Nije slučajnost da će baš ovog vikenda u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu biti premijera filma Toni Tomas: Splitsko zlato autorice Irene Škorić. Bit će to uvod u višednevne svečanosti kojima će Grad Split proslaviti blagdan svog zaštitnika Svetog Dujma, ali istovremeno i vjerojatno posljednja prilika da se glavnog junaka filma vidi izvan katakombi u koje će se zaključati zajedno sa svojim sportašima u naredna dva mjeseca do Olimpijskih igara.
A bit će to i tek prva od dviju velikih svečanosti u dva dana Sudamje koja će slaviti sve ono što su Toni Toni Tomas i njegov Taekwondo klub Marjan izgradili. Naime, već u ponedjeljak na svečanoj sjednici Gradskog poglavarstva TK Marjan će biti nagrađen posebnim priznanjem — godišnjom nagradom Grada Splita.
Svaki put kad pišete priču o tom klubu, imate isti problem. Morate dobro provjeriti na kojoj je brojci tog dana zaustavljen brojčanik medalja. Jer nove pristižu gotovo na tjednoj bazi. One najveće, a njih zapravo još jedino i mogu izbrojati jer je sve drugo postalo besmisleno uopće pokušavati, trenutno su na brojci 131. Olimpijske, svjetske i europske. Stotinu trideset jedna. Ali ne brinite. Provjerit ću još jednom je li se što promijenilo prije nego što pošaljem tekst uredniku.
Čovjek koji stoji iza svake od tih medalja je poseban lik. “Toni Tomas je svjetski fenomen, mi u Hrvatskoj nismo ni svjesni što je napravio. Organizaciju kluba i stručni rad dignuo je na razinu koja je jednostavno druga dimenzija za čitav taekwondo svijet. Splitski Marjan je model izvrsnosti kojeg trebaju kopirati ne samo taekwondo klubovi, nego i drugi sportovi”, sažeo je jednom prigodom predsjednik Hrvatskog taekwondo saveza Anto Nobilo.
Nije slučajnost da je TK Marjan danas najmasovniji sportski klub u Splitu
Doista, ono što je Toni Tomas izgradio, zajedno s ljudima kojima se okružio, nešto je što se bez ikakve grižnje savjesti može proglasiti sportskim fenomenom. Nikad u povijesti taekwondo sporta nije postojao jedan klub koji je proizveo toliko uspjeha, toliko medalja, toliko šampiona. Nikad u povijesti hrvatskog sporta nije postojao klub koji je toliko dominirao svojim sportom na svjetskoj razini.
Tomas je s nepunih 20 godina odlučio osnovati TK Marjan, u kojem će raditi po svojim pravilima, kriterijima i idejama. Prihvatio je vrlo rano činjenicu da neće biti vrhunski sportaš, ali već tada je znao da puno toga što je sam prošao u sportskom sustavu želi i treba raditi drugačije. Od prvog dana želio je stvoriti nešto veliko, ali koliko će to doista postati veliko nije mogao niti pretpostaviti. Jer to nitko prije njega nije uspio.
U Ani i Luciji Zaninović prepoznao je materijal za prvu stepenicu svog plana. S njima su došle prve olimpijske, svjetske i europske medalje, a obje su i danas u klubu — Lucija kao predsjednica, Ana kao trenerica. Uz Veljka Lauru, vjernog suputnika koji je s Tomasom od prvog dana i koji se pod njegovim mentorstvom izgradio u jednog od najcjenjenijih hrvatskih trenera, neumornog Sandra Deaka koji drži masivnu klupsku logistiku koju čini 39 zaposlenih i više od 2.500 članova i još mnoštvo ‘kotačića’ koji čine savršen stroj što stalno kao na pokretnoj traci proizvodi nove uspjehe.
Kako je uopće moguće da jedan čovjek i jedan klub budu toliko uspješni u najmasovnijem borilačkom sportu na svijetu? To se ne pitamo samo mi, pita se čitav taekwondo svijet. A odgovor je isti kao i u svakoj sličnoj priči. Odgovor su — ljudi. Prije svih — onaj koji je na vrhu piramide.
