Nema brzog i laganog puta do uspjeha. Uspjet ćeš tek onda kad zaslužiš. Ako zaslužiš. Uspjet ćeš tek onda kad dođe tvoje vrijeme. Ako budeš dovoljno strpljiv, marljiv i kvalitetan. Drugog puta i drugog načina nema. Nema prečice.

Desetljećima je prirodni put i prešutno pravilo na putu do visina bila rutina: pametan draft, krvavi rad, strpljenje, dodavanje kvalitetnih komadića, krvavi rad, strpljenje, traženje kemije, krvavi rad, strpljenje. Rijetko su titule osvajale momčadi koje nisu imale vlastite temelje, dugotrajno i dugoročno građene draftovima, a nadograđivane razmjenama ili free agencyjem. Nema prečice.

Novo vrijeme, novi klinci, nove ideje, nova pravila. I važnije svega — novi, bogatiji Salary Cap. Generacije koje nemaju vremena graditi ili čekati, franšize/korporacije koje osim pobjeđivanja moraju razmišljati i o zabavljanju vlastitog auditorija i vlasnika TV prava, tržište koje traži zvijezde i glamur promijenili su NBA svijet. Riječ koje se u ne tako davnoj prošlosti grozio svaki die-hard NBA fan, danas je najčešća riječ u NBA svijetu. “Supermomčad”.

Ego, nesklonost prilagođavanju bilo suigračima, bilo treneru, posljedično tanka klupa samo su komadići mozaika neuspjeha brojnih takozvanih Supermomčadi

Što je uopće Supermomčad? Po nekoj ne odveć strogoj definiciji to je NBA svlačionica koja je okupila tri ili više superzvijezda iz prve kategorije, a to su All-Star igrači ili budući Hall of Fameri, kako bi odmah krenula po titulu. Sam koncept bio je desetljećima blokiran manjim Salary Capom koji nije omogućavao više od jedne, eventualno dvije superzvijezde, ali je i načelno bio prezren u ligi u kojoj su se najveće zvijezde međusobno nastojale pobijediti, a ne udruživati.

Kad god se povede priča o Supermomčadima, LeBron James većini prvi padne na pamet. Njegov ‘bijeg’ iz Cleveland Cavaliersa u ljeto 2010., nakon sedmogodišnjeg čekanja da ga klupski menadžment okruži suigračima s kojima može osvojiti naslov, i glamurozno udruživanje s Dwyaneom Wadeom i Chrisom Boshom u Miamiju, jest označilo najzvučniju promjenu NBA paradigme i ohrabrivanja superzvijezda da se okanu bajki o lojalnosti i strpljenju. Ali ideja Supermomčadi, u ovom ili onom obliku, definitivno je puno starija i od LeBrona i od Miami Heata.

Najpoznatija i u principu jedina uspješna ‘prečica’ do titule dogodila se tri godine ranije u Bostonu i zapravo je poslužila kao inspiracija Jamesu i Wadeu da nešto slično pokušaju u Miamiju. U ljeto 2007. Boston Celtics su frustriranom Paulu Pierceu priključili najprije Raya Allena, a zatim i Kevina Garnetta. Obojicu iz prvog ešalona NBA zvijezda, obojicu frustriranih porazima i neuspjesima u momčadima u kojima su proveli prvo desetljeće svoje NBA karijere.

Pierce, Garnett i Allen uspjeli su već u prvoj sezoni 2007./08., srušivši pritom sve tabue i nepisana pravila NBA kulture stvarane desetljećima. Momčad koja je sezonu ranije s omjerom 24-58 završila zadnja na Istoku prešaltali su u najbolju momčad lige s omjerom 66-16 i začinili velikim finalnim trijumfom nad vječnim rivalima Los Angeles Lakersima. Bila je to titula koja je puno toga promijenila u glavama kako igrača, tako i vlasnika. Boston Celtics 2007./08. u povijest su ušli kao prva, do danas i jedina Supermomčad koja je izvela takvu dramatičnu transformaciju u jednoj sezoni i okrunila je naslovom.

Jer pokušavalo se stidljivo u nekim oblicima i ranije, ali nikad uspješno. Ako ćemo ići dovoljno daleko u prošlost, možemo argumentirati da su LA Lakers iz 1968./69. bili prva verzija današnjih Supermomčadi. Bilo je to vrijeme kad su Jerry West i Elgin Baylor vukli Lakerse do pet finala, samo da bi tamo uvijek iznova udarali o bostonski zid Reda Auerbacha i Billa Russella.

