U svom trenerskom debiju u sezoni 2014./15. zabilježen je kao tek drugi trener u ovom tisućljeću i zadnji do danas koji sa Sheriffom nije osvojio titulu prvaka Moldavije. Ali svejedno je sezonu koju je započeo od petog kola doveo do kraja, a nakon nje mu je ugovor istekao. Zatim je preuzeo Osijek od sezone 2015./16., a u proljeće 2018./19. sam je ponudio ostavku koju je uprava prihvatila.

U drugom mandatu u Sheriffu 2019. uzeo je titulu, a Tiraspol i Moldaviju napustio je u listopadu 2020. nakon rekordnih 14 uzastopnih pobjeda u 14 prvenstvenih kola, ostavivši klub uvjerljivo na prvom mjestu s 12 bodova prednosti. Nitko ga nije tjerao, jednostavno se zaželio kuće nakon jednogodišnjeg moldavskog covid zatvora.

Na proljeće 2021. preuzeo je posljednjeplasirani mađarski Diosgyör do kraja sezone, ali nije ga uspio spasiti od ispadanja. A u mađarskoj drugoj ligi nema stranih trenera. U Slaven Belupu je odradio dvogodišnji ugovor od početka do kraja, pa se na početku ove sezone preselio u albanski Partizani. Od onamo ga je sredinom listopada otkupio Osijek i imenovao svojim dugoročnim rješenjem. Koliko dugoročnim — tek ćemo vidjeti.

Jedina stvar koju sasvim sigurno znamo je da u nogometu, barem onom kojim smo mi okruženi, više nema nikakvog povjerenja u trenersko znanje, viziju i rad

Zekić je stoga pravi raritet kad ga usporedimo s nekim HNL kolegama koji su samo u zadnjih godinu dana proživjeli nekoliko životnih i profesionalnih vlakova smrti.

Uzmimo na primjer Igora Bišćana. Prošle je godine u ovo vrijeme živio ugodan život izbornika mlade reprezentacije i spremao se za Europsko prvenstvo na ljeto. U svakom javnom i medijskom izlistavanju spominjao se kao opcija u elitnim hrvatskim trenerskim perspektivama, od one Dinamove sve do izborničke.

I zaista, tijekom proljeća došao je “poziv koji se ne odbija”. U manje od pola godine bio je heroj Dinamovih navijača, osvojio titulu prvaka, počele su priče kako je izgubio svlačionicu, postao omražen kod Dinamovih navijača, dobio otkaz u Dinamu, dobio novi posao u Saudijskoj Arabiji, dobio otkaz na novom poslu u Saudijskoj Arabiji. I više ga nema ni u jednoj od onih elitnih hrvatskih trenerskih perspektiva. U samo pola godine i samo 17 utakmica Bišćan je od budućeg izbornika postao trenerska prošlost.

Ili Ivan Leko. Prošle godine u ovo vrijeme ispaljivali su se vatrometi među hajdučkim pukom — ne zbog nove godine, nego zbog novog trenera. Leko je bio ‘taj’ kojeg se čekalo. Leko je bio ‘taj’ koji će okruniti sve ono na što se čekalo. U manje od godinu dana bio je heroj Hajdukovih navijača, osvojio kup, počele su priče kako je izgubio svlačionicu, postao omražen kod Hajdukovih navijača, dobio otkaz u Hajduku, dobio novi posao u Belgiji. U manje od godinu dana je od Hajdukove budućnosti postao Hajdukova prošlost.

Ili Sergej Jakirović. Prošle godine u ovo vrijeme bio je omražen kod navijača mostarskog Zrinjskog jer je na polovici sezone raskinuo ugovor i otišao u Rijeku. U godinu dana postao je heroj Rijekinih navijača, raskinuo i ugovor s Rijekom tijekom sezone i prešao u Dinamo, postao omražen kod Rijekinih navijača i odveo Dinamo do europskog proljeća.

Ili, recimo, Željko Sopić. Prošle godine u ovo vrijeme bio je Goričin trener sa šest bodova zaostatka za pretposljednjim Šibenikom. U godinu dana spasio je Goricu od ispadanja, postao heroj Goričinih navijača, tijekom ove sezone raskinuo ugovor i prešao u Rijeku, postao omražen u Gorici i postao heroj Rijekinih navijača. Budi trener. Nije stresno.

Možda i najbolji primjer kako je ključni postulat Einsteinove teorije, onaj koji tvrdi da je sve relativno, apsolutno primjenjiv na trenerski posao je Mislav Karoglan. Čovjek koji je na mala vrata ušao u Hajdukov stručni stožer prošle je godine u ovo vrijeme zaključio svoj privremeni trenerski mandat na Hajdukovoj klupi s 10 utakmica bez poraza. I svejedno je aklamacijom prihvaćeno da je sve to premalen uzorak i da je Leko bolja opcija. Paralelno je proživljavao i nimalo ugodne trenutke iščekivanja nekih zdravstvenih rezultata i vrtio po glavi svoju životnu i trenersku budućnost.

Ove sezone otisnuo se s ‘matičnog broda’ kako bi dokazao da ono što se događalo u završnici 2022. nije ni slučajnost, ni sreća. U Istri je trebao dobiti vrijeme i prostor da rasplamsa sve svoje ideje i oblikuje prepoznatljivost svoje trenerske filozofije koja će mu jednog dana možda opet ponuditi priliku u Hajduku. Nakon što ‘starješina’ Leko napravi i osvoji sve što se od njega očekuje.

