Aktualni svjetski prvaci, polufinalisti Europskog prvenstva, osvajači Kupa Konfederacija, europski U21 prvaci. A na Kup Konfederacija u Rusiju su poslali svoju drugu momčad, kao i na Euro U21 u Poljsku. I uz sve to, osigurali su ovog ljeta potpuni odmor od reprezentativnih obveza svim svojim najvećim zvijezdama.
Upravo ovih dana s nostalgijom se prisjećamo vjerojatno najveće pobjede u povijesti hrvatskog nogometa. Još malo pa čitava dva desetljeća otkotrljat će se od onih 3:0 u Lyonu. I teško je uz ponos zbog te veličanstvene večeri čiji tragovi još uvijek žive, ne osjetiti i depresiju zbog saznanja što su u tih 19 godina od svog nogometa napravili tada poniženi Nijemci, a što trijumfalni Hrvati.
Mentalitet.
Riječ koju će prosječan Hrvat refleksno isukati svaki put kad Hrvatska izgubi nešto što nije trebala ili Njemačka osvoji nešto što nije trebala. I 19 godina nakon te lyonske večeri mi imamo istu priču, iste stadione, isto suđenje, iste nepravde, iste isprike, iste šefove, iste mane. Jedino što nam je od tada naraslo je količina problema. A Nijemci su promijenili sve. Ali baš sve. I opet su u osnovi ostali isti. Pobjednici.
Nakon tog poraza 1998. i potopa na EP dvije godine kasnije, Nijemci su za isti stol posjeli sve što vrijedi u njihovom nogometu. Bez obzira iz kojeg kluba i kojeg vremena dolazilo. Nakon nekoliko dana vijećanja iz dvorane je izašla strategija koja je predstavljena kao Sveto pismo. Definirala je sve, od najnižih kategorija, nogometnih škola i akademija, do klubova i reprezentacija.
Definirala je količinu i kvalitetu rada s klincima, sustave u kojima bi određene kategorije trebale igrati, zahtjeve koje pred djecu u određenoj dobi treba postaviti i propisala smjernice i načela kojih se treba držati svatko tko želi potporu i pomoć Saveza. Saveza koji milijune ne troši na luksuz vlastitih gospodara i administracije, nego na programe koji će rezultate davati na terenima diljem zemlje.
Njemačka se otvorila. Nije se uvukla u ljušturu i tvrdoglavo držala “tradicije koja desetljećima daje rezultate”. Upravo suprotno. Otvorili su vrata novim ljudima, novim idejama, novim znanjima, novim tehnologijama. Otvorili su vrata milijunima svojih imigranata koje nisu gledali kao opasnost svojem “mentalitetu”, nego kao potencijal koji ga može nadograditi. Obogatiti. Poboljšati.
I upravo se to dogodilo. Uzevši sve ono što su im njihovi nogometaši različitih nacionalnosti ponudili, popunili su sve one rupe koje su dotad zjapile prazne kad se pričalo o njemačkom nogometu. Kreativnost. Raznolikost. Nepredvidljivost. I sve uklopili u okvir discipline i organizacije kojim su ‘napali’ svoje klince od najranijih klupskih kategorija.
Njemački mentalitet nije ništa drugo nego stav. Način razmišljanja i gledanja na svijet. Nije definiran ni ograničen ni nacionalnošću ni državnim granicama
Prateći Europsko U17 prvenstvo ovog ljeta u Rijeci i Kostreni, više od ijedne momčadi na travnjaku impresionirala me njemačka momčad na tribini. Grupa od desetak mladih ljudi, još uvijek studenata ili mladih diplomanata, namještala je brojne kamere, laptope, tablete i pametne mobitele uoči svake utakmice. Snimali su sve iz svakog kuta, bilježili, analizirali, uspoređivali, kontrolirali, komunicirali.
“Snimamo suparnike, ali zapravo više snimamo svoju momčad. U ovoj kategoriji nas suparnici ne zanimaju previše, fokus je na gradivu kojeg naši reprezentativci moraju naučiti i automatizmima koje moraju usvojiti ako žele napredovati”, rekao mi je jedan od njih.
I potvrdio priču o sad već famoznoj ‘Kölnskoj momčadi’, koja već 12 godina na svoj način sudjeluje u uspjesima svih njemačkih reprezentacija na velikim natjecanjima.
Priča je krenula u ono vrijeme kad je nova strategija njemačkog nogometa još bila u povojima i kad su se tražili različiti načini za njezino unaprjeđenje. Jürgen Klinsmann, tadašnji njemački izbornik s kalifornijskom adresom, sprijateljio se s GM-om bejzbolske momčadi Oakland Athletics Billyjem Beaneom, inače velikim ljubiteljem nogometa, koji je suočen s financijskim problemima i ograničenjima potpuno promijenio filozofiju svog kluba.
Beane je u svoju momčad i evaluaciju vrijednosti igrača uveo revolucionarni pristup temeljen na analitici i statistici. Potpuno je odbacio subjektivni dojam i prepustio brojkama da vode igru, formirajući analitičke timove koji su se bavili i najsitnijim, oku promatrača prilično nevažnim detaljima. Njegov je pristup bio toliko revolucionaran da su ga preuzele brojne američke sportske organizacije, a rezultirao je i filmskim hitom Moneyball, u kojem je Beanea glumio ni manje ni više nego Brad Pitt.
