Treća priča. Petak, u Višnjik dolazi Cibona. Prvenstvo. Poraz. Subota regeneracijsko-šuterski trening. Ništa više od toga, jer u nedjelju već dolazi FMP. Pobjeda. Ponedjeljak regeneracijski trening. Utorak normalan trening! Napokon!!! Srijeda. Dolazi Zabok. Kup. Pobjeda. Četvrtak. Autobus do Velike Gorice. Petak. Poraz od Gorice. Subota. Nastavak puta autobusom za Beograd. Nedjelja. Poraz od Crvene zvezde. Ponedjeljak. Osam sati autobusa do Zadra. Deset dana, pet utakmica, 1.400 kilometara, 16 sati u autobusu.

Četvrta priča. U nedjelju je najvažnija utakmica sezone protiv Krke u Novom Mestu, koja može definirati čitavu narednu sezonu Splita. No, HKS kaže da se u petak mora igrati protiv Alkara. Ne zanima ih ABA raspored. Split i Alkar dogovore da se igra dan ranije, u četvrtak. HKS odbije. Klub nema muda pokazati srednji prst, ostaviti juniore da na Gripama igraju rezultatski nevažnu utakmicu protiv Alkara, a seniore uz dan odmora poslati u Novo Mesto na utakmicu sezone. Znaš, nije pametno. Jer jebiga, što ako se Savez naljuti pa ti *vrati kad ti baš bude trebalo? Nadrkana i nervozna momčad Splita u petak izgubi od Alkara. Pa 48 sati kasnije izgubi i najvažniju utakmicu sezone kod Krke. Tri dana, dvije utakmice, 800 kilometara, 10 sati u autobusu.

“Imam pravo kazati kako je riječ o nemogućim uvjetima za igranje. Imamo više utakmica nego NBA momčadi”

Peta priča. Petak. Na Gripe dolazi Cedevita. 48 sati kasnije u 12 sati vožnje udaljenom Čačku (!) Split još jednom spašava sezonu. Ali Cedevita se mora odigrati. U petak navečer. U četvrtak? Ne može. Pobjeda. Srećom, Čačak se pomiče za 24 sata. Subota. Nakon osam sati autobusa, slijedi sat vremena čekanja pratnje na granici sa Srbijom. Pa još tri sata vožnje do Čačka. Nedjelja. Čačak, baby. Čak i kavu popili. Ponedjeljak. Pobjeda. Spašena sezona. Utorak. Slijedi 11 sati autobusa. Ali barem su na poklon dobili onaj jedan sat nečekanja pratnje.

Šesta priča. Petak. U Višnjiku je pometena Cibona. Subota. Devet sati autobusa. Bar, baby! Nedjelja. Poraz u Baru. Sumnjiv, da teško može biti sumnjiviji. Odmah nakon utakmice devet sati autobusa. Ponedjeljak. Ostavi prljavo, uzmi čisto donje rublje. Pokušaj odspavati par sati. Utorak. Put u Split. Derbi na Gripama. Drama i pobjeda u zadnjoj minuti. Povratak u Zadar. Pet dana, tri utakmice, 1.300 kilometara, 20 sati autobusa.

Sedma priča. Utorak. Derbi na Gripama. Drama i poraz u zadnjoj minuti. Četvrtak. Odmorna Mega i 18 NBA skauta na Gripama. Drama i pobjeda u zadnjoj minuti. Hvala Hajduku na hladnim komorama za oporavak, bar su malo resetirale preturirana tijela. Subota. Odmorni FMP na Gripama. Drama i poraz u produžetku. Nedjelja. Autobus za Zagreb. Ponedjeljak. Cibona u Zagrebu. Drama i poraz u produžetku. Autobus za Split. Sedam dana, četiri utakmice, dva produžetka, 800 kilometara, osam sati autobusa.