Kad su uoči sezone 1968./69. doveli Wilta Chamberlaina, najdominantnijeg igrača lige koji je s Philadelphia 76ersima jedini uspio na godinu dana prekinuti desetljetnu šampionsku dominaciju Celticsa, svi su bili uvjereni da će trojac Chamberlain-West-Baylor odmah zavladati ligom. Ali nije se dogodilo. Dva su finala izgubili, u treće nisu ni ušli, a titulu su Wilt i West uzeli tek kad je umirovljenog Baylora zamijenilo nekoliko mladih i gladnih vukova. Ili, kako bi to NBA filozofija jednostavno objasnila, osvojili su tek kad je na njih došao red. Nema prečice.

Jednom od najranijih Supermomčadi smatraju se i Houston Rockets s kraja 1990-ih Nakon osvojene titule 1993./94., Hakeemu Olajuwonu priključio se Clyde Drexler, koji je portlandske frustracije potisnuo pomogavši Hakeemu da titulu i obrani. Dvije godine kasnije, kad se Michael Jordan vrnuo s prvog godišnjeg vratiti što je njegovo, Olajuwonu i Drexleru priključio se i treći član originalnog Dream Teama, Charles Barkley. No, dalje od Utah Jazza u finalu Zapada nisu mogli.

Još dvije godine kasnije stigao je i četvrti član najjače momčadi svih vremena, Scottie Pippen, umjesto umirovljenog Drexlera, aku i to je završilo neslavno. A kao najbolji Rocketsi ostali su zabilježeni oni prvi, originalni, sagrađeni od temelja do krova. Rocketsi u kojima su Olajuwonu društvo činili Otis Thorpe, Sam Cassell, Mario Elie, Robert Horry, Vernon Maxwell, Kenny Smith. Momčad koja je prštala kemijom, umjesto superzvijezdama.

Kad su se Kobeu Bryantu i Shaquilleu O’Nealu uoči sezone 2003./04. priključili budući HOF-ovci Karl Malone i Gary Payton, makar na zalasku svojih titulom neokrunjenih karijera, Lakersi su figurirali kao sigurna oklada za novi naslov. I zaista, osvojili su Zapad, došli do finala, ali tamo ih je ‘na nož’ dočekala družina Detroit Pistonsa iz filma Bad Boys II. Malone se umirovio bez osvojene titule; Payton se, doduše, za nju ‘ogrebao’ dvije godine kasnije u Miamiju s Wadeom i Shaqom.

Nakon što je Boston prvi uspješno odradio spajanje triju superzvijezda u funkcionalnu cjelinu koja je odmah uzela naslov, Miami je 2010. sve dignuo na višu razinu. Ali ni ondje nisu uspjeli iz prve, usprkos Jamesu, Wadeu i Boshu. Najprije su morali proći školovanje kod Dirka Nowitzkog i Dallas Mavericksa 2010./11., da bi potom ipak uzeli dvije titule i zaokružili svoj opus najpoznatije Supermomčadi s dva dobivena i dva izgubljena finala. Očekivalo se i najavljivalo puno više.

U njihove zadnje dvije sezone istim oružjem neuspješno su ih htjeli izazvati Brooklyn Nets, na pogon novog nestrpljivog ruskog vlasnika Mihaila Prohorova. Mislili su da će biti dovoljno ‘preslikati’ Piercea i Garnetta iz Bostona, pridodati ih Deronu Williamsu i Joeu Johnsonu i imati svoju Supermomčad. Paralelno su i Lakersi išli istim putem, Kobeu i PauU Gasolu pridodali su Dwighta Howarda i SteveA Nasha, ali ishod je na obje obale bio jednak. Nikakav. Netsi su prošli jednu rundu doigravanja, Lakersi ni toliko.

Jedna od najdisfunkcionalnijih Supermomčadi bili su Denver Nuggets, koji su između 2006./07. i 2008./09. Carmelu Anthonyju, Marcusu Cambyju i Kenyonu Martinu priključivali Allena Iversona, Chaunceya Billupsa, Juwona Howarda. U prva dva pokušaja nisu prošli prvu rundu, u trećoj su nekako dogurali do konferencijskog finala, ali više su zabavljali javnost zanimljivostima izvan parketa nego na njemu.

Oklahoma City Thunder nije uspio profitirati od Supermomčadi koju je sami uzgojio i u kojoj je imao trojicu budućih MVP-jeva: Kevina Duranta, Russella Westbrooka i Jamesa Hardena. Thunder je pokazao da čak ni tako mlada tri masivna ega ne mogu egzistirati zajedno, bez obzira na to što je njihov individualni košarkaški talent neograničen. Kad su razbucali tu trojku, u sezoni 2017./18. su Westbrooku doveli Paula Georgea i Carmela Anthonyja da pokuša s njima. Eksperiment je završio u prvoj rundi doigravanja.