Toni Tomas je prije svega strastveni fanatik svog posla. Briljantan trener, ali u isto vrijeme i briljantan sportski menadžer koji je svoj klub doveo na razinu tvrtke koja umjesto profita proizvodi — uspjeh. Čitav život proučava sportske sustave, velike sportske klubove i organizacije i prilagođava komadiće kako bi usavršio svoj sustav. Jedinstven i poseban.
Svojim suradnicima ponekad djeluje kao ludi znanstvenik s idejama koje donese na klupski brainstorming. Ali većina tih ideja na kraju se pokaže genijalnima i omogući im da uvijek budu korak ispred konkurencije.
Znao bi otići po mjesec dana u Južnu Koreju, ishodišnu točku taekwondoa, samo gledati treninge najboljih učitelja, skupljati i zapisivati ideje, pratiti s kakvom opremom rade, na koji način usavršavaju tehnike. I sve ono što bi vidio kuhao je u svojoj glavi, prilagođavao, dorađivao, poboljšavao i isprobavao u svom klupskom ‘rovu’. Svojim inovacijama i doradama onoga što bi vidio doveo je do toga da su nakon nekog vremena ti isti Korejci počeli učiti od njega. I zvati ga da im objašnjava i pokazuje sport koji su izmislili.
Tomasova velika vrijednost je to što konstantno prati i kontrolira sve krakove u kojima se taekwondo razvija i stalno želi biti korak ispred svih. Kad je primjetio da Britanci ‘pumpaju’ svoje borce snagom, zaposlio je nutricioniste koji izrađuju programe prehrane za svakog borca individualno kako bi bili spremni(ji) na borbe s njima.
Sprave, oprema za trening i oporavak — sve što je vidio, doveo je u Split i isprobao. Zadržao je i dodatno usavršio sve ono što je štimalo, odbacio sve ono što nije. U Marjanu danas postoje oprema i metode rada koje ne postoje nigdje na svijetu. Jer su ih Tomas i njegovo društvo ‘taekwondo znanstvenika’ u svom splitskom laboratoriju oblikovali prema svojim zamislima i idejama. Koje donose rezultate.
Primjerice, u njihovu centru izvrsnosti kadeti i juniori imaju isti tretman kao i seniori. Svima je dostupan rad na najvišoj razini, a treninzi su ponekad i izmiješani pri čemu nema popusta. Mlađi borci često treniraju i spariraju sa seniorima, a udarci koje dobivaju ili izbjegavaju od seniora svjetske razine i klase pretvaraju ih u kadetske i juniorske svjetske šampione.
Svjestan da unutar Hrvatske više nema dovoljno konkurencije koja bi mogla titrati toliko potreban natjecateljski duh i kompetitivnost njegovih boraca, Tomas je kreirao ‘Marjansku ligu’ — interno klupsko natjecanje u kojem se treneri i borci iz različitih dvorana međusobno nadmeću i natječu. To interno natjecanje postalo je u većini kategorija jače od nacionalnog.
Ta klupska liga istovremeno je i Marjanov ‘eliksir vječne mladosti’. U njoj se kale i bruse i novi sportaši, ali još važnije — i novi treneri. U toj ligi sudjeluju i početnici koji još uvijek nisu došli do natjecateljske razine, pa u natjecateljski ‘mod’ ulaze godinu, čak i dvije prije konkurencije. To znači da u trenutku kad ostala djeca krenu na svoja prva natjecanja u životu, Marjanovci već iza sebe imaju 20 ili 30 natjecateljskih borbi.
Nije slučajnost da je TK Marjan danas najmasovniji sportski klub u Splitu. I za to je razlog jednostavan. Tomas i društvo ne čekaju da djeca dođu k njima, nego oni idu po njih. U školama svaku godinu rade prezentacije, pozivaju djecu da dođu na probne treninge, snimaju talentirane i koordinirane, a s devet dvorana diljem grada pokrili su sve kvartove i osigurali da svako dijete može trenirati blizu svoje kuće. Što je roditeljima u današnje vrijeme velika pomoć u odabiru sporta za svoje dijete.
