Dvadeset godina u istoj ligi. U sportu u kojem se ne zarađuju milijuni. Jedva i tisuće. U sportu kojeg se igra iz ljubavi. Iz strasti. Iz nemira. Iz ludila. Deset prvenstvenih finala. Četiri titule prvaka. Naslov igrača godine. Stotine golova, startova, kartona, asistencija. Teško je zamisliti da će ove jeseni krenuti hrvatska futsalska liga, a da u njoj neće biti Duje Bajrušovića. Igrača Duje Bajrušovića. Legende Duje Bajrušovića.
Duje je sa svojim društvom iz ulice uletio u ‘mali balun’ baš u vrijeme kad je grad Split bio malonogometni “centar svita”. Split i uža okolica znali su imati i po tri-četiri prvoligaška kluba, a najžešće utakmice i najjača rivalstva događala su se na lokalnim gradskim betonima i parketima.
MNK Split, nasljednik Trumana s uglednim sponzorskim prezimenima Gašperov/Brodosplit Inženjering/Tommy uvijek je bio isturen, glavni i najozbiljniji, najprofesionalniji gradski klub koji su najprije željeli pobijediti, a zatim u njega doći svi gradski balunjeri koji su se iz ovog ili onog razloga vrlo mladi rastali s velikim nogometom i Hajdukom i upijali nogometne čarolije koje su pred njihovim očima izvodili malonogometni velikani poput Nikole Tomičića ili Alena Delponta. Jedan od takvih rivalskih klubova bili su i Mejaši s istoka grada, u kojima je odrastala nova generacija izazivača gradskih i državnih šampiona.
Među njima je bio i Duje Bajrušović, koji je još kao štrkljavi klinac svojom žestinom, brzinom, energijom, drskošću i silno raskošnim (malo)nogometnim potencijalom brzo skrenuo pozornost gradske malonogometne elite. Zbog onoga što je radio u ligaškim utakmicama, još više zbog onoga što je radio na vrlo popularnim lokalnim turnirima. On je svaku utakmicu, bez obzira za što se igrala, igrao pod punim gasom. Kao bijesni pas pušten s lanca. Nije imao respekta ni straha od bilo kakvog protivnika ili imena i izgledao je kao buldožer koji zna ići samo okomito i naprijed.
S 21 godinom i statusom najboljeg igrača Mejaša 2005. je dobio poziv iz Gospića, gdje se slagala momčad koja će narednih godina vladati hrvatskim futsalom. Bio je to prvi novac kojeg je od futsala zaradio, iako smiješan u kontekstu priče o nekoj zaradi i životu od futsala. Ali čak ga ni to nije moglo dulje od godine zadržati daleko od splitskih ulica i dvorana. Bilo je naporno nekoliko puta tjedno putovati 200 kilometara u jednom smjeru na treninge i utakmice, a na promjenu boravišta i preseljenje u srce Like nije bio spreman.
Što god napravio u trenerskoj karijeri, uvijek će ga pratiti igrački nadimak Sveti Duje Makarski. Umirovila se legenda splitskog, makarskog i hrvatskog malog baluna
Po prvi put u životu igrao je protiv svojih Mejaša i izbacio ih u polufinalu, no finale je bila druga priča. U majstorici u punoj dvorani u Gospiću moćni Split je slavio i odnio titulu u Split, a zajedno s njom je poveo i Duju. Još je jednu godinu proveo u svojim Mejašima, ali naredne četiri proveo je u najmoćnijem gradskom i najtrofejnijem hrvatskom klubu. I u posljednjoj, četvrtoj, sezoni 2010./11. konačno je osvojio svoj prvi naslov prvaka.
Bio je tada već standarni reprezentativac, debitirao je još kao 20-godišnjak kod izbornika Miće Martića u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 2005. No, teško se u to vrijeme bilo kvalificirati na velika natjecanja zbog malog broja mjesta, pa je domaćinstvo Eura 2012. u Hrvatskoj bila idealna prilika da Bajrušović i čitava generacija sjajnih malonogometaša izađu iz poprilične medijske i javne zavjetrine.
I bilo je doista spektakularno. Hrvatsku je zahvatilo futsalsko ludilo, rušili su se rekordi posjete u Spaladium Areni (10.000 protiv Ukrajine u četvrtfinalu) i Areni Zagreb (14.000 protiv Rusije u polufinalu), ali na koncu su Bajrušović i društvo ostali bez bronce u utakmici protiv Italije. Ali barem su se mjesec dana osjećali kao zvijezde, dok se opet nisu vratili u diskreciju svojih malih dvorana i kratkih novinskih crtica.
