Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Što je Milan bez Maldinija?

Obitelj koja je pola stoljeća pisala povijest jednog kluba

Zgodno sudbina ponekad podmetne svoja leđa. Prošlog vikenda za Milan je u Serie A debitirao 18-godišnjak zvučnog prezimena. Daniel Maldini, sin Paolov, unuk Cesareov. Treća generacija obitelji koja je svojim rukama i nogama gradila sve ono u što je Milan izrastao. Debitirao je protiv Verone. Istog kluba čija je pobjeda prije gotovo pola stoljeća donijela otkaz njegovom djedu na Milanovoj klupi.

Iako su korijeni obitelji Maldini u sveučilišnoj Padovi, Cesare Maldini je rođen i odrastao u Trstu. Razlog je njegov otac pomorac, koji je svoje obiteljsko gnijezdo svio u najvećoj talijanskoj jadranskoj luci. Počeo je igrati nogomet u Triestini i s 22 godine je preselio u Milano, gdje je njegova obitelj više od pola stoljeća pisala nogometnu povijest.

Već u prvoj sezoni u Milanu osvojio je naslov prvaka i pokazao neke nove ideje kako bi obrambeni igrač mogao izgledati. Stoperi su u to vrijeme imali ‘samo jedan posao’, a Cesare Maldini nije želio biti samo ‘izbijač’ ili ‘odbijač’. Želio je igrati, nastojao je da svaka lopta koju odigra ima smisao i cilj i njegov je stil igre apsolutno pomogao redefinirati stoperske zadatke i obveze.

Igrao je na takav način čitavu svoju karijeru, a kad su godine već pomalo nagrizle njegovu brzinu i okretnost znale su mu se događati pogreške koje su neki mediji podrugljivo zvali maldinate (u slobodnom prijevodu: maldinarije). Ali nije odustajao od svog stila. Bio je jedan od prvih talijanskih stopera koji je razmišljao šire i više od same obrane.

Godinama je bio vođa i kapetan Milana, a 1963. je na Wembleyju podignuo prvi Milanov trofej za naslov europskog prvaka nakon trijumfa protiv Benfice.

“Moj djed je bio Milan, moj otac je bio Milan, ja sam Milan, moja djeca su Milan”

Niska trofeja koje je Cesare Maldini osvojio s Milanom i Italijom je uistinu fascinantna. Kup prvaka i četiri talijanske titule osvojio je kao igrač, talijanski kup i Kup pobjednika kupova kao trener. Kao pomoćni trener sudjelovao je u talijanskom osvajanju naslova svjetskog prvaka 1982., a kao izbornik mlade reprezentacije tri puta zaredom osvajao je naslov europskog prvaka.

Italiju je kao izbornik preuzeo u prosincu 1996. i u kvalifikacijama pobijedio Englesku na Wembleyu, što je bila prva talijanska pobjeda na engleskom tlu u kvalifikacijama u povijesti. Na SP u Francuskoj 1998. došli su do četvrtfinala gdje su ih Francuzi zaustavili nakon jedanaesteraca. Italija je ispala iako na natjecanju nije izgubila ni jednu utakmicu, a Cesare Maldini smijenjen je nakon velikih kritika koje su se na njega sručile zbog predefenzivnog stila koji je iživcirao čak i poslovično defenzivne Talijane.

Još se jednom vratio na klupu Milana, ali tek kako bi premostio period od smjene Alberta Zaccheronija do kraja sezone. U dva mjeseca koja je proveo na klupi voljenog kluba u proljeće 2001. opet je uspio ostaviti nešto po čemu će ga Milanova povijest vječno pamtiti: pobijedio je Inter u gradskom derbiju s čak 6:0. Bio je to jedan od rijetkih lijepih trenutaka inače jako loše sezone.

Sve ono što je Cesare Maldini inicirao i pokušao promijeniti kao obrambeni igrač savršeno se pretočilo u igru njegovog sina. Paolo Maldini slušao je iz prvog reda očeve priče o tome kakav bi trebao izgledati ‘moderni obrambeni igrač’ i ne samo da je usvojio, nego i usavršio sve što je njegov otac zamišljao.

Kad nekome kažete da je Paolo Maldini, čovjek kojeg se bez ikakve grižnje savjesti može svrstati među najbolje lijeve bekove, a kasnije i najbolje centralne braniče u povijesti nogometa, zapravo prirodni dešnjak koji je karijeru počeo na mjestu desnog beka, teško će vam vjerovati. Iako je to živa istina.

Paolo je u Milanovu prvu momčad došao kao desni bek, a ondje ga je dočekao osam godina stariji i iskusniji Mauro Tassotti. Trener Arrigo Sacchi bio je apsolutno svjestan svih potencijala i kvaliteta koje mladi Maldini ima i smatrao je da je šteta držati ga na klupi kao Tassottijevu alternativu. Stoga ga je poslao na suprotnu stranu, na mjesto lijevog beka, gdje se Paolo snašao bez ikakvih problema s obzirom da se i lijevom nogom znao služiti, a taktički je ionako bio pravi wunderkind.

I tako je stvorena možda i najpoznatija klupska zadnja linija u povijesti nogometa. Mauro Tassotti, Alessandro Costacurta, Franco Baresi i Paolo Maldini gotovo čitavo desetljeće bili su gotovo do savršenstva sinkronizirana zadnja linija koje se grozio svaki, ma koliko impresivan protivnički napad. Obilježili su Milanovu zlatnu eru, kraj 1980-ih i početak 1990-ih u kojima su vladali talijanskim i europskim nogometom.

