Stadionski DJ imao je unaprijed spremnu idealnu glazbenu kulisu za kišnu večer u kojoj je Liverpool vrlo precizno i konkretno na djelu pokazao Bayernovim navijačima, ali još više njegovu čelništvu, da svaka sila ima svoj vijek trajanja. Sila bavarskog nogometnog ponosa u ovom izdanju trajala je prilično dugo. Duže nego što se moglo i pretpostaviti. Ali ta je sila definitivno na svom izdisaju.

Prije koji tjedan je 34-godišnji Brazilac Rafinha stao u kolonu onih koji su Bayernovu treneru imali nešto za reći. Putem medija, naravno. Ipak je riječ o FC Hollywoodu, barem za njemačke pojmove. Nezadovoljan ovosezonskim tretmanom svojih igračkih sposobnosti, ‘pecnuo’ je Kovača kako “Heynckes, Guardiola i Ancelotti očito nisu znali što rade kad su mu davali igrati, a Kovač zna pa ga drži na klupi”. Prešutjevši kako su ga Heynckes, Guardiola i Ancelotti imali dok je bio dvije, tri ili pet godina mlađi. I brži.

Bayern je barem godinu dana zakasnio s rekonstrukcijom svoje svlačionice i tu će cijenu plaćati još neko vrijeme

Nekad je baš zgodno vidjeti kako netko guta svoje nerealne riječi uz čašu pelina, a nezadovoljni je Rafinha nakon večeri ringišpila protiv Liverpoola ove srijede od svojih progutanih riječi lako mogao dobiti i žgaravicu. Ako prije nije dobio padavicu ili prehladu od silnog vjetra koji je puhao oko njega kad god bi mu Sadio Mane krenuo punim trkom u lice ili Mo Salah nekakvim križanjem završio na njegovu području djelovanja.

To kako je izgledao Rafinha u većini duela s mlađim, bržim i eksplozivnijim Liverpoolovim napadačima, toliko da mu je i Manuel Neuer u 26. minuti pohitao pomoći na rub kaznenog prostora ostavivši prazan gol, puno govori o Bayernovoj realnosti u usporedbi s trenutnom europskom nogometnom elitom.

Ili kako je na suprotnoj strani terena u većini situacija izgledao motivirani, ali nemoćni Franck Ribéry u dvobojima sa 16 godina mlađim Trentom Alexander-Arnoldom. Koji je još spavao s plišanim medom kad je veliki Francuz odigrao prvu utakmicu za Bayern. Ali vremena se mijenjaju. Dječaci postaju muškarci, a muškarci umirovljenici.

Iz Bayerna se zadnjih dana čula rafalna paljba prema njemačkom izborniku Joachimu Löwu, koji je Matsu Hummelsu, Jeromeu Boatengu i Thomasu Mülleru uručio bonove za umirovljeničku menzu. Čak se i klupski odjel za društvene mreže pokušavao narugati izbornikovoj odluci objavivši Müllerovu sliku nakon gola protiv Wolfsburga uz cinični komentar “prestar za zabiti”.

Istina je, međutim, da je Löw tek otvoreno poručio Bayernovim šefovima kako im je pola momčadi prikladno za mirovinu, a ne za nove izazove i trofeje. Isto im je ovog tjedna pokazao i Klopp.

Bayern je barem godinu dana zakasnio s rekonstrukcijom svoje svlačionice i tu će cijenu plaćati još neko vrijeme. Prošloljetna odluka da Niko Kovač dobije kormilo u ruke bila je i trenutak kad su Bayernovi šefovi trebali odraditi prvi dio demontaže i provjetravanja. No, umjesto tranzicije su pred hrvatskog trenera stavili još jednu sezonu cijeđenja materijala koji je na više razina već debelo ušao u fazu zasićenja.

U studenome je Kovač pogrešne procjene stanja u svlačionici od strane svojih šefova skoro platio glavom. Četiri mjeseca kasnije kritike na adresu bivšeg hrvatskog kapetana i izbornika neusporedivo su manje oštre, iako Bayern nije navikao ovako rano ostajati bez Europe. Ali realni ljudi, a Bavarci su prokleto realni i staloženi, svjesni su da je ovakvom Bayernu istekao rok trajanja. I umjesto da traže trenerovu glavu, traže od Ulija Hoenessa i Karl-Heinza Rummenigea da napokon zavuku ruku u džep. Svjesni da drugačije ne ide. I da, Bogu hvala, imaju odakle zagrabiti.

