Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Tiha voda brege dere

Igor Kokoškov, prvi europski trener u NBA

“Tko zna zašto je to dobro”, znamenite su riječi kojima bi Tonči Gabrić zacijelo pokušao utješiti Igora Kokoškova da ga je kojim slučajem poznavao i posjetio u bolnici dok su se liječnici prije nekih četvrt stoljeća borili da mu spase stopalo. Mladi i ambiciozni košarkaš na pragu profesionalne karijere proživio je čak četiri operacije u manje od godinu dana kako bi se spasio amputacije nakon što mu je noga ozbiljno stradala u prometnoj nesreći. I morao završiti svoju igračku karijeru i prije nego što je počela.

“Tko zna zašto je to dobro”, vjerojatno se puno puta u zadnjih dvadesetak godina u sebi zapitao čovjek koji je tvrdoglavo i ambiciozno krenuo sličnim pionirskim putevima kojima su išli i Dražen Petrović, Šarunas Marčulionis, Vlade Divac i Toni Kukoč. Putevima koje je tek trebalo prokrčiti. Putevima kojima nitko prije njih nije gazio.

Čim je odbolovao i odtugovao svoju nikad realiziranu igračku karijeru, Kokoškov se već s 21 godinom odlučio okrenuti trenerskoj. Samo tri godine trebale su mu da postane prvi trener OKK Beograda i najmlađi prvoligaški strateg u povijesti srpske, ali i jugoslavenske košarke. Dobio je nakon toga posao u Partizanovu omladinskom pogonu, ali on je želio više. Želio je dalje.

Nije gubio vrijeme. Uspostavio je kontakt s uglednim košarkaškim programom slavnog američkog sveučilišta Duke i od velikog Mikea Krzyzewskog dobio dozvolu da dolazi na njihove treninge. Ondje je upoznao čovjeka i prijatelja koji ga je uveo u posao asistenta i 18 godina kasnije iz njega ispratio.

Quin Snyder šest je godina bio jedan od pomoćnika velikog Coach K-a i s tom je preporukom dobio posao glavnog trenera na sveučilištu Missouri. Pet godina mlađem Kokoškovu ponudio je da ide s njim, što je ovaj objeručke prihvatio. Godina dana bila je dovoljna da pohvata konce, upozna ljude i krene dalje. I to kako.

Jedna za drugom padale su u kamenu urezane američke košarkaške zapovijedi. U samo godinu dana postao je prvi Europljanin asistent u elitnom sveučilišnom razredu i prvi Europljanin asistent u NBA ligi. Dvije godine kasnije i prvi Europljanin asistent u razvojnom NBDL-u. Četiri godine kasnije i prvi europski pomoćni trener s NBA prstenom.

Prve tri sezone bio je u stožeru Los Angeles Clippersa, kod Alvina Gentryja, koji ga je nešto kasnije poveo sa sobom i u Phoenix Sunse. U međuvremenu je pet sezona pekao zanat pod Larryjem Brownom i Flipom Saundersom u šampionskim, obrambenim Detroit Pistonsima. Ipak, taj Phoenix između 2008. i 2013. ostavio je najdublje tragove. Ondje je stvorio svoj drugi dom.

Pet je sezona radio s Gentryjem u eri nakon filozofije “sedam sekunda ili manje” koju je provodio Mike D’Antoni, živio sa Steveom Nashom i Amar’eom Stoudamireom i razvijao eksplozivnog klinca Gorana Dragića. Nakon raspada momčadi koja je došla do finala Zapada 2010., Gentry je 2013. dobio otkaz, a Kokoškov je bio jedan od trenera koji su pozvani na razgovor za njegova nasljednika.

Phoenix, međutim, još nije bio spreman. A ni NBA liga skupa s njim. Umjesto Kokoškova, koji je u vrijeme intervjua imao 13 asistentskih NBA sezona u životopisu, za privremenog glavnog trenera imenovan je Lindsey Hunter, kojemu je to bila prva. Ali je bio ‘američki proizvod’. Slično kao što su LeBronovi Cavsi više vjerovali ‘svom proizvodu’ Tyronnu Lueu, makar ne imao ni dana iskustva kao glavni trener, nego Davidu Blattu koji je pokorio Europu i s klubom i s reprezentacijom.

“Lindsey tada nije bio spreman biti glavni trener”, priznao je Jared Dudley, jedan od najomiljenijih Sunsa u zadnjem desetljeću. “Igor je za vrijeme minuta odmora crtao sve akcije i poteze. Odličan je u odnosu s igračima i pripremi utakmica. Dokazao je da zaslužuje šansu.”

U jedan od posljednjih ljubomorno čuvanih bastiona američke košarkaške oligarhije prvi je ušao tihi radnik koji je 18 godina ulagao u sebe

Kokoškov je, međutim, nastavio dalje. Odstažirao je i u Cleveland Cavaliersima i u Orlando Magicu, dok mu nije stigla poruka od starog prijatelja. Quin Snyder dočekao je svoj red. Preuzeo je Utah Jazz i poslao po svog prvog sveučilišnog pomoćnika. U tri zajedničke sezone izgradili su playoff-momčad koja je ove sezone već išamarala zvjezdani Oklahoma City, a upravo i Houston Rocketsima objašnjavaju da misle ozbiljno. Momčad koju je uživancija gledati.

