Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Stoji Ona. Stoji Grad

Znam da ću poneku bitku putem izgubiti. Ali znam da ću taj prokleti rat dobiti

Sretna sam. Život je lijep. Volim to što jesam. Radim ono što najviše volim, a taj maleni drveni reket stvarno volim. Zaljubili smo se na prvi pogled još dok sam bila djevojčica. I voljet ćemo se vječno. Zajedno ćemo osvojiti svijet. Već smo počeli. I tako dobro nam ide.

Sretan sam. Život je lijep. Volim to što jesam. Volim srijemsku ravnicu i pogled koji s mog vodotornja puca prema slavonskoj susjedi. Volim miris svoje žute jeseni, zvuk krila moje vučedolske golubice i izmaglicu koja lebdi iznad Dunava. Volim svoje ljude. Znam ih u dušu. Zbog njih sam, zapravo, sve to što jesam.

Škripa kočnica i miris zapaljenih guma. Pokušavam se trgnuti iz polusna koji me umrtvio na zadnjem sjedalu. Svjetla automobila iz suprotnog smjera zuje oko mene poput metaka. Svijet je užasavajući vrtlog svjetala i zvukova koji, čini mi se, traju cijelu vječnost. Hoće li ikad prestati? Odjednom mir. Tišina. Pritisak u ušima. Smrskani lim, rasuto staklo. Vrisak cure s drugog sjedala. Ne mogu disati. Ne mogu se pomaknuti. Ne smijem paničariti. Ne smijem izgubiti prisebnost. Pokušaj disati. Koliko god boljelo. Pokušaj disati. Je li se ovo zaista događa? Ili je sve samo ružan san?

Tutanj tenkova i miris zapaljenog grada. Pokušavam pronaći smisao u čitavoj toj grmljavini granata i zvižducima metaka koji zuje oko mene poput automobila iz suprotnog smjera. Svijet je užasavajući vrtlog svjetala i zvukova koji, čini mi se, traju cijelu vječnost. Hoće li ikad prestati? Odjednom mir. Tišina. Pritisak u ušima. Smrskani podrum, zapaljena zgrada. Vrisak dječaka s drugog kata. Ne mogu disati. Ne smijem paničariti. Ne smijem izgubiti prisebnost. Pokušaj disati. Koliko god boljelo. Pokušaj disati. Je li se ovo zaista događa? Ili je sve samo ružan san?

Operacija je trajala čitavu vječnost. Oporavak će još i duže. Već mjesec dana ležim u krevetu s rupom u grlu i ne mogu sama disati. Svi moji najdraži su daleko od mene. A toliko ih trebam. Toliko mi nedostaju. Osjećam kao da mi je netko iščupao dušu. Kažu da su me oživljavali i da sam bila nekoliko milimetara udaljena od smrti. Kažu da sam slomljena i da se više nikad neću uspraviti. Da više nikad neću hodati. Kažu da više nikad neću biti ista.

Operacija je trajala čitavu vječnost. Oporavak će još i duže. Već bezbroj hladnih zima krvarim iz rupe na srcu i ne mogu sam disati. Svi moji najdraži su daleko od mene. A toliko ih trebam. Toliko mi nedostaju. Osjećam kao da mi je netko iščupao dušu. Kažu da sam bio gotovo mrtav i da je možda bilo bolje uopće me ne oživljavati. Jer toliko teških rana i toliko bolnih gelera nosim u sebi. Kažu da sam slomljen i da se više nikad neću uspraviti. Kažu da više nikad neću biti isti.

Osjećam neku čudnu energiju i snagu. Kažu da cijela zemlja plače sa mnom, da joj se srce razdire zbog moje nesreće. Kao da mi svi žele nekako pomoći, reći mi neku lijepu riječ. Kao da mi svi žele pokazati da misle na mene. Da nisam sam(a). Čujem ih. Osjećam. Znam da mi je kičma uništena i da je iz mene zauvijek nestalo ono što me nosilo. Ali neću se predati. Opet ću hodati. I opet ću živjeti. Znam da hoću.

Moj život je težak. Svaki moj novi dan je nova runda beskrajnog boksačkog meča u kojem stalno primaš nove bolne udarce. A još se zapravo nisi oporavio ni od onih jučerašnjih. Svaki novi dan nosi novo suočavanje s bolom, strahom i patnjom. Svaki dan vodim novu bitku protiv novih, svježih neprijatelja koji me žele natjerati da odustanem. Hoće li me konačno ostaviti na miru?

Mogu odustati, mogu im se predati. Tko bi mi zamjerio? Ponekad i odustanem. Ponekad pomislim da mi se lakše pomiriti i prepustiti. Da umjesto o budućnosti brinem o sadašnjosti. Da ne sanjam o priznanjima i pobjedama, samo o životu sa što manje bola.

Ali brzo me prođe. Nisam taj tip. Trebat će vremena, puno vremena. Trebat će snage, puno snage. Trebat će volje, puno volje. Trebat će podrške, puno podrške. Ali neću odustati. Nisam taj tip.

Znam da će ljudi gledati u mene sa zrnom nelagode, ne znajući što bi mi rekli. Ne znajući bi li me radije utješili ili ohrabrili. Ne znajući kako mi zapravo pomoći. I mogu li mi uopće pomoći. Znam da će u mene gledati kao u simbol. Kao inspiraciju. Kao nešto što je puno veće od samog mog imena. Kad vide mene, vidjet će moje djelo. Ono što ostaje iza mene.

Znam da će me ponekad boljeti, strašno boljeti. Znam da će mi se ponekad učiniti da sam sam(a) na svijetu. Znam da ću nekad tiho jecati i zbog prošlosti i zbog sadašnjosti i zbog budućnosti. Pitati se zašto baš ja. Znam da ću nekad žaliti za svime čega više nema.

Znam da ću morati naučiti živjeti s boli. Jer bol će me zauvijek pratiti u stopu. Ona će uvijek biti tu. Poput sjene koja se s vodotornja razlije po livadi za lijepog, sunčanog dana. Znam da bi mi bilo lakše sjesti. Leći. Da bi manje boljelo. Ali ja želim stajati. Želim pobjeđivati. Koliko god boljelo.

Znam da ću poneku bitku putem izgubiti. Ali znam da ću taj prokleti rat dobiti.

Znam da moja borba, moja bol i moja patnja neće biti uzaludni.

Stoji Ona. Na svojim nogama. Na olimpijskom tronu.

Stoji Grad. Grad heroja. Grad pobjednika.