Desetljećima su košarkaški okršaji između Zadra i Splita bili nešto posve drugačije od bilo kojeg drugog derbija. Rivalstvo dalmatinskih susjeda oduvijek bilo je veliko, a okršaji žestoki i temperamentni. Baš kao i podneblje iz kojeg su dolazili.
Ono što ih je, međutim, izdvajalo od većine sličnih susjedskih sportskih rivalstava i okršaja bilo je vrijeme prije i poslije utakmica. Vrijeme u kojem su se Zadar i Split iz rivala pretvarali u prijatelje, čak i dobre susjede koji su se međusobno uvažavali i podržavali kad je netko od njih vodio neke druge bitke. “Tuđi čovik nikad neće znati što to veže dalmatinske ljude”, često su isticali i jedni i drugi izvan onih 40 minuta u kojima bi ‘ratovali’ za pobjedu.
Odnos košarkaškog Zadra i Splita uvijek je nekako bio odnos učitelja i učenika. Splićani se nikad nisu sramili priznati da su košarku učili od Zadrana, a Zadrani nisu mogli ne priznati da ih je učenik u puno toga nadmašio. Nekoliko sjajnih generacija splitskog kluba dominiralo je jugoslavenskom i europskom košarkom, uvijek uz nekakav manje ili više izražen dodir košarkaškog Zadra u liku Enza Sovittija, Kreše Ćosića, Slavka Trninića. Učitelji u trofejnom smislu nisu uspjeli ni izbliza parirati proslavljenom učeniku.
Nažalost, taj višedesetljetni ples u kojem su se učitelj i učenik smjenjivali u uspješnim i neuspješnim periodima već polako prekrivaju lancuni prošlosti. Danas izgleda kao da su i učitelj i učenik odlučili zajednički krenuti u štrajk i umjesto u dosegnutim visinama natjecati se tko će probušiti dublje dno. Učeniku delikventu u zadnje vrijeme destrukcija nešto bolje ide, ali i frustrirani profesor sve češće posegne za čašicom umjesto udžbenikom.
U nedjelju će Split i Zadar na Gripama odigrati jedan od najdepresivnijih derbija u svojoj povijesti. A bilo ih je u ovih pola stoljeća i loših i teških i ružnih i tužnih. Ali rijetko koji ovako mučan. Jer je rijetko kada, čak i kad su rezultati bili lošiji, a vremena teža, košarka u Splitu i Zadru izgledala tako poraženo i poniženo kao danas.
Navijači/glasači su tražili nečiju glavu, pa im nečiju glavu moraš dati. Da spasiš svoju. Političari to najbolje znaju. Političari vladaju. A stranka te prati
Jedva je mjesec dana prošlo od ovacija koje su u Višnjiku navijači Zadra priredili svojoj momčadi. Nakon pobjede protiv euroligaša Himkija, Ante Nazor i momčad koju je vlastitom rukom probrao i pripremio izgledali su kao grupa koja bi konačno u Zadar mogla donijeti više pljeska nego plača. Pozitive koja košarkaškom gradu tako očajnički treba.
“Veseli me što se vide konture igre koju ove sezone želimo prikazati”, pričao je optimistični Nazor učvršćen svježe potpisanim dvogodišnjim ugovorom.
Samo mjesec dana kasnije 41-godišnji Splićanin sprema torbe za ‘studijsko putovanje’ kod Nevena Spahije u Memphis, a dežurni vatrogasac Danijel Jusup po peti je put zadužio šmrk i vatrogasno odijelo. Da bi spasio što se još spasiti može. Makar sezona još pošteno nije ni krenula.
Logikom ‘bolje moja noga u trenerovoj guzici nego nečija u mojoj’ kojom se vodi svaka uprava koja nema znanja/strpljenja/muda za dugoročne plusove pod cijenu kratkoročnih minusa, Zadar je po šesti put u minule tri sezone vratila na početak. Ante Matulović, Neven Plantak, Aramis Naglić, Aleš Pipan, Ante Nazor, Danijel Jusup.
Zadar se opet predbilježio za ‘tranzicijski period’ u kojem će trener voditi momčad koju nije slagao, krpati igru koju nije stvarao i na silu tražiti rezultat koji nije obećavao.
Danijel Jusup je odličan trener. To će vam bez ikakvog otklona ili oklijevanja reći svatko tko poznaje prilike u (hrvatskoj) košarci. Trener koji je radio u Poljskoj, Njemačkoj, Rusiji, trener koji je potpisao prvi Zadrov trofej u neovisnoj Hrvatskoj (Kup Krešimira Ćosića 1998.) i trener koji je odveo Zadar do jedinog međunarodnog trofeja u njegovoj povijesti — ABA lige 2003.
Naslov prvaka Hrvatske izmicao mu je dok je vodio Zadar u četiri navrata u finalnoj seriji protiv Cibone, ali je titulu prvaka države ipak dočekao nakon gotovo tri desetljeća trenerskog rada prošle sezone u BiH za kormilom Širokog. Kojeg je ljetos napustio jer je želio korak više, ali tradicionalno racionalni Širokobriježani još su jednom stavili realnost i proizvodnju ispred rizika i potrošnje. I pokrili se koliko im je dug pokrivač.
Jusupa je uvijek pratio epitet ‘teškog karaktera’. Što bi u prijevodu značilo “radi po svome i ne trpi sranja s bilo koje strane”. To ga je vjerojatno koštalo i poneke izborničke ili instruktorske funkcije, ali je Zadru uvijek bio na raspolaganju. I valjda će zbog toga dobiti i malo kredita i vremena. Onoga čega u Zadru i Dalmaciji ima manje nego snijega na Hvaru.