Paralelno s NBA svijetom u kojem je odrađivao rudarski posao pomoćnika, odlučio je sebi priuštiti i malo trenerske prakse izvan NBA sezone. Čisto da ne dangubi. Godine 2008. je prihvatio ponudu reprezentacije Gruzije, iako je, prema vlastitom priznanju, o tamošnjoj košarci znao malo i ništa. Priča je završila s trima uzastopnim plasmanima na Eurobasket (2011., 2013. i 2015., na kojem je u Zagrebu nadtrčao i pobijedio iznenađenu i uvrijeđenu Hrvatsku) te Ordenom časti kojeg mu je osobno uručio gruzijski predsjednik Mihail Saakašvili.

Sličan ga orden, sasvim sigurno, jednog dana čeka i u Sloveniji. Ma što orden, dali bi mu i sve piranske ribarice kad bi ih zatražio. Kao što bismo mu i mi dali izlaz na otvoreno more, samo da smo ga se sjetili prije Slovenaca. Ili da smo za njega imali muda.

No, dobro, barem će jedan naš košarkaš od njega profitirati. I to onaj kojemu je trener poput Kokoškova najviše i trebao. Dragan Bender prošle je sezone kod Jaya Triana imao značajnu minutažu, ali i prilično specijaliziran radijus kretnji i obveza. One su mu donijele vrlo značajan napredak u vanjskom šutu, ali Kokoškov će zasigurno pred njega postaviti nove izazove. I iz njega pokušati izvući još puno onoga što Benderov raskošni talent u sebi nosi. Talent koji ga može pretvoriti u igrača čiji je arsenal sličniji Kristapsu Porzingisu nego Kyleu Korveru.

Kokoškova su GM Ryan McDonough, predsjednik Jason Rowley i vlasnik Robert Sarver odabrali upravo iz razloga što gomilu talenta koji imaju na lageru s njim za kormilom žele pretvoriti u momčad budućnosti. Kokoškov će u ruke dobiti Bendera, Devina Bookera, Marquesea Chrissa, Josha Jacksona, Tylera Ulisa, Elfrida Paytona – sve ‘klince’ u ranim dvadesetima u kojima čuči enormni potencijal.

A dodatni razlog leži i u činjenici da u svojim rukama Phoenix Sunsi imaju najveće šanse za prvi izbor ovogodišnjeg drafta, koji su već proglasili najvažnijim u povijesti organizacije. Jer nudi (barem) dvojicu igrača kojima se u NBA budućnosti prognozira zvjezdani status.

Do imenovanja Kokoškova za prvog trenera činilo se da više naginju moćnom krilnom centru DeAndreu Aytonu s lokalnog sveučilišta Arizona, ali teško je vjerovati da će Kokoškov propustiti prigodu svim sredstvima krenuti po Luku Dončića. Ako itko zna što se sve krije u Dončiću, onda je to Kokoškov.

Slovensko čudo od djeteta pod njegovim je vodstvom briljiralo na prošlogodišnjem Eurobasketu. A u Bookeru, koji je eksplodirao ove sezone, imao bi Dončić sličnog partnera kakvog je u slovenskoj reprezentaciji imao u Dragiću, u Real Madridu u Sergiju Llullu. ‘Blizanca s kojim može kreirati brutalni tandem na vanjskim pozicijama. A kao posljedicu toga i momčad koja će izgledati onako kako je izgledala Slovenija na putu prema europskom tronu.

Igor Kokoškov je čitav svoj trenerski vijek proveo kao pionir. Probijajući puteve kojima nitko prije njega nije gazio. Nakon 18 godina ‘školovanja’, zatvoreni i tradicionalistički američki trenerski ceh konačno mu je uručio diplomu. Osam godina nakon što mu je Barack Obama osobno čestitao na dobivenom američkom državljanstvu, dobio je i američko košarkaško ‘državljanstvo’.

Iako su se na njegovu mjestu, mjestu prvog Europljanina za kormilom neke NBA momčadi, očekivala neka puno zvučnija imena, u jedan od posljednjih ljubomorno čuvanih bastiona američke košarkaške oligarhije prvi je ušao tihi radnik koji je 18 godina ulagao u sebe i vjerovao u ono što radi.

“Igrači mijenjaju igru, a ne treneri”, jedna je od rečenica koje puno govore o njegovom karakteru, ali i o tome gdje je klesao svoje košarkaške teoreme. Ta američka filozofija u kojoj je igrač, a ne trener, centar košarkaškog svijeta, u europskoj je košarci poprilično drugačija.

Ipak, nije baš potpuno u pravu. Ponekad igru doista mijenjaju i treneri. Treba li boljeg dokaza od prošlog Eurobasketa?

Pa kako su Dražen, Toni i ostali otvorili vrata NBA lige brojnim europskim igračima nakon sebe, možda će i Igor Kokoškov prokrčiti put nekim drugim europskim trenerima. Barem onima koji, poput njega, budu imali dovoljno strpljenja i upornosti.

“Tiha voda brege dere”. Poruku koju je godinama gledao, koju mu je majka napisala ispred vrata njegove dječačke sobe, shvatio je doslovno.