Ali ta je pulska priča trajala ravno tri kola. Tri utakmice. Niti dva mjeseca nije prošlo od krunidbe do dekapitacije. Karoglan je protjeran nakon jednog osvojenog od devet mogućih bodova i gol razlike 1:10. Na njegovo je mjesto postavljen izvjesni David Catala, kojemu je od trenerskih referenci najvažniji adut bio to što je — Španjolac. A to zvuči *seksi. Slično kao kad Rudeš za trenera uzme Roberta Prosinečkog jer to zvuči *seksi, iako su mjerljivi rezultati trenerskog opusa Velikog Žutog u najmanju ruku diskutabilni.

I sad taj lik, koji je u Istri 1961 popio otkaz nakon 270 minuta, odjednom opet postaje Hajdukov trener!? I to ne da postaje, nego počisti sve ono što se prosulo za vrijeme *seksi Leke, preoblikuje Hajdukovu svlačionicu u homogenu smjesu koja izgleda, djeluje i igra posve drugačije nego tri mjeseca ranije i odvede Hajduk do neslužbene jesenske titule koje nije bilo dva desetljeća.

Sad mi vi meni objasnite tko je u tom trokutu najbolji trener? Leko, koji je osvajao trofeje u Belgiji, Karoglan koji je protjeran iz Istre, ali je zato posložio stvari iza Leke u Hajduku ili Catala, koji je koliko-toliko posložio Istru koju Karoglan nije uspio? Ili je istina još banalnija, pa Karoglan žanje sijeno koje je Leko posijao, a Catala ono koje je Karoglan posijao?

Objasnite mi je li bolji trener Bišćan koji je u 17 utakmica na Dinamovoj klupi izgubio tek dvije utakmice od Hajduka i AEK-a, i to obje golovima duboko u sudačkoj nadoknadi, osvojio naslov prvaka i ispao iz Lige prvaka u Europa ligu, ili Jakirović koji je u 17 utakmica na Dinamovoj klupi izgubio šest, između ostalog i od jednog Ballkanija, te ispao od neusporedivo lošijeg suparnika iz Europa lige u Konferencijsku?

Ili je stari Albert doista bio u pravu kad je rekao kako je zapravo sve relativno?

Posvjedočit će o tome i dvojica hrvatskih trenera koji su proživjeli nogometnu jesen u obližnjoj BiH. Krunoslav Rendulić naslijedio je Jakirovića na klupi Zrinjskog, nanizao 19 pobjeda u 20 utakmica i suvereno odveo mostarski klub do dvostruke krune.

Ne samo to, uslijedilo je povijesno europsko ljeto u kojem je Zrinjski s Rendulićem na klupi postao prvi klub iz BiH koji se plasirao u skupinu nekog od europskih nogometnih kupova, ondje u čudesnoj utakmici pobijedio AZ Alkmaar, pa držao Aston Villu — drugoplasiranu momčad najjače nacionalne lige na svijetu — na konopcima 93 i pol minute u Birminghamu, uzeo joj bod u Mostaru, napunio klupski trezor UEFA-inim milijunima i onda umjesto zahvalnice dobio otkaz. Jer je paralelno s europskom jeseni zaštekalo prvenstvo, što je u principu bilo i za očekivati. Ali i ništa dramatično i nenadoknadivo. No, Rendulić je to platio glavom. Jer apetit raste kako jedeš. Nema u nogometu jučer, nema jesenas, nema sutra. Samo danas.

Prošle je godine u ovo vrijeme Marijan Budimir bio tek mladi trener Hajdukovih juniora o čijim su kvalitetama i potencijalima razglabali samo oni najzagriženiji. U ovih godinu dana Budimir je ušao u Hajdukove povijesne knjige, odvevši svoju momčad do finala juniorske Lige prvaka i postao trener Širokog Brijega u koji je poveo i neke od svojih srebrnih juniora. U prvih šest utakmica osvojio je 16 od 18 mogućih bodova i pobjedom protiv Sarajeva u osmom kolu krajem rujna neočekivano zasjeo na vrh ljestice BiH Premijer lige.

Niti tri mjeseca kasnije Budimir je bez posla, a na njegovo mjesto doveden je Dino Skender, koji je dosad vodio Osijek i ljubljansku Olimpiju, bez nekih većih uspjeha. Prema kojem kriteriju i po kojoj teoriji se od Skendera očekuje da u Širokom Brijegu napravi bolji posao od Budimira, teško je ocijeniti. I tko je uopće od njih dvojice bolji trener? Kako ćemo uopće izmjeriti? I koliko će Skender smjeti izgubiti utakmica prije nego što i on i sva njegova trenerska filozofija i vizija dobiju jednaku nogu u jednako mjesto kao i Budimirova?

Jedina stvar koju sasvim sigurno znamo je da u nogometu, barem onom kojim smo mi okruženi, više nema nikakvog povjerenja u trenersko znanje, viziju i rad. Treneri se dovode i nabijaju, prže i troše, vrte i smiču bez ikakvih kriterija i logike, jer nikoga ne zanima što će biti dogodine. Važno je jedino što će biti ovog vikenda. To što si radio prošlog vikenda ili mjeseca možeš objesiti mačku o rep. Tko će uopće biti toliko lud da poželi biti trener?

Nisam uvjeren da je takav sustav, u kojem su sav trenerski rad, autoritet, znanje i povjerenje pregaženi zbog nekog kratkoročnog cilja i ega, dugoročno održivi. I da će se iz takvog stručnog kaosa i ludila koji stalno nudi neku tranziciju, stabilizaciju i regrupaciju još dugo moći cijediti neki ozbiljni rezultati.

Makar, kako reče stari Albert, sve je to relativno. Pa tako i pojam ozbiljnih rezultata.