Dvije godine su prošle, a potpuno isto društvo sprema se krenuti u sezonu. Ne samo isto društvo, nego skoro pa i isti parovi. Dinamo je i tada sezonu otvarao s Lokomotivom, Hajduk s Istrom, Rijeka sa Šibenikom, samo su Osijek i Varaždin zamijenili svoje startne suparnike.
Zoran Mamić u to je vrijeme još bio slobodan šetati svijetom i započinjao je labuđi pjev svoje trenerske karijere prije negoli će se ona preobličiti u bjegunačku na BiH adresi. Mindaugas Nikoličius i Valdas Dambrauskas bili su Goričin upravljački tandem praćen skepsom oko toga što neki Litavci nas Hrvate imaju učiti nogometu, a Igor Tudor poveo je Hajduk ni ne sluteći da će se uskoro naći u filozofskoj dvojbi ‘zove Brbić, ali zove i Pirlo’. Od 20 igrača koje je tada uveo u zapisnik na prvoj utakmici sezone, danas su u Hajduku tek dvojica. David Čolina i Kristian Dimitrov.
Joško Gvardiol bio je tek jedan od Dinamovih klinaca od kojeg će možda nekad biti nešto, a možda i neće. Rijeka je vjerovala da je u Simonu Rožmanu našla novog Matjaža Keka, a Nenad Bjelica pričekao je da Ivica Kulešević potpiše poraze od Hajduka i Dinama kako bi on mogao potpisati novi Osijek. Svijet je vodio neizvjesnu bitku s pandemijom, tribine su bile prazne. Ali barem se opet počelo igrati.
Toliko se toga otad promijenilo, upoznali smo cjepivo, novi rat u Europi, tešku inflaciju i mučnu krizu, a opet — toliko je toga u HNL-u ostalo isto. Po starom dobrom običaju koji se događa već šest od sedam zadnjih sezona — Dinamo je prvi, Hajduk, Rijeka i Osijek promiješani ispod, Slaven Belupo je sedmi, Istra deveta. I ne biste se obogatili kad biste u kladionici uplatili da će i HNL sezona 2022./23. završiti istim ishodom.
Za čitavu ligu bi bilo dobro da se smanji kvalitativna razlika između Dinama i ostatka lige, kao i razlika u broju gledatelja između Hajduka i ostatka lige
Pa opet, kad bi nogomet bio egzaktna znanost ili ono o čemu brojni nogometni štreberi i teoretičari maštaju — stroj u koji ćete ubaciti određen broj varijabli i na temelju njih dobiti jedini mogući ishod — nogomet nikad ne bi bio ono što jest. Najrasprostranjenija i najopojnija svjetska droga. Jer kad bi bio, ovogodišnji SuperSport HNL ne bi trebao ni počinjati. Na papiru bi sve bilo jasno. Dinamu bi odmah mogli ubilježiti novu titulu.
Jer Dinamo je jedini ovog ljeta ozbiljno investirao i papirnato je još jači nego što je bio prošle sezone, u kojoj je svejedno prvi prošao kroz cilj. Dinamo jedini u HNL-u može platiti četiri milijuna eura odštete, dovoditi inozemne reprezentativce, podebljavati svoje pozicije igračima koji bi u većini domaćih konkurenata bili starteri.
Dinamo je papirnato i ove godine najširi i kvalitetom i kvantitetom i ima nešto što ostatak konkurencije nema. Iskustvo i gard izgrađeni uspješnim europskim izdanjima minulih sezona. A to europsko iskustvo je neprocjenjivo. I teško nadomjestivo. Kad vidiš da možeš igrati s Atalantom, Tottenhamom, Villarrealom, onda znaš da možeš igrati i sa Slavenom, Goricom, Šibenikom. Da ne kažem Hajdukom, Rijekom, Osijekom. Samopouzdanje koje je potkrijepljeno kvalitetom pogonsko je gorivo svakog sportskog uspjeha.
