Derbiji uglavnom ne odlučuju prvenstva, iako se u njima generira i ispoljava najviše emocija i energije. Derbiji između Hajduka i Dinama u Splitu i u Zagrebu imaju potpuno različitu atmosferu, dinamiku i ambijent. Hajduk je desetljećima bio neprikosnoveni favorit na svom terenu, Dinamo na svom, ali u posljednjem desetljeću puno je toga otišlo na Dinamovu stranu, pa tako i ishodi u velikim derbijima.
Zanimljiv povijesni slijed dopratio je nedjeljni derbi u kojem će Hajduk i Dinamo već treći put ove sezone ukrstiti koplja, prvi put u Splitu. Otpuhnuli smo prašinu s arhive utakmica hrvatskog sporta igranih u Splitu od hrvatske samostalnosti i pronašli zanimljivu vezu između splitskih okršaja odigranih prije točno 30, 20 i 10 godina.
Split, 21.9.1993., Gradski stadion u Poljudu, 35.000 gledatelja.
Sudac: Ante Kulušić (Šibenik).
Strijelci: 1:0-Hibić (6.), 1:1-Osibov AG (19.), 2:1-Računica (23.), 2:2-Jeličić (73.), 3:2-Rapaić (81.), 4:2-Mornar (86.)
HAJDUK: Mihačić, Vladislavić, Hibić, Španjić, Osibov, S.Andrijašević (od 81. Rapaić), Pralija (od 74. S.Balajić), Miše, Mornar, Računica, Kozniku. Trener: Ivan Katalinić
CROATIA: Ladić, Turković, Lesjak, Panadić, Ištvanić, Živković (od 46. Adžić), Novaković, S.Halilović, Vlaović, Jeličić, I.Cvitanović. Trener: Miroslav Blažević
Rat je bio u punom zamahu, a Dalmacija je s ostatkom zemlje bila povezana tek uskim i krhkim masleničkim pontonom. Dan uoči derbija padale su granate po rubnim krajevima županije, šaputalo se i o mogućim dalekometnim projektilima s okupiranih područja, ali Poljud je svejedno bio krcat do vrha. I preko vrha.
Ni ovaj derbi zasigurno neće riješiti pitanje prvaka, ali bi mogao ovjekovječiti neke nezaboravne priče, uspomene i junake. Uostalom, upravo tome derbiji i služe
Za razliku od domaće lige koja se igrala i koja je trebala stvoriti prkosan privid normalnog u vremenu koje je bilo sve osim normalnog, europske utakmice Hajduk i Croatia morali su igrati u Ljubljani. U tjednu prije derbija Hajduk je za Bežigradom pobijedio Ajax 1:0, Croatia Steauu u Bukureštu 2:1. Izgledalo je optimistično, makar je u uzvratima završilo loše.
Bilo je to kasno ljeto 1993. u kojem su Joško Jeličić i Mario Novaković od upravo uspostavljenog klupskog državnog nogometnog projekta dobili ponudu koja se ne odbija, što je naoštrilo i Hajdukovo klupsko čelništvo, još više navijače. U vremenu dok je trećina zemlje bila okupirana i u kojem je jedinstvno nacionalnog korpusa bilo važnije od nekog nogometnog rivalstva, mlađahni i probitačni direktor nogometne državne tvrtke nije mario za ‘više državne ciljeve’ i s čvrstim političkim zaleđem i državnim novcem počeo je svoj meteorski uspon gazeći sve što mu se našlo na putu. Da, pogodili ste mu i ime i prezime.
Zdravko Mamić je u Croatijino ime zaskočio Jeličića i Novakovića, no sve do derbija koji se igrao krajem rujna Hajduk nije vidio niti novčić od ugovorene odštete. Štoviše — Mamić je negirao cifru koju su iz Hajduka tražili (450.000 DEM) i otezao s plaćanjem do te mjere da su Hajdukovi čelnici zatražili od HNS-a suspenziju spomenute dvojice ukoliko do derbija Croatia ne isplati svoje dugove.
