Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Svi smo svjedoci

Priča o LeBronu i Clevelandu. Priča o obitelji. Priča o ljubavi

Sport zna biti užasno okrutan. Kao i život, uostalom. Koliko samo neprospavanih noći, dignutih utega, ponovljenih šuteva, pobijeđenih protivnika i veličanstvenih poteza stane u samo jedan jedini trenutak. U jedan dah. Koliko samo utakmica i godina sreće ili nesreće bude preokrenuto i zaboravljeno u jednom treptaju oka?

52 godine Cleveland je čekao naslov prvaka u nekom od momčadskih sportova. 46 godina čekala je njihova košarkaška uzdanica. Jedan od najnesretnijih i najneuspješnijih klubova u NBA povijesti. I možda bi čekali još 52 godine da se nije dogodio taj jedan trenutak.

Da u 47. minuti 103. utakmice u sezoni LeBron James nije u sprintu dostigao Andrea Iguodalu i preko njegovih leđa silovitim zamahom gotovo zalijepio njegovu loptu na polovicu table. Da se nije dogodio trenutak koji nije samo zaustavio jednu kontru Warriorsa, nego i prelomio sedmu utakmicu finalne serije. I napisao jednu od najljepših sportskih priča ne samo ove godine koja je na izmaku.

Priču o LeBronu i Clevelandu. Priču o obitelji. Priču o ljubavi.

Malo je onih koji su posjetili sjeveroistočni Ohio i ostali impresionirani viđenim. Malo je onih koji bi tamo proveli svoj godišnji odmor. Ali kutak svijeta u kojem “ništa ne pada s neba, sve treba zaraditi”, kako je to sam LeBron zapisao u svom povratničkom pismu 2014., samo je još jedan dokaz kako je samo jedan dom. I kako ga ne može zamijeniti ni raskoš Miamija, ni privlačni zov blještavila New Yorka ili Los Angelesa.

There’s no place like home. Svuda pođi, kući dođi.

Dvije titule prvaka osvojio je u Miamiju. Prvom je skinuo šest tona tereta sa svojih moćnih ramena i imao svu silu razloga da pusti suzu. Polazile su, dovraga, i Michaelu Jordanu u takvim trenucima. Kad se sjetiš nečega što ti je posebno. Nečega zbog čega si se toliko borio. I što si sve prošao da bi dobio ono što si toliko želio.

Ne, ni prvi ni drugi put s Wadeom i Rileyem nisu ga pobijedile emocije. Bio je ponosan i sretan, ali nije izgledao onako kako izgleda čovjek kojemu su se ispunili snovi. Tako je izgledao tek prošlog lipnja. U Clevelandu. Suze su došle tek u Clevelandu. Plakao je kao kišna godina dok je grlio Larry O’Brien trofej kojeg je toliko čekao. I on i ljudi oko njega. “Ovo je drugačije. Ovo je dom.”

Ova je titula sve promijenila. Iako mu nije prva, možda ni posljednja. Ali nijedna nije ovako posebna. Ona je učinila da ga svijet koji ga je tako lako i brzo naučio mrziti ponovno nauči voljeti. Možda izgleda i igra kao zvijer, ali ipak je samo čovjek.

Više ne sumnjaju. Barem oni koji razumiju. U čovjeka koji ima rijetku sposobnost bilo koju grupu građana pokrenuti, preokrenuti i pretvoriti u pobjednike

LeBron i Cavaliersi bili su kao dvoje tinejdžera koji su bili zajedno još od vrtića i odlučili se vjenčati i napraviti dijete. Iako za to nisu bili ni spremni ni dovoljno zreli. Dok se on potpuno posvetio obiteljskom životu, radio od jutra do mraka i davao sve od sebe da taj brak uspije, ona je godinama proživljavala adolescentsku ludost i svojim glupostima minirala brak. Testirajući njegovu odanost. Vjerujući da nikad neće otići. Što god učinila.

