Juriš

Svi u napad

Kakav je napadački potencijal Hrvatske za Katar?

Kad je Otto Barić u ljeto 2002. hrvatsku nogometnu reprezentaciju dobio u ruke, bio je to najkompliciraniji tranzicijski period u svih 30 godina njezine povijesti. Zadnji ostaci prve generacije koja je zakotrljala reprezentativnu bajku i u Francuskoj 1998. osvojila svjetsku broncu, doživjeli su svoj završni sudar s čudovištem kojeg nitko nikad nije pobijedio. Vremenom.

Hrvatska reprezentacija je tada tek počela učiti i pronalaziti načine kako i odakle crpiti eliksir svoje vječne mladosti. Herr Otto bio je poznat po svojoj vječnoj rečenici kako mu “trebaju još dva igrača”, ali tog ljeta trebalo mu ih je puno više. I to tamo gdje je najkompliciranije. U napadu.

Jer obrana se još nekako držala. Dario Šimić oko sebe je podignuo zid u kojem su bili Robert Kovač, Boris Živković, Stjepan Tomas, Josip Šimunić, Igor Tudor, stizali su čak posuđivati radnu snagu i defenzivnoj strani veznog reda. Tamo je Niko Kovač bio sigurna oklada za preuzimanje uloge vođe od Zvonimira Bobana kako u svlačionici, tako i izvan nje, a Miki Rapaić i Davor Vugrinec bili su zaduženi za distribuciju. Ali napad je bio totalna enigma.

Jer tog lipnja Davor Šuker i Alen Bokšić shvatili su da je kraj, a shvatila je to nakon mučenja u Japanu konačno i hrvatska javnost. Najzvučniji i najraznovrsniji napadački tandem hrvatske reprezentacije otišao je u legendu odigravši tek 135 minuta zajedno na velikim natjecanjima. One 72 minute protiv Turske na otvaranju Europskog prvenstva 1996. i 63 minute protiv Meksika na otvaranju Svjetskog prvenstva 2002. Bokšićeve ozljede nisu dopustile više. Iako će se legenda, kao i sve legende uostalom, kleti kako bismo sa zdravim Bokšićem *sigurno osvojili naslov prvaka svijeta u Francuskoj 1998.

Dalić će morati biti kreativan. Ofenzivnog potencijala itekako ima. Zabijala je i pobjeđivala Hrvatska i bez klasične devetke

Barić je očajnički prebirao po Hrvatskoj i Europi tražeći napadačko rješenje. I Goran Vlaović već je bio na izmaku snaga, Boško Balaban izgubljen u bespućima klupe i tribina Villa Parka, a klinci poput Ivice Olića i Mladena Petrića još su bili ‘zeleni’. Pa je Herr Otto u Njemačkoj iskopao braću Tomislava i Marija Marića, isprobani su Nino Bule i Veldin Karić, pokušao je oživjeti Ivicu Mornara, čak i Bokšića koji je jedva dočekao bilo kakvu priliku za pobjeći na par dana iz kišnog i depresivnog Middlesbrougha. I nastavio prebirati.

A onda je pogodio jackpot. I sve se (pre)okrenulo.

Nakon kašljucavog ulaska u kvalifikacije za EP u Portugalu 2004., domaće nule s Estonijom i gostujućeg potopa 0:2 u Bugarskoj, uoči treće utakmice protiv Belgije u ožujku 2003. na okupljanju se pojavio neki Dado Pršo. Bivši Hajdukov junior, bivši Pazinkin napadač, bivši automehaničar. I razbio Belgiju. Zabio, asistirao, zagrađivao, odbijao. Dominirao.

Jednim imenom i jednom utakmicom sve se u tim kvalifikacijama okrenulo. Momčad je preko noći postala sigurnija, samouvjerenija, hrabrija. ‘Pršo-efekt’ se širio, iako on sam i nije toliko zabijao. Tek tog jednog Belgiji, sve do dodatnih kvalifikacija kad je s po jednim golom u Zagrebu i Ljubljani donio teški, ali slatki EURO 2004. Neke ključne golove u tom periodu zabijali su Rapaić, Niko Kovač, Živković, Olić. Ali Pršina uloga u toj momčadi bila je ključna. To će svi potvrditi. Posebno oni koji su vidjeli kako mu injekcijama vade pune čaše vode i sukrvice iz koljena prije nego što će izaći na teren.

Vrhunski napadač je nogometni Sveti gral. Nema tog trenera na svijetu, od Lige prvaka do fildžan-lige, koji nije u potrazi za tim Svetim gralom. Nema trenera koji ne traži boljega od onoga što ima. Ili barem drugačijega. Ako imaš Šukera, tražiš Bokšića. Ako imaš Bokšića, očajnički ti fali Šuker.

I Zlatko Dalić je, kao i svaki drugi nogometni trener, u očajničkoj potrazi za nogometnim Svetim gralom. Ne samo sad, ne samo za Katar, nego još od srebra iz Rusije. Gdje je Mario Mandžukić bio sve ono što jedan trener sanja, pa čak i više. Bio je i napadač koji zabija i napadač koji rudari. I onaj koji aktivno sudjeluje u posjedu svoje momčadi i onaj koji pritišće i živcira protivnike u njihovom.

