Teško je zamisliti kompliciranije otvaranje velikog natjecanja od onoga kad vas sa suprotne strane čeka naoštreni i napaljeni domaćin. Koji je godinama čekao i spremao se za tu večer kad će ispred svojih krcatih tribina konačno dočekati tu utakmicu generacije. Hrvatska nogometna reprezentacija u takvoj se situaciji nalazi već treći put u svoja tri samostalna desetljeća.
Iako će poluprazni Wembley ponuditi osjetno manje blještavila, pritiska i spektakla od krcatog Pratera ili Corinthians Arene, Hrvatsku u Londonu čeka najvažnijih 90 minuta ovog ljeta. Tako barem kaže povijest, učiteljica života. Jer u 10 europskih i svjetskih prvenstava na kojima je Hrvatska dosad sudjelovala, gotovo svaki put je najprecizniji lakmus papir za epilog turnira bila utakmica na otvaranju.
U petak je zaokruženo četvrt stoljeća od našeg debija na velikom natjecanju. Lopta Aljoše Asanovića i bijeg Gorana Vlaovića donijeli su pobjedu protiv Turske u Nottinghamu i otvorili put prema prvom četvrtfinalu. Za prolaz skupine bila je dovoljna pobjeda protiv Danske u sljedećem kolu.
Dvije godine kasnije, opet u sudaru dva debitanta na otvaranju, Hrvatsku je u Lensu dočekala živopisna Jamajka sa živopisnim izbornikom koji se praktično zvao Reno Sinovčić i koji je u trenerskoj karijeri vodio više od 40 (!) klubova i reprezentacija. Pobjeda od 3:1 opet je Hrvatskoj trasirala prolazak skupine, a osminu finala ovjerilo je trijumf protiv Japana u drugom kolu pod sunčanim udarom.
Iako i s porazom Hrvatska drži sve u svojim rukama, iskustvo govori kako se dosad nije znala izvući iz problema koje donosi poraz na startu
Prvi poraz na otvaranju stigao je protiv Meksika u Niigati 2002. Cuauhtémoc Blanco je nakon sat vremena izborio pa realizirao penal za 1:0, a s igračem manje, bez isključenog Borisa Živkovića, Hrvatska se do kraja nije uspjela spasiti poraza. Pobjeda u drugoj utakmici protiv Italije 2:1 ispala je premalo, jer je u zadnjem kolu sve srušio poraz od Ekvadora.
Bio je to prvi put da Hrvatska nije prošla dalje, ali i početak niza od tri turnira na kojima smo zaglavili u skupini. U Leiriji 2004. nismo uspjeli pobijediti Švicarce usprkos činjenici da smo od 50. minute igrali s igračem više, a dvije godine kasnije u Berlinu Kaká je plasirao pobjedničku loptu s 20 metara iza Stipe Pletikose. Oba puta smo u drugim utakmicama remizirali i završili turnir nakon tri kola.
U lipnju 2008. smo po prvi put veliko natjecanje otvorili protiv domaćina. Tribine stadiona Ernst Happel bile su crveno-bijele, ali ne samo zbog Austrijanaca, nego i zbog tisuća Hrvata koji su diljem čitavog stadiona imali svoje enklave među domaćim navijačima. Kad je Luka Modrić u 4. minuti zabio jedanaesterac koji je zaradio Ivica Olić, rijetki su vjerovali da je to bio trenutak koji će odlučiti utakmicu. No, Hrvatska je minimalnu prednost sačuvala do kraja i još jednom startnom pobjedom otvorila put prema četvrtfinalu.
Jedina devijacija u inače strogom pravilu dogodila se 2012. Hrvatska je na otvaranju u Poznanju pobijedila Irsku 3:1, ali samo bod iz naredne dvije utakmice protiv Italije i Španjolske po prvi i jedini put ostavio ju je bez prolaska dalje nakon startne pobjede.
Drugi megdan s domaćinima bio je neusporedivo zahtjevniji od onog bečkog šest godina ranije. Ne samo zbog potpuno žutih tribina Corinthians Arene koji su bili fiktivni igrač više za Brazilce, nego i lika u sudačkoj odori koji im je bio doslovni igrač više.
S Yuichijem Nishimurom sprdao se cijeli svijet zbog izmišljenog penala iz kojeg je Neymar doveo Brazil u prednost i nedosuđenog prekršaja nad Modrićem nakon kojeg je Oscar potvrdio pobjedu, ali Hrvatskoj to nije puno značilo. Poraz 1:3 još je jednom značio zatvorena vrata skupine, makar ih je pobjeda protiv Kameruna u drugom kolu opet nakratko odškrinula.