Odnosi su toliko eskalirali da je predsjednik Franjo Tuđman poslao Gojka Šuška u ‘mirovnu misiju’ kako bi posjeo čelnike klubova za isti stol i utišao međusobne svađe usred teškog ratnog realiteta. Dogodilo se to uoči Superkupa u kojem su Jeličić i Novaković po prvi put istrčali na Poljud u dresu Croatije i otrpjeli žestoke zvižduke i uvrede. Mamić i Ćiro Blažević tvrdili su kako “lova samo što nije” , ali natezanje oko cifre i uplate trajalo je još mjesecima.
Hajdukov trijumf u dvije utakmice Superkupa (4:4 i 0:0) i osvojen prvi trofej sezone bili su melem na ranu uvrijeđenog i povrijeđenog Poljuda koji je smatrao kako je čelništvo državno sponzorirane Croatije prekršilo prešutni “pakt o nenapadanju” za vrijeme ratnog stanja u zemlji. Od tog trenutka korektni odnosi između dva kluba koji su se održavali zbog “višeg cilja” nepovratno su i zauvijek porušeni.
Stoga nije teško procijeniti u kakvoj je napaljenoj atmoferi 35.000 ljudi dočekalo Croatiju i posebno svog donedavnog junaka Jeličića. Njegovi dojučerašnji suigrači jurnuli su u utakmicu kao pušteni s lanca, nošeni energijom s tribina. Jeličić je bio posebno motiviran, odigrao je odličnu utakmicu i najprije ‘namjestio’ autogol Marija Osibova za 1:1, a potom i sam zabio za 2:2 u 73. minuti. Nakon svih uvreda koje je slušao, otrčao je pred Croatijine navijače slaviti, a ta ga je gesta zauvijek posvađala s Torcidom. Vruća krv s obje strane učinila je svoje, tanka je linija između ljubavi i mržnje.
Ipak, Jeličić je na koncu u toj utakmici ispao tek sporedni glumac. Čovjek po kojem će se vječno pamtiti jedan od najznamenitijih derbija u povijesti je — Miki Rapaić. I njegovih legendarnih 12 sekundi.
Igrala se 81. minuta kad je ušao s klupe, uzeo loptu, prošao Dževada Turkovića i Jeličića i zakucao loptu u rašlje s 20 metara. Pet minuta kasnije namjestio je i drugi gol za konačnih 4:2, a ekstatična eksplozija emocija kakva je na Poljudu rijetko doživljena prometnula je Mikija u navijačko božanstvo. Ivan Katalinić imao je penicilin za Croatiju, a Hajduk je te sezone osvojio i Superkup i titulu prvaka.
Split, 6.12.2003., Gradski stadion u Poljudu, 20.000 gledatelja.
Sudac: Ivan Bebek (Rijeka).
Strijelci: 1:0-Računica (14.), 2:0-Krpan (22.), 3:0-Andrić (35.), 3:1-Kranjčar (38.)
HAJDUK: Balić, Miladin, Đolonga, Neretljak, Vejić, Andrić (od 90. Ćaćić), T.Rukavina, Blatnjak, Krpan, Računica (od 65. Carević), Bule (od 82. Talevski). Trener: Zoran Vulić
DINAMO: Šarlija, Drpić, Cesar, Sedloski, Mijatović, Agić (od 62. Mujčin), M.Jurić, Bartolović, Zahora, Kranjčar, Štrok (od 64. Eduardo). Trener: Nikola Jurčević
Deset godina kasnije opet je Superkupom otvorena nova sezona 2003./04. Dinamo je ovog puta bio nadmoćan, pobijedio je Hajduk u Zagrebu 4:1, potom i u prvenstvenom okršaju 1:0. Međutim, do prvog splitskog derbija koji se igrao u prosincu stvari su se poprilično promijenile.
Zoran Vulić bio je na Hajdukovoj klupi, Nikola Jurčević na Dinamovoj. Splićani su u utakmicu opet jurnuli uraganski i već nakon pola sata golovima Deana Računice, Petra Krpana i Srđana Andrića vodili s uvjerljivih 3:0. Kapetan Modrih Niko Kranjčar uspio je tek kozmetički popraviti rezultat prije poluvremena, a pobjeda 3:1 značila je i jesensku titulu za Splićane. Koju su zadržali i do proljeća i proslavili još jedan naslov prvaka.