Možemo i dalje, priča imam koliko hoćete. Ili je možda bolje da vam pričam o posljedicama tih priča? Recimo o rupturi lista, napuknutoj preponi, istegnuću leđa, pomicanju tetive, lomu šake, skršenom gležnju, slomljenom prstu, pucanju mišića, stres frakturi potkoljenice, napuknutom ramenu. Ili da se zadržimo samo na ovom tjednu? Prednjim križnima i Ahilovoj tetivi. Dvije najgore noćne more u životu svakog sportaša. Zbog kojih Domagoj Vuković i Nejc Barič vjerojatno više neće igrati košarku u ovoj kalendarskoj godini. Ali koga briga. The show must go on.

Ozljede u sportu su neminovne, nema sportaša koji ih nije prošao. I uvijek će ih biti, to je takav život. Ali ovo što se događa u hrvatskoj košarci, ili preciznije — onome što je od nje ostalo, je teroriziranje sportaša koje je debelo probilo granice zdravog razuma. I to sve zbog toga što se neki likovi koji sjede u nekim uredima, bili oni ligaški, savezni ili klupski, ne mogu/ne žele dogovoriti.

Tri najveća hrvatska košarkaška kluba ove će sezone odigrati između 65 i 70 natjecateljskih utakmica, ovisno o završnici prvenstvenog doigravanja. Navedeni primjeri su iz Splita i Zadra, ali i Cibona je u sličnom kupusu, samo uz tu olakšicu što ipak pola domaće lige ima u okolici Zagreba, a i za većinu ABA putovanja potroši značajno manje vremena od svojih dalmatinskih rivala. No i dalje pričamo o cifri od oko 70 utakmica!?

Sva tri kluba imala su serijale u kojima su igrali dan za danom, a utakmice svako drugi dan već su postale ‘novo normalno’. Utakmica jedan dan, autobus drugi, utakmica treći, autobus četvrti. I tako u krug. Bez odmora, bez regeneracije, bez treninga, bez uigravanja, bez ozbiljne analize, bez razvijanja igrača ili igre, bez napredovanja, bez ikakvog dodatnog ili smislenog rada. Samo tri stvari.

Utakmica. Autobus. Liječnička ordinacija.

Pa ispočetka.

I onda dođe završnica neke pete utakmice u 10 dana, dođe promašeni šut, lopta bačena u bunar, pogreška zbog tjelesne ili mentalne iscrpljenosti, izgubljena utakmica i svi udaraju. Po igračima, po trenerima, po njihovom znanju, volji, želji, kvaliteti, karakteru. Svi pametni, svi znaju kako je trebalo odigrati zadnji napad, svi vide da onu loptu nije trebalo baciti u bunar, nego zabiti koš. Wow, koja mudrost. A ti ljudi jedva stoje na nogama. Vidi im se u očima, u govoru tijela, na licima. Kamoli da stignu igrati ozbiljnu košarku kakvu svake večeri u svojim glavama igraju kauč-znalci s društvenih mreža koji ih nemilosrdno pljuju.

Split ove sezone nije odradio ni jedan, ponavljam *ni jedan trening u punom sastavu. Prilično sam siguran da nisu ni Zadar, ni Cibona. A travanj je, nije studeni. Ne najvažnije, nego *jedino pitanje trenera svakog od ta tri kluba je “Tko sutra može?” A osnovni plan utakmice nije kako pobijediti protivnika nego kako odigrati utakmicu, a da onih nekoliko načetih ne ubiješ i izgubiš do kraja sezone.

Ovo što su svojim neriješenim konfliktom koji čami u nekakvoj blatnjavoj pat-poziciji napravili HKS, ABA i čelnici tih klubova je strašno. Dok se oni mrgode jedni na druge, sezona se slama preko leđa igrača, trenera, liječnika, fizioterapeuta. Koji žive i funkcioniraju u neljudskim uvjetima i plaćaju cijenu svih klupskih i saveznih lutanja, promašaja i zabluda. Za što? Za par tisuća eura ili čak kuna mjesečno? Za par desetaka ili stotina ljudi koji ih dočekaju na tribinama?

