Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Svi mrze Chrisa

Je li Chris Paul istinski šampion ili proračunati egoist?

Nekad mi se zaista teško pomiriti s činjenicom da se Seinfeld već 20 godina ne snima. Jer u tih 180 antologijskih epizoda možete pronaći odgovore na većinu egzistencijalnih i filozofskih pitanja koje vam postavi svakodnevnica. Pa ćete i s 20 godina odmaka tamo pronaći odgovor na pitanje je li Rajon Rondo pljunuo Chrisa Paula.

There had to be a second spitter”, zaključio bi Jerry slušajući skrušenog playmakera Lakersa kako drži ruke na prsima i kune se “nisam, majke mi”. Baš kao što je zaključio da je morao biti “second spitter” u kontroverznoj situaciji u kojoj su se zatekli Kramer i Newman na parkiralištu stadiona Metsa.

Je li Rondo pljunuo Paula? Ili je za sve kriv štitnik za zube? Je li postojao drugi pljuvač? Kolika je bila visina pljuvanja? Kolika količina pljuvačke se uopće smatra pljuvačkom?

Jebemti, kako mi fali Seinfeld.

“Nisam nimalo iznenađen. Zapravo me čudi što im je ovo tek prvi veći fizički sukob jer se nikad nisu voljeli”, nasmijao se Paul Pierce, koji je dijelio svlačionicu s obojicom.

A sve je započelo u ljeto 2008., na pripremama američke reprezentacije za Olimpijske igre u Pekingu. Izbornik Mike Krzyzewski pretpostavio je Paula Rondu i pridodao ga Jasonu Kiddu i Deronu Williamsu na mjestu razigravača momčadi koja će vratiti olimpijsko zlato u SAD. Rondo je tu odluku loše primio, smatrajući da njegova šampionska sezona u Boston Celticsima više vrijedi od Paulove koja je završila u konferencijskom polufinalu. Posebno znajući da nitko drugi iz šampionskih Celticsa nije pozvan.

Pa iako je uistinu odigrao dojmljivu sezonu i neočekivano Bostonov šampionski trokut pretvorio u četverokut, Rondo je malo koga uvjerio u tvrdnju da je logičniji izbor od Paula. Razigravač New Orleans Hornetsa iza sebe je imao brutalnu sezonu u kojoj je bio prvi asistent (11,6), prvi kradljivac (2.7), član druge defenzivne i prve petorke lige.

No, Ronda je žuljalo. Nakon međusobnog dvoboja sljedeće godine došlo je do naguravanja u kojem je Rondo Paulu u lice sasuo “ja imam prsten, ti ga nikad nećeš imati”, a Paul ga pozivao na obračun izvan parketa. Čitavo desetljeće kasnije ta istina i dalje stoji, iako se Paul, za razliku od Ronda, može pohvaliti s dva druga ‘prstena’ koja Amerikanci još donekle poštuju. Olimpijska iz 2008. i 2012.

Činilo se tada da NBA u dvojici ‘pjetlića’ koji su tek došli u ligu dobiva novo veliko rivalstvo koje će obilježiti naredno desetljeće. Nažalost, to je rivalstvo tu negdje i stalo.

Ego Rajona Ronda, nakon (ne)olimpijskog ljeta 2008., drugi veliki udarac pretrpio je tri godine kasnije, kad je GM Celticsa Danny Ainge upravo njega ponudio Hornetsima u zamjenu za Paula. Hornetsi su odbili, a Ronda nije nimalo utješio Aingeov pokušaj da mu taj posao prezentira kao kompliment.

Sve problematičnijem Rondu je postalo jasno da Celticsi na njemu ne planiraju graditi budućnost nakon silaska ‘velike trojke’ sa scene. Nakon njihova odlaska ni on se nije dugo zadržao, ali u pet sezona nakon odlaska iz Bostona promijenio je pet momčadi (Dallas Mavericks, Sacramento Kings, Chicago Bulls, New Orleans Pelicans, Los Angeles Lakers) i survao se daleko od bostonskog All-Star statusa.