Ali je otišao. Bilo mu je dosta toga da sve mora sam. Iako se ljubav nije ugasila, iselio je iz zajedničkog kućanstva i pronašao ljubavnicu. Ozbiljniju, zgodniju i stabilniju damu koja je imala sve ono što mu je trebalo. Sve ono što u svom domu nije imao. Dok je njoj otvarao dušu, prva je ljubav svu krivnju javno svalila na njega. Bijesno mu izbacila svu robu kroz prozor i ritualno je zapalila pred susjedima. Otrpio je i odšutio iako mu se duša kidala.

Četiri godine živio je s ljubavnicom i mislio o prvoj ljubavi. A onda je nazvao, pitao je li sredila svoj život i želi li pokušati ponovno. Ali isključivo pod njegovim uvjetima. Ona je briznula u plač, rekla mu da ga nikad nije prestala voljeti i pristala na sve što je tražio. Svjesna da je četiri godine potratila ne znajući što bi sa sobom i svjesna svega onoga što je u njemu imala. I izgubila. Svjesna da je bolje potpuno se dati u njegove ruke. Sreli su se, pali jedno drugom u zagrljaj i obećali da će ovog puta zajedno ostati zauvijek.

SPORTS BKN-CAVS-WARRIORS 4 SJ

I samo dvije godine kasnije kao plod te obnovljene ljubavi na svijet je došao mali Larry O’Brien. Pretvorio ih u obitelj i uvjerio da su uistinu jedno drugome suđeni. I jedno na drugo osuđeni. Ovaj put zauvijek.

LeBron James je povratkom u Cleveland 2014. pred čitavim svijetom okajao grijehe iz 2010. kad ga je razočaran napustio. Iako danas na kraju 2016. izgleda kao da je njegov odlazak bio možda i najbolja stvar koja se dogodila Cavsima. Cavsima koji su, ne tako davno, prvi izbor drafta potrošili na Anthonyja Bennetta. Cavsima koji su napravili toliko užasnih sportskih poteza zadnjih godina da su definitivno prije obnavljanja veze s morali pristati na seanse kod obiteljskog psihologa. Kojeg je odabrao LeBron.

Zabavno je razmišljati kako bi danas izgledala bliska NBA prošlost i sadašnjost da je te 2010. LeBron James tvrdoglavo ostao u Clevelandu. Bi li njegova karijera nalikovala onoj Carmela Anthonyja? Karijeri u kojoj bi nizao poene i milijune, ali sezonu završavao već u travnju daleko od bilo kakve ozbiljne borbe za naslov? Bi li ta veza svejedno i nepovratno puknula koju godinu kasnije? Ili bi ipak pronašao način da uozbilji svoju prvu ljubav i s njom dobije toliko željenog malog Larryja? Nikad nećemo znati.

Ovako smo saznali da je način ipak pronašao. Da je krug ipak zatvorio. Da je obećanje ipak ispunio. Da je pokazao svima kako nikad ne treba dizati ruke od svojih snova. Da nikad ne znaš što donosi sutra.

“Mislim da ljudi prebrzo zaboravljaju. Zaboravljaju što sam napravio u ovih 13 godina svoje karijere i koliko srca, znoja, krvi i suza sam uložio u ovu igru. I još uvijek iz nekog razloga sumnjaju u mene.”

Više ne sumnjaju. Barem oni koji razumiju. U čovjeka koji ima rijetku sposobnost bilo koju grupu građana pokrenuti, preokrenuti i pretvoriti u pobjednike. U košarkaša s kojim bi svaka od preostalih 29 NBA momčadi bila kandidat za naslov. Jer bi on pronašao način. U sportaša koji je sposoban na svojim ramenima nositi sav pritisak ovog svijeta.

Nekoć davno, još u onom njegovom prvom clevelandskom životu koji je završio paljenjem dresova i selidbom talenata na South Beach, s Quicken Loans Arene svijet je gledala ogromna reklama s koje je mladi LeBron poručivao: “Svi smo svjedoci”.

Desetljeće kasnije stvar se okrenula. Danas svijet gleda u Quicken Loans Arenu i poručuje “Svi smo svjedoci”.

Najvećem košarkašu 21. stoljeća.