U cilju dodatne popularizacije nastupali su i oduševili na Supertalentu, a Ana Zaninović na Plesu sa zvijezdama. Ni to nije bilo slučajno, i to je bio ‘taktički manevar’ osmišljen u svrhu promocije i taekwondoa i Marjana. I uspjelo je. Splitski klinci danas znaju za Mateu Jelić, Tonija Kanaeta, Lenu Stojković i druge Marjanove šampione. Djeca hrle u klub, taekwondo je đir, taekwondo je popularan, taekwondo je svojom popularnošću ‘pojeo’ sve druge individualne sportove u gradu.
I neka je. Nikome ništa nisu ukrali, sve su svojim radom, ljubavlju i strašću prema svom sportu zaslužili. Nitko drugim sportovima i klubovima ne brani da naprave isto. TK Marjan 70 posto svojih potreba pokriva iz vlastitih prihoda, što je u današnjem hrvatskom sustavu sporta koji je potpuno ovisan o lokalnim ili državnim donacijama prava senzacija. Njihov sustav treba biti primjer i pojam, a ne razlog za ljubomoru i jal.
A ima i toga, naravno da ima. Poznato je da će ti u Hrvatskoj sve oprostiti osim uspjeha, pa su i Tomas i Marjan proživjeli i probleme i podmetanja i u svom sportu i u svom gradu. Nije se svima lako nositi s činjenicom da se s njima ne mogu nositi i da njihove rezultate ne mogu pratiti.
Tomas uvijek ponavlja da su vrata njegovog kluba i njegovog ureda uvijek otvorena za svakoga, posebno za hrvatski taekwondo. U Marjanov Olimpijski centar redovito stižu čitave reprezentacije, a Britanci su tu već kao doma. Dvostruka olimpijska pobjednica Jade Jones u Split je došla na pripreme za lov na svoje treće olimpijsko zlato u Parizu, a upravo će Tomas biti u njezinom kutu dok to bude pokušavala.
Nema te medalje, niti priznanja koje Toni Tomas nije osvojio, a još nije proslavio ni 44. rođendan. Teško je i pojmiti gdje će se onaj brojčanik s početka teksta zaustaviti i koje će razine i visine njegova ostavština dosegnuti. Kako u taekwondou, tako i u sportu uopće. Stvorio je na desetke svjetski vrijednih sportaša, stvorio je najbolji klub na svijetu. Od nule.
“Moja dvorana nema prozora. Ja sam cijeli dan u mraku, dva mjeseca smo ulazili u 7 ujutro i izlazili u 9 navečer, da bismo zasjali na Svjetskom prvenstvu. Biti sam na vrhu je pusto. Gore nema nikoga, živite kao vuk, nitko vas ne razumije i nije to lako.”
A kad je na njegovu adresu sletjela “ponuda koja se ne odbija”, on ju je — odbio. Njemačka mu je nudila odriješene ruke i sredstva da ono što je postavio u Hrvatskoj, reproducira i u Njemačkoj. Da za njih proizvodi olimpijske, svjetske i europske medalje.
“Zaljuljalo me, moram priznati. Ali kako mogu otići od svega što sam ovdje izgradio? Bilo bi to kao da napuštam svoje dijete.”
Uza sve medalje kojima se više ne zna ni broja, uz sve šampione koje je u svom laboratoriju proizveo, uz sve trenere koje je odgojio i koje će tek odgojiti, najveći uspjeh Tonija Tomasa je što su gomile mladih ljudi koji su prošli kroz TK Marjan i dalje unutar ili blizu kluba. I što baklju izvrsnosti koju je zapalio rasplamsavaju i prenose dalje.
A to je zalog da će Tomasova tvornica medalja još dugo proizvoditi.