Ipak, šampionske titule za najviše zbrda-zdola nabacanih zvučnih imena uvjerljivo nose Brooklyn Nets iz 2020./21., kad su u istoj svlačionici spojeni Durant, Kyrie Irving, Harden, Blake Griffin, LaMarcus Aldridge, DeAndre Jordan, i LA Lakers iz 2021./22. kad su Jamesa i Anthonyja Davisa okružili Westbrookom, Carmelom Anthonyjem, Dwightom Howardom, DeAndreom Jordanom, Rajonom Rondom. Ti ‘SuperNetsi’ su dogurali čak do druge runde doigravanja, a ‘SuperLakersi’ u doigravanje nisu ni ušli.

Neki će reći da su Golden State Warriors iz perioda od 2016./17. do 2018./19. ultimativna Supermomčad, ali Warriorsi su ogledni primjer ‘organskog’ građenja momčadi. Sve glavne zvijezde svoje dinastije doveli su putem drafta i slagali komadić po komadić slagalice dok nije postala savršena. To što su si u ljeto 2016. mogli priuštiti i Duranta samo je dokaz koliko je njihov menadžment bio spretan, a to što su ga uspjeli uklopiti i još s njim osvajati samo je dokaz koliko je ta svlačionica bila moćna i velika.

No, Warriorsi su pobjeđivali i osvajali i prije Duranta i s Durantom i poslije Duranta. Durant tu momčad ne definira, niti ju je učinio šampionskom. Možda bi ona dva prstena osvojili i bez njega, ali on ih sasvim sigurno ne bi osvojio bez njih.

I baš je Durant najpoznatiji maneken Supermomčadi. Još od Thundera s Westbrookom i Hardenom, preko Warriorsa sa Stephom Curryjem, Klayom Thompsonom i Draymondom Greenom, Netsa s Irvingom i Hardenom, sve do Phoenix Sunsa u koje je upravo sletio kako bi ‘apgrejdao’ nešto što su već stvorili Devin Booker, Chris Paul i Deandre Ayton. Nakon što je u Oklahoma Cityju i Brooklynu jasno pokazao da nije vođa koji zna dovesti momčad visoke individualne kvalitete ‘u zonu’, sad će kod Sunsa, slično kao i kod Warriorsa, doći u nešto što već koliko-toliko funkcionira. I pokušati to napraviti još boljim.

Durant je nedvojbeno jedan od najboljih košarkaša 21. stoljeća, ali njegova će ostavština uvijek izazivati prijepore i različite argumente. Nije malen broj onih koji će vječno braniti tezu kako jedna titula Nowitzkog u Dallasu ili Giannisa Antetokounmpa u Milwaukeeju ima neusporedivo veću težinu od dvije Durantove u Warriorsima. I da je Durant tek imao sreću kakvu nisu imali tipovi poput Baylora, Barkleya, Malonea, Johna Stocktona ili Patricka Ewinga. Bit će baš zanimljivo vidjeti kako će stvari funkcionirati u Phoenixu i hoće li se ondje ukazati vojnik Durant iz Warriorsa ili babetina Durant iz Netsa.

Činjenice govore da su, usprkos bučnom i zvučnom slaganju nekoliko Supermomčadi diljem lige, oba zadnja finala igrale franšize koji su godinama slagali kockice svojih momčadi i to na prilično staromodan način, prvenstveno kroz draft i vlastiti razvoj. I Milwaukee i Phoenix iz 2020./21. i Boston i Golden State iz 2021./22. Pogled na ljestvicu i ove sezone otkriva da su vodeće momčadi Istoka Boston i Milwaukee, Zapada Denver i Memphis, opet ‘organski’ slagane i stvarane momčadi na duge staze, koliko se to u današnje vrijeme uopće može.

NBA je toliko puta pokazala da petorica odličnih igrača ne moraju značiti odličnu petorku. Ego, nesklonost prilagođavanju bilo suigračima, bilo treneru, posljedično tanka klupa samo su komadići mozaika neuspjeha brojnih takozvanih Supermomčadi. A kemija je u košarci puno važnija od fizike.

Pa kako god okrenete, shvatite da se ona priča kako u NBA nema prečice doista može smatrati univerzalnom istinom. I da se uz tek poneku iznimku na prilično bogatom uzorku može tvrditi da Supermomčadi možda zabavljaju, ali ne osvajaju.