Pokušao je Dalić nakon Rusije i Mandžukićevog oproštaja s Ivanom Santinijem, oživljavao Marka Livaju prije nego što ga je oživio Hajduk, provjerio Duju Čopa, pokušao prekvalificirati Antu Rebića da bude napadački polivalentniji, služio se najočitijim rješenjem u Andreju Kramariću, a onda se odjednom učinilo da ga je pronašao. Svog Pršu. Svoj jackpot.

Bruno Petković ukazao se kao zvijezda repatica donijevši iznenada sve što je Daliću i Hrvatskoj trebalo. Robustan, snažan, okretan realizator, a istovremeno tehnički moćan, jak na lopti, finog dodavanja. Tijekom 2019. nametnuo se kao nezamjenjiva ‘devetka’, zabio pet golova, namjestio još nekoliko, impresionirao svojim mogućnostima. K tome, tek je bio navršio 25, pa se činilo da je Hrvatska bez patnje premostila još jednu potencijalnu međugeneracijsku rupu na važnoj poziciji.

No, kako se brzo upalio, jednako brzo se i ugasio. Kad je iznenada došao na vrh kao da je rekao “to je to, meni je dosta”. Dogodio mu se brutalan pad sustava, forme, zainteresiranosti, iako su mu sva vrata bila širom otvorena. Tek je rijetkim bljeskovima podsjećao na svoj nesporni potencijal, a zadnji gol za Hrvatsku zabio je u rujnu 2020. u Portugalu. U međuvremenu je prolazio prilično čudu krizu identiteta zalijepivši si na leđa broj 10, kao da je htio svima poručiti kako sebe ne vidi kao *devetku, nego kao *desetku. I u međuvremenu generirao glasine kako mu je virtualni nogomet ionako draži od stvarnog.

Ipak, panike nije bilo jer se računalo da uz konstantno efikasnog Kramarića taj napadački problem neće eskalirati. Ali onda se i Kramarić odjednom unervozio i uoči EP 2020., požalio medijima kako on nije *devetka i kako bi radije igrao nešto drugo. Pa su na Euru prošlog ljeta devetku nevoljko glumili i Rebić i Kramarić i Petković. I svi zajedno zabili ukupno — nula golova. U četiri utakmice. Štoviše, Rebić se naljutio na Dalića i javno ga prozvao, Kramarić je kolutao očima jer je igrao ono što ne voli, a Petković je ionako samo čekao da sve to skupa što prije završi, kako bi se mogao posvetiti važnijim stvarima u svom životu od nogometa.

U zadnjem kvalifikacijskom ciklusu za Katar Dalić se vratio najlogičnijem rješenju — Kramariću. Koji je u Hoffenheimu zadnjih sezona bio najbolji strijelac, ali je doista većinu vremena proveo u šetnji pozicijama; od ofenzivnog veznog, preko prvog i drugog napadača do krila. Iskušao je Dalić pritom i Antonija Čolaka i Antu Budimira, ali sigurnu *devetku za Katar i dalje nema. Iako je zapravo ima. Makar ta devetka ne želi biti devetka. Ali ništa drugo osim devetke ne može biti, jer za sve drugo što bi Kramarić radije bio Dalić ima bolje ili u najgorem slučaju jednako dobro rješenje.

Odgovor na to napadačko pitanje jedan je od najvažnijih koje lipanj i rujan u Ligi nacija trebaju ponuditi. Kritiziralo se i Kramarića u Osijeku protiv Austrije i Budimira u Splitu protiv Francuske, nešto manje obojicu u Kopenhagenu protiv Danske jer se pobijedilo, iako njihova igra nije bila dramatično drugačija. Ali to je sudbina napadača. Zabiješ li, igrao si dobro, čak i ako si igrao loše. Ne zabiješ li, igrao si loše, čak i ako si igrao dobro.

A odgovor na to pitanje u principu je već prilično jasan. Spomenuti tandem koji se u vrhu napada smjenjivao ovog lipnja, plus Livaja koji također može ‘glumiti’ centralnu špicu jer ima i tjelesne i tehničke i mentalne kapacitete koje uloga killera zahtjeva. A i silno samopouzdanje. Baš kao i Kramarić, i Livaja više voli igrati s loptom, nego s prostorom, ali ulogu i slobodu kakvu ima u Hajduku u reprezentaciji ipak ne može očekivati jer je konkurencija puno oštrija.

Bolje opcije za *devetku od te tri Dalić, realno, u ovom trenutku nema. Možda će u budućnosti imati. U budućnosti nakon Katara. Možda u Petru Musi, ako iskoristi priliku života u Benfici. Možda u Roku Šimiću, ako uspješno raširi krila u Salzburgu. Možda u Dionu Dreni Belji, ako krene stopama Šukera, Vlaovića ili Igora Cvitanovića. Možda u Bundesligi, gdje će se razvijati Gabriel Vidović i Igor Matanović.

Ali dok netko od njih mliječne zube ne zamijeni oštrim i krvoločnim očnjacima ili dok iz neke automehaničarske radionice na pripreme ne ušeta neki novi Pršo, Dalić će morati biti kreativan. Ofenzivnog potencijala itekako ima. Zabijati znaju i Ivan Perišić i Mario Pašalić i Josip Brekalo i Mislav Oršić i Lovro Majer i Nikola Vlašić. Zabijala je i pobjeđivala Hrvatska i bez klasične *devetke.

Ne treba robovati strogim taktičkim okovima, suvremeni nogomet nudi gomilu mogućnosti i rješenja. I Hrvatska ih ima. Jedno od njih je — svi u napad.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.