Duje je nakon vrhunca i titule u Splitu doživio i dno i neočekivano ispadanje iz prve lige na kraju sezone 2012./13. A onda mu se u ljeto 2013. dogodio poziv koji mu je promijenio život. Nije bio ni svjestan da se praktično više neće ni vratiti u Split osim jedne kratke epizode. Da će dite splitskih ulica, od kojih se nije mogao odvojiti, postati i zauvijek ostati ‘Sveti Duje Makarski’. Najveći i najpopularniji sportaš grada podno Biokova.
Bila je to ružna i teška godina u kojoj je ispadanje sa Splitom bilo beznačajna trivijalnost naspram obiteljske tragedije koja ga je pogodila krajem godine. Dogodilo mu se ono najgore što se čovjeku, roditelju, može dogoditi. Zatvorio se u svoje misli, svoju glavu, svoju dvoranu. Futsal mu je, uz obitelj, bio pogonsko gorivo. A on je postao bolji nego ikad.
Već u toj sezoni 2013./14. imao je sjajnih utakmica, a najviše je u sjećanju ostao njegov pobjednički gol u pretposljednjoj minuti druge polufinalne utakmice protiv aktualnog prvaka Nacionala. Tom pobjedom izborili su majstoricu u Zagrebu, a tamo su Duje i društvo proizveli prvo od nekoliko ‘makarskih mirakula’. Bilo je to prvo finale Novog vremena Apfel u klupskoj povijesti, ali je u njemu poraženo od Alumnusa u petoj, odlučujućoj utakmici u Zagrebu.
Ostao je u Makarskoj još jednu sezonu, a onda je dobio poziv na okupljanje splitskog Dream Teama koji je trebao konkurirati zagrebačkom Dream Teamu okupljenom u Nacionalu. No, ozljede su mu odnijele dobar dio sezone, zbog njih je propustio i nastup na Europskom prvenstvu u Srbiji 2016., a na koncu je i Nacional obranio naslov prvaka.
Pa kad je na kraju sezone stigao novi poziv da se vrati u Makarsku, nije oklijevao. S njim je iz Splita putovao i mladi trener Teo Strunje, a tamo ga je čekao i legendarni Slovenac Igor Oskredkar. Njih trojica, uz snažnu podršku nabrušenih domaćih snaga i ambiciozne uprave na čelu s predsjednikom Mijom Pašalićem i sportskim direktorom Borislavom Vukovićem, u Makarskoj su počeli graditi nešto što ni sami nisu mogli zamišljati. Imali su jednu sezonu zagrijavanja i uštimavanja u kojoj ih je (pre)bogati Nacional izbacio u polufinalu i prvenstva i kupa, ali novo vrijeme je vrlo brzo došlo.
U sezonu 2017./18. ušli su bez velikih najava, jer apsolutni favorit bio je Split Tommy. Nakon Nacionalova raspada bio je njihov red. Tamo se okupila čitava reprezentacija, od Žarka Luketina i Ive Jukića, preko Tihomira Novaka, Josipa Sutona, Luke Perića, Jakova Grcića, Mara Đuraša, a s klupe ih je vodio Španjolac Victor Acosta. A nakon što je splitski Dream Team u prvoj finalnoj utakmici pregazio Makarane s 5:1, činilo se da će sve završiti rutinski.
Ali Duje je rekao “Ne može!”
Ono što je uslijedilo teško se može objasniti ijednim drugim epitetom osim “rapsodija”. U drugoj utakmici na Gripama (igralo se do tri dobivene) Bajrušović je postrojio svoju vojsku iza sebe i poveo ih u rat. Zabio je hat trick, probijao je, zatvarao, izbijao, razbijao. Dominirao. Novo vrijeme Apfel dobilo je 5:2 i s 1-1 preselilo finalnu seriju u Makarsku.
Tamo je Duje nastavio gdje je stao, kao i vojska iza njegovih leđa. Zabio je dva gola u trećoj, još dva gola u četvrtoj utakmici i odveo makarski klub do njegove prve titule prvaka u povijesti. Njegov potpis bio je na tom trofeju, uz sjajnu, ratničku momčad koja je njega i Osredkara slijedila do trijumfa u koji doslovno nitko osim njih nije vjerovao.