U paralelnim tračnicama Chris Paul već je debelo odmicao i u statusu i u rejtingu i u plaći. Dok je Rondo sve više slikao sliku talentiranog, ali svojeglavog i nemogućeg za treniranje, Paul je uz sjajne predstave na parketu i nedvojbenu titulu najboljeg playmakera lige, marljivo glancao imidž ‘dobrog dečka’ i na njemu gradio marketing.

“Chris je političar, a političare nitko ne voli”

Od priča iz djetinjstva i odrastanja, među kojima je najdojmljivija ona o djedu kojeg su ubili pljačkaši u njegovoj 61. godini, a on njemu u čast u srednjoškolskoj utakmici zabio 61 poen i napustio parket u suzama, pa do nesretnog New Orleansa u kojem se zatekao netom nakon katastrofalnog uragana Katrina i zajedno s ‘prognaničkom’ momčadi koliko-toliko vraćao osmijeh na lica brojnih unesrećenih i zbog toga postajao sportski ljubimac nacije.

Taj imidž nosio mu je brojne reklame, prestižne društvene statuse, dokumentarne filmove u kojima se pojavljivao ili ih producirao, a u konačnici i mjesto predsjednika Udruge NBA igrača.

No, pravi Chris Paul u svlačionici i na parketu poprilično se razlikovao od brendiranog Chrisa Paula izvan dvorane. Rajon Rondo nije prvi koji je to odlučio javno reći. Ali je najizravniji:

“Svi žele vjerovati da je Chris Paul dobar tip. A ne znaju kako je užasan suigrač i kako se odnosi prema ljudima.”

Brzo se zakotrljala priča radnog naslova “Svi mrze Chrisa”. Na Rondovu stranu odmah su stali jednokratni posjetitelj zadarskog McDonald’sa Glen Davis i Ryan Hollins, koji su igrali s obojicom. Doduše, to što Velika Beba kaže ne mora biti istina, u što su se prije koji tjedan uvjerili vokalni solist Branimir Longin i klapa Višnjik, ali Hollinsove riječi bile su prilično oštre:

“Nije zlato sve što sja. Chris bi napokon trebao odrasti.”

A to ‘neodrastanje’ su mu, nakon ružnog rastanka, itekako zamjerili u Los Angeles Clippersima. Nikako igračko, jer Paul je u košarkaškom smislu izrastao u jednog od najboljih igrača lige, nego ono ljudsko. Tijekom šest sezona u kojima su Clippersi po prvi put u povijesti ovladali LA-om, Chris Paul, Blake Griffin, DeAndre Jordan, JJ Redick, Jamal Crawford i društvo nikako nisu mogli dalje od druge runde doigravanja, iako su imali iznimno respektabilnu momčad koja je bila jako dobro popunjena na svim pozicijama.

Posprdno se to pripisivalo “Clippers efektu”, ali istina je bila da ‘kemija’ u svlačionici nikako nije štimala. Paulove razmirice s Griffinom, Jordanom i ostalim suigračima bivale su vrlo česte, a još češće s trenerom Docom Riversom, posebno nakon što mu je ovaj za pričuvu doveo sina Austina.

“Chris bi najviše vrijeđao suigrače u situacijama kad bi baš on pogriješio. Kad zabrljaš moraš progutati ponos i priznati, tako te suigrači poštuju i slijede. Chris bi u takvim situacijama uglavnom krivio druge”, očešao ga je Doc.

Da je nešto gadno puklo u toj svlačionici svjedoči scena iz siječnja ove godine, kad je Paul prvi put gostovao kod Clippersa sa svojom novom momčadi, Houston Rocketsima. Nakon večeri u kojoj je dočekan miješavinom pljeska i zvižduka na predstavljanju filmića zahvale kojeg mu je pripremio marketing Clippersa, Paul je po završetku utakmice predvodio skupinu houstonskih gerilaca koji su htjeli ući u svlačionicu Clippersa i obračunati se s Blakeom Griffinom i Austinom Riversom. Ipak, svjesni svojih milijunskih ugovora Paul i ‘osvetnici’ zadovoljili su se s malo neustrašivih “Šta je, šta je” i nestali u labirintu hodnika Staples Centera.