Inspiriran Beaneovim idejama, Klinsmann je nazvao svog poznanika Jürgena Buschmanna, profesora na Visokoj sportskoj školi u Kölnu, te ga pitao bi li mu mogao pomoći s nekim analitičkim podacima uoči Svjetskog prvenstva 2006. kojem je Njemačka bila domaćin.
I nastala je povijest.
Buschmann je probrao posebnu grupu studenata-volontera koja se počela baviti analizom nogometnih utakmica i njemačkih protivnika. Nisu se bavili klasičnim detaljima poput pretrčane kilometraže ili posjeda lopte, nego su se uhvatili detaljnih specifikacija kako igrača, tako i momčadi protiv kojih je Njemačka trebala igrati. Međusobnoj udaljenosti igrača. Brzini reakcije. Desnim ili lijevim driblingom. Stotinama takvih detalja.
I u idućih desetak godina ta je grupa studenata ‘podmazala’ neke od najvećih pobjeda njemačkih reprezentacija.
Njihovi su bili papirići koje je Jens Lehmann pregledavao tijekom četvrtfinalnog raspucavanja penala protiv Argentine na SP 2006. i s dvije obrane uveo Njemačku u polufinale. Njihova je, nakon stotina analiziranih utakmica, bila ideja “kaveza za Messija” u četvrtfinalu SP 2010. kad su Nijemci pregazili Argentinu 4:0, a najbolji igrač svijeta praktično nije ni pisnuo. Njihovi su mjeseci analiziranja i modeliranja ocrtali najslabije strane brazilske reprezentacije uoči onih famoznih 1:7 na SP 2014. i predložili kako ih iskoristiti.
Njihove je podatke, prema riječima jednog insajdera, iskoristio Joachim Löw kad je razmišljao koga uvesti pred sam kraj finala protiv Argentine. Odabrao je Marija Götzea, koji je u produžecima zabio pobjednički pogodak za svjetsku krunu. Njihov je bio papirić kojeg je prošlog tjedna iz čarape izvadio vratar U21 reprezentacije Julian Pollersbeck, prije nego što je obranio dva penala Englezima za ulazak u finale.
U 12 je godina Kölnska momčad, predvođena profesorom Buschmannom, postala kultna radna skupina u kojoj se iz godine u godinu smjenjuju članovi, ali fanatična predanost analitici i njemačkom nogometu iz godine u godinu daje sve fascinantnije i detaljnije rezultate. A najzanimljivije od svega – DFB sav taj posao ne košta ništa. Osim poneke ulaznice, dresa, druženja s reprezentativcima ili potpisane zahvalnice.
Tim je mladim ljudima najveća plaća saznanje da su pridonijeli. Nogometu, društvu, državi. Gdje ćeš veće plaće od saznanja da si pomogao svojoj reprezentaciji da postane prvak svijeta?
Naravno da njihov posao nije najvažniji dio njemačkog nogometnog uspjeha, jer je i najbolja teorija bezvrijedna bez onih koji su je sposobni provesti u praksu. Ako nemate trenere koji su iz šume podataka sposobni izabrati baš onu grančicu koja će donijeti razliku. Trenere koji su sposobni pogoditi balans između vlastite igre i prilagodbe protivniku. I igrače koji će sve to znati razumjeti i moći primijeniti.
Ali dokazuje koliko je široko otišla njemačka akcija revitalizacije koja je započela s prvim godinama 21. stoljeća. I koliko je različitih faktora ugrađeno u činjenicu da je Njemačka danas najjača svjetska nogometna nacija. Nacija koja neće uvijek biti ni svjetski, ni europski prvak, ali možete biti sigurni da će uvijek biti negdje pri vrhu. I da će uvijek imati spreman nekakav papirić.
Potpuno su reorganizirali nogometne škole, redefinirali kako igrački, tako i trenerski način razmišljanja, implementirali različite nogometne ideje, osmislili vrhunsku analitiku iskoristivši visoku tehnologiju i vlastiti znanstveni kadar i uložili milijune sati krvavog rada.
A kod nas se čitava priča svede na – mentalitet. Apologetski hrvatski odgovor na svako pitanje o bilo kakvom hrvatskom neuspjehu ili njemačkom uspjehu. Mentalitet je kriv za sve. Kao da je mentalitet nešto predefinirano, urođeno i mistično. Nešto što je zapisano u kamenu i protiv čega se ne može.
A “njemački mentalitet” nije ništa drugo nego stav. Način razmišljanja i gledanja na svijet. Sposobnost učenja i ispravljanja pogrešaka. Organizacija. Mentalna snaga. Samopouzdanje. Osjećaj pripadnosti. Osjećaj da čovjek radi za društvo koje radi za čovjeka. Nije im ga nitko poklonio. Stvorili su ga sami.
“Njemački mentalitet” nije definiran ni ograničen ni nacionalnošću ni državnim granicama. Jer da jest, nijedan Hrvat, Turčin ili Afrikanac nikad se ne bi prilagodio i nikad ne bi uspio ni u njemačkom društvu, ni u njemačkom sportu.
Definiran je samo željom za napretkom i težnjom za pobjedom. Jednako individualnom kao i društvenom. I pravilima koja su jasna i jednaka za svakoga.
Da, toliko je jednostavno.