I bez obzira što je teško proturiječiti rezultatima, zanimljivo je kako brzo i lako je Zadrova uprava Nazora bacila lavovima. Ako su već trenera pratili i vjerovali svemu što je radio i spremao, onda je sportski direktor Branimir Longin koji je supotpisao aktualnu momčad trebao sjesti pred novinare, navijače i gradske političare, pogledati ih u oči i samouvjereno reći: “Znamo što radimo, zajedno smo slagali momčad, pustite nas da radimo ili nas zajedno nabijte nogom u guzicu.”
Problem je što je Longin bio svjestan da bi ta noga u guzicu vrlo vjerojatno došla, jer navijači/glasači su tražili nečiju glavu, pa im nečiju glavu moraš dati. Da spasiš svoju. Političari to najbolje znaju. Političari vladaju. A stranka te prati. Baš kao što će i Jusupova glava biti na panju čim (opet) zareda nekoliko poraza. Jer jedina terapija koju hrvatski klubovi poznaju je šok-terapija.
No, učitelj barem ima sportskog direktora u kojeg možeš uperiti prst ako ti se ne sviđa ono što vidiš. Učenik, međutim, već godinama nema potrebu za osobom koja će voditi sportsku politiku kluba i za nju odgovarati. A samim time ni za jasno izraženim ambicijama i ciljevima s kojima ulazi u sezone.
Pa kao što Zadar na pokretnoj traci troši trenere, tako Split sezonski izmjenjuje predsjednike i uprave. I to uglavnom, čast ponekoj iznimci, po istom ‘stranka te prati’ sistemu. Glavno je političkim kanalima osigurati financiranje javnim novcem, a tko će njime upravljati i od njega pokušati stvoriti nekakav proizvod i rezultat manje je bitno. Zapravo najmanje.
Jer ove je sezone, bez Cedevite i s nimalo impresivnim Zadrom i Cibonom, bilo lakše nego ikad složiti momčad koja se mogla potući za naslov prvaka. Posebno uz činjenicu da novac za to imaš. I da si ga svejedno potrošio.
I to na za naša mjerila nimalo jeftinu momčad koja ti na domaćem parketu izgleda neuvjerljivo, a na gostujućim negledljivo. Što je razlog da čim izađu iz autobusa skinu gaće nikome nije jasno. Ali mučno je gledati na što sliči momčad Splita kad se nađe u Zaboku, Novom Pazaru, Zagrebu, Tuzli, posebno kad se zna da ih s klupe vodi čovjek koji je mjerna jedinica ratničkog duha i koji je na karakteru i borbenosti izgradio karijeru usprkos tjelesnim inferiornostima.
Kakav je trener Ante Grgurević, iskreno — još uvijek je teško reći. Premali je uzorak. Ono što ću bez problema reći i iza toga uvijek stajati jest da koliko god dobar trener u budućnosti postao, nikad neće biti bolji trener nego što je čovjek. Karakter, osobnost i odanost od koje baš svi koji su danas u tom klubu mogu učiti. Zbog toga je tako teško gledati refleksiju njegova lika i djela u toj momčadi koju išamara iole agresivnija momčad bez obzira koliko (ne)kvalitetna bila.
Zašto je Grgurević ostavljen na vjetrometini da se sam nosi sa svime što se u ozbiljnom klubu naziva “stručna politika”? Tko je to i na temelju kojih referenci u upravi Splita toliko stručan da (pr)ocijeni kvalitetu rada svog prvog trenera? Kome Grgurević polaže strukovne račune? I tko mu je uopće složio momčad koja ne može igrati košarku koju on želi?
Lutanja u sportskoj politici u Zadru i u Splitu traju godinama, koje će se uskoro pretvoriti u desetljeća. A kraj se ne nazire jer politika ih nema namjeru pustiti iz svojih kandža. Godine i milijuni se troše na besmislene bitke za opstanak u regionalnim ligama, na falšu priču o “guranju mladih” i “sljedećoj sezoni”. A pokušajte se sjetiti kad je u te klubove zadnji put ušao sportski radnik s ozbiljnim referencama i kad je iz tih omladinskih pogona izašao zadnji ozbiljan igrač?
Iz omladinskih pogona u kojima su se ne tako davno stvarale svjetske klase.
Nije prošao niti prvi mjesec sezone, a Zadar je već zgužvao i bacio u smeće čitavu strategiju koju je mjesecima slagao s Nazorom i oko Nazora. Nema ni zrna dvojbe da će uskoro istu stvar napraviti i Split s Grgurevićem, čim se momčad vrati s još nekog gostovanja s gaćama na štapu.
Jer trenera je uvijek najlakše baciti lavovima, da sva ostala sranja i neznanja još jednom možeš pomesti pod tepih. Malo umiriš nezadovoljnu rulju željnu nečije glave, malo makneš fokus sa svojih leđa, malo potražiš novog dežurnog vatrogasca kojem ćeš također kroz koji mjesec zalijepiti pedalu. I tako u krug. Od izbora do izbora.
A dok košarkaški klubovi budu tek još jedno gradsko skladište za pretovar političkog kadra i dok neznani, nestručni i neuspješni stranački ljubimci budu odrađivali rotacije po klupskim uredima dok ih stranka ne isprati na neku sljedeću gradsku ili državnu stanicu, rulja će opet iznova udarati po prvoj lopti. Po treneru.
No, kad trener bude njihov najveći problem, Zadar i Split će biti sretni i uspješni klubovi.
Sve ono što danas nisu.