No, problemi sa suigračima nisu niti dio problema koje ima sa suparnicima. Pričao je o tome puno prije ovotjednog sukoba Kenyon Martin, koji je Paula upoznao iz obje perspektive. Pola sezone bili su suigrači u Clippersima, a ostatak karijere proveli su na suprotnim stranama.

“Ne gledajte broj asistencija kako biste sudili o nečijem karakteru. Chris isporučuje odlične brojke, ali je prije svega egoist. Statistika nije jedina bitna stvar u košarci, treba gledati i neke druge stvari. Kakav imaš odnos sa suigračima, koliko te poštuju i što bi za tebe napravili? Chris je političar, a političare nitko ne voli. Više drži do odnosa s menadžmentom i trenerima nego sa suigračima. Mnogi igrači smatraju da je proračunat i podmukao i da prvenstveno štiti svoje interese i svoj imidž.”

Čak i ako Martin ima neke skrivene osobne razloge za antipatiju, činjenica je da Paul zaista nije omiljen u igračkim krugovima, iako je čelnik njihova sindikata. Znakovito je i da nitko od bivših i sadašnjih suigrača nije pohitao u njegovu zaštitu nakon što su ga zasule kritike kako je “loš suigrač”.

Chris Paul odavno slovi kao briljantan, ali i izuzetno prljav igrač. Ne agresivan ili čvrst, nego baš prljav. I plačljiv. Postoje brojne videokompilacije koje pokazuju njegove podmukle poteze, udarce ‘ispod pojasa’, glumu, provokacije, simuliranje, prenaglašavanje i sve to začinjeno s iritantnim ‘plakanjem’ pred sucima koje često upali. Neki televizijski analitičari proglasili su ga “najzaštićenijim prljavim igračem u ligi”, a njegov imidž dobrog tipa “najprecijenjenijim imidžom u NBA povijesti”.

S druge strane, kad ste svake večeri u borbi protiv tjelesno nadmoćnijih suparnika, nije ni čudno da ponekad, možda i instinktivno, pribjegnete i nekim ‘alternativnim metodama’. Paul je još od sveučilišnih dana, kad je u okršaju Wake Forresta i North Carolina Statea šakom u nezgodno mjesto raspalio Juliusa Hodgea i zaradio suspenziju, često znao ‘slučajno’ pogađati protivnike tamo gdje ih najviše boli. Cinici će reći — logično, kad su mu laktovi taman tu negdje u toj razini.

Svi veliki igrači, a Paul je bez ikakve dvojbe jedan od najvećih koje je NBA liga imala u posljednjem desetljeću, puno zahtijevaju i od suigrača i od sebe. I Michael Jordan i Kobe Bryant i LeBron James i svi drugi bili su teški suigrači. Ali nisu bili loši suigrači. A Paulu se upravo to zamjera. Nisu svi veliki igrači ujedno i velike vođe. Ta je karakterna crta odlika samo probranih. Najvećih.

Je li Chris Paul istinski šampion ili proračunati egoist? Vjerojatno i jedno i drugo. Odavno u zraku lebdi pitanje zašto do prošle sezone nikad nije prošao dalje od konferencijskog polufinala, iako je barem u Clippersima imao momčad za puno više nego što je ostvario?

Zbog imidža “dobrog dečka” kojeg su mediji i liga brižno zalijevali godinama, krivnja za njegove neuspjehe uglavnom se razlijevala po svima osim po njemu. Suigračima, trenerima, uraganima, protivnicima. Nikad po njemu.

Rijetko se tko drznuo upitati je li (i) njegov karakter odigrao ulogu u svlačionicama bez momčadskog duha i sezonama bez rezultatskih uspjeha? Ali ako ni Rocketse ne uspije dovesti barem do finala, to će ga pitanje sigurno ispratiti u igračku mirovinu.