No, nogomet nije egzaktna znanost. Jer da jest, Dinamo nikad ne bi prošao Tottenham. Nijedan simulator ne bi mu dao šansu. I nije mu davao šansu. Pa stoga ni navijačima Hajduka, Osijeka i Rijeke niti jedan simulator ne može i neće uzeti vjeru i nadu da baš ove sezone baš oni mogu skinuti favorizirani Dinamo. I sve njegove adute.
Hajduk nakon dužeg vremena konačno slovi kao praktični i objektivni, a ne samoproglašeni i subjektivni glavni izazivač. No, Hajduk osim hvatanja Dinama očekuje i drugi veliki izazov koji mu je u zadnjem desetljeću nepremostiv. Onaj europski.
Dva pretkola, *samo dva pretkola dijele Hajduk od onoga što mu već 12 godina izmiče i nabija užasne frustracije. Ali dva izuzetno komplicirana i izazovna pretkola jer ni u jednom od njih, zahvaljujući svojim Gżirama i Tobolima, neće biti nositelj. Europska jesen unaprijed bi u proljetne tonove obojilačitavu Hajdukovu sezonu i generirala novi kontingent električne energije oko kluba, ako je ona uopće moguća. Europska jesen je prvi Hajdukov trofej. I jedini pravi lijek za sve one užasne duševne boli koje su ostavile europske tragedije i sramote u minulom desetljeću.
Hajduku će za to trebati još širine, makar i činjenicu da se splitski klub nije upustio u ‘alibi dovođenja’ kvantitete umjesto kvalitete treba prepoznati kao konačno nešto pozitivno. Te ‘alibi kupovine’ iz prošlosti danas i jesu jedan od najvećih utega koji priječe novo investiranje. Ovog ljeta produženi su ugovori s Lovrom Kalinićem i Markom Livajom, dvojicom najvažnijih ljudi iz svlačionice, što je jasna poruka navijačima da nisu svi na prodaju i da se umjesto kratkoročnog i impulzivnog razmišlja dugoročno i sustavno.
Osijek je ovog ljeta u sličnoj transfernoj situaciji kao i Hajduk, jer je momčad složio još prošle zime. Bjelica je na vrijeme sastavio momčad po svojim željama, ima na raspolaganju uvjerljivo najskuplju svlačionicu u klupskoj povijesti i sad je na njemu da iz sastojaka koji su mu na raspolaganju složi vrhunsko jelo koje će osječkom restoranu osigurati Michelinove zvjezdice.
I Osijek na papiru izgleda jače nego prošle sezone jer nije izgubio ni jednu važnu kariku, a, baš kao i Hajduk, dobio je puno vremena za upoznavanje i uigravanje bez transferne drame. Štoviše, u Dionu Dreni Belji dobio je još jednu zanimljivu kockicu oko koje Mijo Caktaš i Kristijan Lovrić mogu graditi zanimljiv napadački arsenal.
Iako je Bjelica sve napravio da Osijek ovog ljeta ostavi u tišini i zavjetrini, odbije od sebe sve imperative i prepusti drugima ulogu favorita, Osijek će itekako vrebati trofeje. Jer ova momčad nije slagana ni za tišinu, ni za zavjetrinu. A trofej bi bio savršen rasplet za sezonu oproštaja od Gradskog vrta i selidbu na novi stadion.
Rijeka je, po svom običaju zadnjih sezona, opet tijekom ljeta sve ispremiješala. Ovaj put još brutalnije nego prošlih, jer rastala se s trenerom, kapetanom, najboljim igračem i strijelcem, ‘desetkom’, čak i najboljim kadetom koji je prešao u Juventus. Ali opet je diljem Europe iskopala neka zanimljiva imena. S tim sistemom je Rijeka zadnjih godina imala dosta uspjeha, a uspije li i ove sezone, moći će definitivno brendirati svoj ‘revitalizacijski program zalutalih karijera’.