Jedan po jedan polako su otpadali članovi te četvorke, a kako je bio najmlađi među njima, Paolo je svakoga ispratio cvijećem i dočekao njegovu zamjenu. S vremenom je trkački zahtjevniju poziciju lijevog beka logično zamijenio mjestom u sredini obrane i dokazao da je i u toj poziciji svjetska klasa. Izrazito brz i u trku i u reakciji, savršenog postavljanja, građenja i skoka, bio je oličenje i inteligentnog i moćnog stopera.

Iako je otac Cesare svojim trofejnim nizom letvicu postavio prilično visoko, Paolo ga je i u tome uspio premašiti. Pet naslova europskog prvaka, tri naslova svjetskog prvaka, sedam talijanskih titula i još naramak kupova i superkupova. Teško da u povijesti nogometa postoji puno trofejnijih nogometaša, posebno ako se uzme u obzir da je sve to osvojio na istom mjestu. U svom Milanu.

Iz reprezentacije ga, doduše, ne prate tako lijepe uspomene, iako je bio prvi Talijan koji je stigao do 126 nastupa. Ali penali su mu nosili prokletstvo na tri uzastopna Svjetska prvenstva, pa iako je uzeo broncu i srebro, reprezentacije se uvijek sjeti s uzdahom.

Na SP 1990. kojem su Talijani bili domaćini, sudjelovao je u razočaravajućem polufinalnom porazu od Argentine u Napulju, a četiri godine kasnije u ništa manje razočaravajućem finalnom porazu od Brazila. Na SP 1998., na kojem mu je izbornik bio otac Cesare, bio je kapetan kad su u četvrtfinalnom ruletu ispali od Francuza.

Kapetan je bio i 2002. u onom famoznom porazu u osmini finala protiv Južne Koreje koji se više pamti po ekvadorskom sucu/dileru Byronu Morenu nego po nogometu. Ironijom sudbine, tek kad se Paolo Maldini oprostio od reprezentacije, Italija se opet vratila na svjetski tron u Njemačkoj 2006.

Ni Europsko prvenstvo ne izaziva ništa manje bolne uspomene. Na EP 2000. bio je tek minutu udaljen od naslova prvaka, kad je najprije Sylvain Wiltord u sudačkoj nadoknadi odveo utakmicu u produžetke, a tamo David Trezeguet zlatnim golom Francusku do trona.

Svaka čast reprezentaciji, ali Paolo Maldini uvijek je bio samo jedno. “On je pravi rossonero. Njegova duša pripada Milanu”, rekao je jednom prilikom Cesare. Klub je uvijek bio ispred svega. Nikad o njemu niste čitali ni u crnoj, ni u žutoj kronici. Bio je oličenje sportaša i lice kluba koje se ne libi kazati svoje mišljenje. Čak ni navijačima, kad god je smatrao da nisu u pravu ili da rade protiv interesa kluba.

Kad god su zviždali ili napadali njegove suigrače, on je kao pravi kapetan uvijek stajao na njihovu stranu. Kad su ih u sezoni 1998./1999. njihovi navijači vrijeđali i zbog loše igre prekinuli jednu utakmicu, on je bio jedini igrač koji je otvoreno kritizirao njihovo ponašanje. A dogodine kad su osvojili titulu, nije htio ići slaviti pred njihovu tribinu, nego se pokupio u svlačionicu.

Oni najžešći i najarogantniji mu, naravno, nisu oprostili. I upriličili su mu ružan oproštaj na zadnjoj njegovoj utakmici na San Siru u predzadnjem kolu sezone 2008./2009. Dok je trčao oproštajni krug dio navijača mu je zviždao i razvio transparent: “Na terenu si bio šampion, ali nisi imao poštovanje za one koji su te učinili bogatim”. Kakva glupost.

Vidjelo se da ga je pogodilo, ali ostao je veliki kapetan kakav je bio uvijek. Ostao je lice Milana, duša Milana, srce Milana. Milana kojem je dao više nego što i jedan od onih koji su mu s tribina zviždali može za 10 života.

Možda djelomično i zbog te rane koja ga je otpratila u igračku mirovinu, Paolo Maldini čitavo je desetljeće bio daleko od Milana. Kao da je prkosno odlučio reći “eto vam, ako vam ja ne valjam, nađite tko vam valja”. A Milan je glavinjao, lutao, udarao o hridi, mijenjao vlasnike, strategije, igrače, trenere. Zapeo debelo iza i Juventusa i Intera, čak i Napolija i nekih drugih klubova. Daleko od bilo kakve smislene vizije i ideje, potpuno rastočenog šampionskog DNK-a.

Pa su ga stoga zadnjih godina mnogi počeli zazivati i pozivati. Htjeli su ga uz sebe i Leonardo i Massimo Allegri, ali Adriano Galliani nije dao. Zvali su ga Kinezi kad su kupili klub, a on im je u lice rekao da mu se ne sviđaju njihove ideje i da ne želi u tome sudjelovati. A kad su u ljeto 2018. kineski mešetari konačno napustili klub, prihvatio je ponudu da se vrati. I zajedno sa Zvonom Bobanom krene iznova graditi pobjednički Milan.

Jer Milan bez Maldinija ionako nije *pravi Milan.

Steven Gerrard je jednom rekao da je Paolo Madini “definicija kapetana”. A kad je Alex Ferguson u doba najmoćnijeg Manchester Uniteda uputio prema San Siru goluba pismonošu da provjeri bi li kako mogao privući legendarnog kapetana, do Paola nije niti došao. Sir Alex je prepričao što mu je odgovorio Cesare:

“Moj djed je bio Milan, moj otac je bio Milan, ja sam Milan, moja djeca su Milan. Zaboravi.”

Cesare Maldini ostavio je Milan u dobrim rukama. Na Danielu je da pokaže da jednako spokojan može biti i Paolo. Iako će očeve i djedove cipele biti strahovito teško ispuniti.