Ako imate sreću provesti neko vrijeme u Münchenu, brzo ćete uhvatiti vibru bogatog grada bogatih ljudi. I shvatiti da je bogatstvo u aristokratskim glavama lokalnih starosjedilaca, potpuno drugačije povijesti i mentaliteta od onih iz sjevernih ili istočnih njemačkih regija, nešto posve normalno. Nešto na što su navikli već generacijama i stoljećima. Ali bogatstvo prilično drugačijeg tipa od novokomponiranog ruskog ili arapskog kiča i razmetanja. Bavarci su bogati, ali su i racionalni. Svoje su gušte spremni platiti, ali ih nisu spremni preplatiti.

I kako su sportski klubovi u većini slučajeva prilično dobar izlog okoline iz koje su proizašli, tako je i Bayern zapravo najplastičnija moguća slika grada i regije koju predstavlja. Bogati i uspješni klub, koji za razliku od ‘radničkih’ Borussije Dortmund ili Schalkea, svoje uspjehe i veličinu crpi iz aristokratskog duha i lukavstva i uvijek će potrošiti novac tek onda kad se uvjeri da svoj cilj ne može ostvariti na drugačiji način.

“Drugačiji način” u Bayernovu slučaju često nije bio vezan isključivo uz financijsko ‘preglasavanje’. U bundesligaškom bazenu Bayern je do igrača koje je želio često znao dolaziti i ‘alternativnim’ metodama. Poput čerupanja izravnih konkurenata ili kapariranja igrača godinu ili dvije prije isteka ugovora, što je njihove klubove ostavljalo bez višemilijunskih odšteta.

Zbog toga su ljuti njemački klubovi iz gornjeg doma, poput Dortmunda, Schalkea, Leipziga, Leverkusena, Mönchengladbacha, stvorili prešutni i neslužbeni ‘pakt’ bojkotiranja Bayernovih ponuda uz poruku “plati, pa nosi”. I umjesto u München, svoje su atraktivne izložbene primjerke radije usmjeravali u Premier ligu ili u PSG. Odakle su milijuni puno lakše i brže kapali nego iz racionalne Bavarske.

Ta ‘svađa’ između Bayerna i ostatka Bundeslige, koju je pratio višegodišnji “odljev mozgova”, ove je sezone pripomogla totalnom podbačaju njemačkih klubova u europskim natjecanjima. Baš u vrijeme kad se Nijemci intenzivno i nemilosrdno sprdaju s Englezima zbog samoubilačkog Brexita, Englezi su im uzvratili — nogometom. S pet pobjeda u šest utakmica osmine finala i nevjerojatnom gol-razlikom 17:3.

Svi njemački klubovi ispali su iz Europe prije četvrtfinala, osim Eintrachta u kojem njemački nogometaši ionako imaju tek epizodne uloge. Uz potop koji je Elf doživio na SP u Rusiji, Nijemcima je jasno da moraju raditi neke modifikacije svog razvojnog plana.

Baš kao što je Hoenessu i Rummenigeu jasno da će morati napraviti modifikacije u svom poslovnom modelu kojeg su se dugo pridržavali. Bez obzira koliko sposobni i lukavi bili, bez dramatičnog pražnjenja svog trezora već ovog ljeta neće se moći nositi s europskom elitom. Bayern je uvijek s ponosom isticao kako nikad neće podleći europskom “potrošačkom ludilu” i samo je za dvojicu igrača, Corentina Tolissoa i Javija Martineza, platio rekordnih 40 milijuna eura.

Danas za 40 milijuna europska nogometna elita više ne može dobiti ni korner-zastavicu. I Bavarci će se toj činjenici morati prilagoditi ako žele o(p)stati u eliti europskog klupskog nogometa.

“Kad biste samo znali što smo sve dogovorili za sljedeću sezonu”, zagonetno je poručio Hoeness gostujući nedavno u jednoj TV emisiji, golicajući maštu navijača. Imaju mu razloga vjerovati. Toliko ih je puta učinio sretnima.

S tom razlikom što će ovog puta ipak morati prekršiti neke od davnih prisega kojih su se držali. Svi gušti se plaćaju. Ovog će puta svoje gušte racionalna bavarska aristokracija morati ponešto i preplatiti.

Jer glazbena poruka s Allianz Arene bila je potpuno jasna.

The show must go on.