Dvadeset godina nakon Nottinghama, Hrvatska i Turska opet su se srele na otvaranju Europskog prvenstva. I opet je ishod bio isti. Hrvatska je u Parizu pobijedila s 1:0 sjajnim Modrićevim volejem, a pobjeda na otvaranju opet je značila i prolaz dalje. Posljednji dokaz ovog teorema je pobjeda protiv Nigerije u Kalinjingradu 2018., nakon kojeg je slijedio i prolaz skupine i stampedo prema finalu.
Teorem prve utakmice, dakle, glasi: ukoliko Hrvatska pobijedi na otvaranju velikog natjecanja, 83 posto vjerojatnosti je da će proći skupinu. Još preciznija definicija je sljedeća: ukoliko ne pobijedi u prvoj utakmici — 100 posto vjerojatnosti je da neće proći. Tako kažu varijable.
S obzirom na prošireni format Europskog prvenstva i činjenicu da je danas ipak lakše proći skupinu nego na prijašnjim natjecanjima koja su imala manji broj sudionika, poraz od Engleza u prvoj utakmici ne mora nužno biti presudan. Pobjede protiv Čeha i Škota u naredna dva kola, čak vjerojatno i samo četiri boda iz te dvije utakmice, Hrvatsku bi svejedno odvele dalje.
Problem je, međutim, što takav rasplet Hrvatska nikad nije uspjela realizirati. Nakon što prvu utakmicu nije uspjela pobijediti, ni u jednom od četiri navrata (SP 2002., EP 2004., SP 2006., SP 2014.) Hrvatska nije uspjela u naredne dvije utakmice osvojiti više od tri boda. Slijedom toga nije se uspjela ni plasirati u nastavak natjecanja.
Ovaj podatak dodatno naglašava važnost prve utakmice na turniru. Jer bez obzira što teoretski i s porazom na Wembleyju Hrvatska u naredne dvije glasgowske utakmice i dalje drži sve u svojim rukama, iskustvo govori kako se ni jedna hrvatska momčad dosad nije znala izvući iz problema koje donosi poraz na startu.
Stoga dobar rezultat protiv Engleske na otvaranju Europskog prvenstva, a to je apsolutno i remi, vrijedi puno više od samo jednog boda. Vrijedi dodatnog samopouzdanja i dobre atmosfere koji su u kontekstu izvedbi hrvatske reprezentacije na velikim natjecanjima često bivali presudan faktor.
Slijedom jedinstvenog formata natjecanja raštrkanog diljem Europe, ovo će biti prvi put u povijesti da će Hrvatska na istom natjecanju zaigrati protiv dva različita domaćina. A možda i više njih ako prođe dalje. Osim spomenutog Beča i Sao Paula, Hrvatska je protiv domaćina igrala i u polufinalu Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998. (1:2) i u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u Rusiji 2018. (2:2, 4:3).
Na Wembley protiv Engleske Hrvatska je dosad istrčala četiri puta i upisala jednu pobjedu, jedan remi i dva poraza, zabivši gol u sve tri natjecateljske utakmice. Na Hampden Parku, međutim, nikad nismo pobijedili. Imamo dva remija i jedan poraz uz upozorenje da u dvije kvalifikacijske utakmice na škotskom nacionalnom stadionu nismo zabili gol.
Nije priča o prvoj kao ključnoj samo hrvatska stvar, poraz na otvaranju za svaku je reprezentaciju težak udarac jer ostavlja ožiljke i stavlja ogroman psihološki pritisak rezultata u preostale dvije utakmice. Englezi, primjerice, nemaju ništa bolja iskustva od nas. Od 1996. do danas engleske momčadi samo dvaput nisu prošle skupinu (EP 2000. i SP 2014.) i u oba slučaja potopio ih je poraz u prvoj utakmici turnira.
Gledajući veličinu, moć, globalni značaj i utjecaj engleskog i hrvatskog nogometa kroz povijest, zapravo je nevjerojatno da su se ove dvije reprezentacije uopće zaplele u nešto što se danas već može nazivati i rivalstvom. Status i respekt koje je hrvatski nogomet u posljednja dva desetljeća zaradio u ‘kolijevci nogometa’ najbolje svjedoče o tome što smo im sve *priuštili u tom vremenu.
Engleska i Hrvatska kao da igraju teniski meč koji traje već gotovo dva desetljeća i u kojem se s jedne i druge strane smjenjuju šampionski udarci. Englezi su nam servirali as na Europskom prvenstvu 2004., mi uzvratili s dva razorna voleja u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 2008. Već u narednom ciklusu Englezi su nas zveknuli neuhvatljivom paralelom pa dijagonalom, da bismo mi uzeli ogromni tie-break u polufinalu Svjetskog prvenstva 2018.
Ako ćemo uzeti u obzir da su nas Englezi uhvatili na krivoj nozi forhendom u Ligi nacija 2018., možda je red na novi neuhvatljivi hrvatski lob koji će kliznuti niz liniju i odskakutati po wembleyjskoj travi.
Uz sudački uzvik: “Advantage Croatia!”
