarkaške titule, a možda bez baseballa košarkaški svijet nikad ne bi doživio sve ono veličanstveno što mu je Michael Jordan nakon njega poklonio.
I tko god njegovo vrijeme provedeno u baseballu smatrao neuspješnim, potpuno je promašio poantu. Koliko god ga je košarka definirala i učinila besmrtnim, baseball je samo potvrdio koliko je poseban lik Michael Jordan zaista bio. I zašto je u očima svih nas koji smo živjeli u njegovo vrijeme bio to što je bio. I uvijek će biti. Nedohvatljiv. Nedodirljiv.
A svima koji znaju čitati između redaka bejzbolaš Michael Jordan pokazao je da strah od neuspjeha nikad ne smije biti snažniji od želje za pokušajem. I da inspiracija ne živi samo u titulama.