I vjerojatno u hrvatskom nogometu nema prikladnijeg manekena za ultimativno testiranje tog programa od Alena Halilovića. Nekadašnji najmlađi debitant u povijesti hrvatske reprezentacije, koji je debitirao još kod Igora Štimca protiv Portugala u lipnju 2013. sa 16 godina i 11 mjeseci, dobivao je potom jednokratne pozive na raport i od Nike Kovača i od Ante Čačića i od Zlatka Dalića. Ali svaki od njih je vrlo brzo odustajao.
Gotovo je nestvaran podatak da je Alen Halilović tek navršio 26 godina i da još uvijek ispred sebe ima potencijalno najbolje godine svoje nogometne karijere. Dosad nije ispunio ništa od onoga što je obećavao, a Rijeka mu je doslovno posljednja šansa da zauvijek ne ostane simbol neiskorištenih potencijala i promašenih procjena. Bit će baš zanimljivo saznati ima li još ulja u Halilovićevoj svići i hoće li Rijekin revitalizacijski program dobiti najbolju moguću reklamu.
Tu, nažalost, prestaje svaka realna borba za vrh ljestvice. Prilično je razumno tu podvući crtu ispod koje će se razmjestiti Gorica i Lokomotiva, a preostala četiri kluba; Slaven Belupo, Šibenik, Istru i Varaždin, ostaviti u borbi za opstanak. Pri čemu je šteta što se doigravanje predzadnjeg s drugoplasiranim drugoligašem vraća tek od sezone 2024./25.
Gorica je odradila zanimljiv prijelazni rok, uspjela je tijekom 24 sata otkupiti od Ajaxa i preprodati PAOK-u Dominika Kotarskog i s Hrvojem Babecom realizirati najskuplji ulazni transfer u latvijsku ligu u povijesti. Istra i Šibenik i dalje žive svoje ‘jedan gazda’ realitete koji svakog ljeta podignu novi montažni kolodvor za dolaske i odlaske ispred klupskih prostorija, a Slaven Belupo izgleda najtanje u zadnjih nekoliko ljeta. Do te mjere tanko da ugroženo izgleda čak i njegovo vječno sedmo mjesto.
Ali vratio se Varaždin, grad koji HNL-u treba, baš kao što mu trebaju Vinkovci ili Zadar. Malo je u Hrvatskoj klubova i gradova koji imaju ozbiljnu nogometnu tradiciju, povijest, publiku i uvijek je lijepo vidjeti ih u eliti. Varaždin nije puno promijenio momčad u odnosu na prošlogodišnju šampionsku drugoligašku, cilj je o(p)stati, a nekoliko zanimljivih mladih imena bit će svima na radaru.
Za čitavu ligu bi bilo dobro da se smanji kvalitativna razlika između Dinama i ostatka lige, kao i razlika u broju gledatelja između Hajduka i ostatka lige. Ne na način da se Dinamo i Hajduk u svojim kategorijama spuste ili oslabe, nego da drugi narastu i ojačaju kako u svlačionicama, tako i na tribinama.
Dodatni izazov ove sezone nudi činjenica da će zimska pauza zbog Svjetskog prvenstva početi čak mjesec dana ranije. HNL završava 17. kolom 12. studenoga, a nastavlja se 21. siječnja. Što znači da je nužno što prije ući u formu — kako zbog Europe, tako i zbog domaćih natjecanja, jer raspored neće maziti one koji ‘zakašljucaju’. No, uvjeti su svima jednaki, pa kako se tko snađe.
A kad smo već kod jednakih uvjeta, valja se nadati da će u novoj sezoni VAR napraviti novi korak naprijed u sudačkoj transparentnosti i objektivnosti. Već prošle je sezone suđenje bilo transparentnije i poštenije, iako je još uvijek daleko od idealnog. Na sudačkoj organizaciji je da nastavi raditi na tome da suđenje više nikad ne bude bitan faktor u raspletu bilo kojeg natjecanja. I da hrvatski nogomet konačno dobije i suce međunarodnog rejtinga i vrijednosti.
Tek tada bismo mogli pričati o Super(Sport) HNL-u.