Naredne sezone čekala ih je Europa, koju je i Bajrušović konačno dočekao u 35. godini života. Moćniji i motiviraniji nego ikad, iako mu moć i motivacija nikad i nisu bili problem. Ali kao za vraga, Elitna runda Lige prvaka poslala ih je na kraj Europe, u Lisabon na noge futsalskim velikanima Sportingu i Benfici. A Duje patološki mrzi avion.
Krenuo je stoga tri dana prije momčadi, automobilom, autobusom, vlakom. Putovao je četiri dana tamo i ovamo da bi bio sa svojom momčadi. Da bi im pokazao koliko mu je stalo. Naravno da je bio iscrpljen, naravno da nije mogao puno dati. Ali dao je sve što je mogao. Želio je biti tamo. *Morao je biti tamo.
Te 2018. godine konačno je zasjeo na hrvatski futsalski tron. Osvojio je dvije uzastopne titule prvaka, igrao u Ligi prvaka i proglašen je najboljim hrvatskim malonogometašem u tradicionalnom izboru portala CROFutsal. Bila je to godina iz snova za igrača, za čovjeka, za vođu.
U sezoni 2019./20. opet su kuglice Lige prvaka Makarane poslale na kraj Europe, samo u suprotnom smjeru. U Tjumen i Sibir. Htio je opet ‘pješke’, ali bilo je i predaleko i prehladno. Vratio se te sezone i u reprezentativni dres, odigrao u Osijeku kvalifikacijski turnir za Svjetsko prvenstvo i oprostio se golom u svojoj zadnjoj reprezentativnoj utakmici protiv Rusije. U reprezentaciji je ukupno proveo čak 16 godina, odigrao 53 utakmice i zabio 17 golova. Vjerojatno bi bio i troznamenkast da nije bilo dvije stvari koje su ga stalno kočile: proklete ozljede i prokleti avioni.
Nakon sedam sezona u kojima je zauvijek urezao svoje ime u povijest makarskog sporta i hrvatskog futsala, vratio se u splitski Universitas, ali ozljede su ga spriječile da kao profesor pomogne ‘studentima’. Prošlog ljeta ga je Strunje, njegov trener iz šampionskih makarskih dana, pozvao da mu pomogne u drugoligaškom Šibeniku i tu je Duje ispisao posljednje poglavlje svoje igračke karijere. I to baš onako kako je i trebalo završiti. Za pamćenje.
Šibenčani su u upravo završenoj sezoni napravili nevjerojatan niz u Hrvatskom kupu. Pet minuta prije kraja utakmice šesnaestine finala kod Gorice gubili su 1:4, ali Duje ih je s dva gola vratio u utakmicu i prošli su dalje na penale. Zatim su u osmini finala gubili u kod prvoligaškog Vrgorca 1:2, da bi Bajrušović opet zabio minutu prije kraja i opet su prošli dalje na penale.
Zatim su u prvoj utakmici završnog turnira srušili i domaći Futsal Dinamo pred njihovim navijačima i opet se plasirali dalje na penale. A onda je u polufinalu sportski i životni krug Duje Bajrušovića zatvoren na valjda jedini mogući način. Pobjedom na penale protiv njegovog Novog vremena i plasmanom drugoligaškog Šibenika u finale kupa.
Svaki penal kojeg je Bajrušović izveo u tom nevjerojatnom pohodu bio je precizan. U finalu protiv Pule ipak nije bilo snage za još jednu senzaciju, pa je Duje na kraju stisnuo ruku svom ‘blizancu’ Osredkaru, s kojim je proživio svoje najbolje godine karijere. Makarske godine.
Bio je to lijep kraj jedne lijepe sportske i ljudske priče. Duje Bajrušović i službeno je u 39. godini okončao igračku karijeru i započeo onu narednu, logičnu. Trenersku. Na logičnom mjestu. U Makarskoj. Bude li jednako pošten, ustrajan i neustrašiv vođa na klupi kao što je bio na parketu, vojska će ga slijediti. U to nema sumnje. Kad je Duje uz tebe, i ti si moćniji. Sigurniji. Goropadniji. Pitajte bilo koga tko je s njim igrao. Pored Duje se nisi mogao skrivati. Ili povlačiti.
Duje Bajrušović se ovog ljeta iz vojničke uniforme presvukao u časničku. Što god napravio u trenerskoj karijeri, uvijek će ga pratiti igrački nadimak Sveti Duje Makarski. Umirovila se legenda splitskog, makarskog i hrvatskog malog baluna. S njegovim odlaskom zauvijek je završila i jedna era hrvatskog futsala.