Da, znam, najlakše se posrati po sportašima koji ‘se igraju i još zarađuju’ i izvući neko glupo protupitanje tipa “što bi rekli rudari?” Mogao bih na to pitanje odgovoriti s pet jednako glupih protupitanja, ali čemu? Zar bi se sportaši trebali opravdavati nekome tko je imao manje talenta, volje ili uloženog rada od njih? Jesu li sportaši krivi za probleme onih koji nisu sportaši? I je li to razlog da moraju šutjeti i trpjeti što god se pred njih stavi? I tko god na njih pljune, bilo s tribina, bilo iz fotelja?

Ili uspoređivati ovo što se događa kod nas s NBA ligom? Hej, netko ide uspoređivati igrače koji zarađuju desetke ili stotine milijuna dolara, imaju privatne kuhare, liječnike, masere, ljekarnike i klubove koji imaju čitave zdravstvene klinike i timove koje se o tim igračima brinu, najnapredniju medicinu, lijekove, tretmane i uređaje, prehranu, letove privatnim avionima i uz sve to doziraju nastupe, s ovim što proživljavaju sportaši za plaću koja jedva pokrije životne troškove? O troškovima liječenja da ni ne govorimo. Daj ne budite smiješni.

HKS ne želi da ta tri kluba igraju ABA ligu, ali pojma nema kako bi se postavio, kako bi ih uvjerio i što bi im uopće ponudio kao alternativu. Jer jedna utakmica tjedno je u ozbiljnoj košarci premalo. A FIBA-i i ULEB-u je hrvatska košarka zadnja rupa na svirali. Zasluženo, da ne bude zabune. Zahvaljujući svima koji su tu košarku vodili zadnjih 30 godina.

HKS nije sposoban riješiti ključni problem neposlušnosti svoja tri glavna kluba, pa onda dozvoljava da ih manji klubovi reketare terminima utakmica koji im ne odgovaraju, kako bi ovi možda sami odustali od ABA lige. Svi zbog nekog svog sitnog interesića, (pe)deset ljudi više na tribinama, možda neke uštipnute pobjedice protiv izmorenih ‘velikana’ za poneki politički bodić svoje lokalne samouprave. Uh, kako nam samo košarka napreduje zbog toga. Sve bukti od mladih košarkaških pupoljaka diljem zemlje.

A Cibona, Split i Zadar i sami funkcioniraju na isti egocentrični način. Njihovi čelnici, ne samo aktualni, nego i oni prije njih i oni prije njih, pomirili su se s ulogom ostarjele nekadašnje missice pune neuspjelih estetskih operacija mentalno zarobljene u davnim vremenima, u ABA društvu kojem više ni po čemu ne pripadaju. Ali ih gdje god dođu lijepo ugoste, poglade im ego komplimentima kako su nekad bili lijepi, potapšu po ramenu, a onda išamaraju na parketu i pošalju kući.

“Imam pravo kazati kako je riječ o nemogućim uvjetima za igranje, a da pritom nitko od odgovornih nema razumijevanja za sportaše. Mislim da će svi složiti kako je zdravlje na prvom mjestu, onda rezultati i sve drugo. Ovaj ubitačan ritam može donijeti samo gore stanje za igrače. Imamo više utakmica nego NBA momčadi”, zavapio je liječnik Zadra dr. Davor Predovan.

Glupo mi je uopće ponavljati po tisućiti put iste stvari i probleme sporta koji je u Hrvatskoj ionako tek hodajući mrtvac. Ali to svejedno nije opravdanje da se te ljude tretira kao vreću koju se nabija nogom od Čačka do Bara ili od Osijeka do Sinja i da se birokratski ili dvorski ratovi između čelnika klubova, liga i saveza prelamaju preko leđa sportaša.

I ne samo preko leđa. Nego i prednjih križnih i kolateralnih i Ahilovih i puknutih mišića i dislociranih zglobova i pomaknutih tetiva i poremećnog sna i iščašenih ramena i skršenih ligamenata i stres fraktura. I sve opterećenijih i sve umornijih srca. Dok jedno jednom ne popusti.

Treba li se stvarno dogoditi tragedija da se shvati kako sportaši nisu ni roboti, ni robovi?