Bio je to i prvi od 19 derbija koje je sudio tada ‘mladi i perspektivni’ Ivan Bebek, koji je kasnije bio akter nekih od najkontroverznijih okršaja Hajduka i Dinama. Ipak, tu večer i taj derbi zauvijek je obilježio — Dean Računica. Hajdukova desetka sjajnim je pogotkom ljevicom s 25 metara ‘načela’ Dinamo, ni ne znajući da će mu to biti posljednja utakmica u karijeri. Bio je to njegov ‘labuđi pjev’. Nedugo potom otkriveni su mu problemi sa srcem zbog kojih više nije zaigrao, ali je ostao upamćen kao jedan od najboljih playmakera u Hajdukovoj povijesti.
Split, 15.9.2013., Gradski stadion u Poljudu, 28.000 gledatelja.
Sudac: Tihomir Pejin (Donji Miholjac).
Strijelci: 1:0-Pašalić (49.), 2:0-Pašalić (69.)
HAJDUK: Kalinić, Mikanović, G.Jozinović, Maloča, Milović, Sušić, Bukva, Pašalić, Maglica (od 90. A.Milić), Iluridze (od 73. Anđelković), Kouassi (od 86. Maloku). Trener: Igor Tudor
DINAMO: Sandomierski, Pinto, Lima, Šimunović, Šimunić, Z.Pamić (od 66. A.Halilović), Soudani, Ademi, Beqiraj (od 71. Čop), Sammir, Fernandes. Trener: Branko Ivanković
Još jedno desetljeće je prošlo, a Hajduk i Dinamo opet su sezonu 2013./14. otvorili Superkupom. Opet se igrala jedna utakmica u Zagrebu, a Dinamo je nakon 1:1 bolje izvodio penale i spremio u vitrine još jedan trofej. Sredina rujna, međutim, bila je već uobičajeni termin za prvi splitski derbi u sezoni.
Bilo je to vrijeme u kojem je Hajduk prolazio tešku tranziciju iz lošeg upravljanja i ‘dužničkog ropstva’ u ideju narodnog kluba koja je još uvijek stajala na staklenim nogama, od mnogih neshvaćena i neprihvaćena. Klupska uprava na čelu s Marinom Brbićem borila se s ‘duhovima prošlosti’, a sportski direktor bio je prava avangarda — Šveđanin Jens Andersson.
Igor Tudor kretao je u svoju trenersku avanturu nakon osvojenog kupa u prethodnoj sezoni, a u zadnjim satima prijelaznog roka na Poljud je iz Catanije sletjela ponuda za 18-godišnjeg Marija Pašalića, koji je tek ulazio u seniorsku momčad. Opterećeni besparicom i dugovima iz kluba su ga nagovarali da prihvati, ali nisu ga uspjeli nagovoriti. I sreća da nisu, jer tko zna kojim bi smjerom otišla karijera jednog od najboljih igrača koje je Hajdukova omladinska škola proizvela u zadnjem desetljeću.
Bio je to derbi koji je promijenio život Marija Pašalića. S dva gola nakon dva kornera debitanta Harisa Bukve Pašalić je riješio najveću utakmicu svoje dotadašnje karijere i na poseban se način urezao u srca navijača Hajduka. Jer je od tog derbija krupnim koracima napredovao, što nije promaknulo ni bogatom Chelseaju. Rijetki su igrači kojima navijači Hajduka skandiraju ime, a Pašalić bio je jedan od takvih. I to s jedva 19 godina.
Tu bitku i taj derbi Hajduk je dobio, ali za rat je ipak bio preslab. Dinamo je do kraja sezone pregazio konkurenciju i zasluženo osvojio naslov prvaka, kojeg je proslavio na prilično kontroverzan način. U zadnjem kolu u Maksimiru igrao se rezultatski nevažan derbi na kojem je Dinamo pred nešto manje od 6.000 gledatelja trebao proslaviti novu titulu.
Međutim, derbi je prekinut pet minuta prije kraja odlukom suca Bebeka zbog ‘verbalnog delikta’ navijača Hajduka, u još jednoj sistemskoj demonstraciji sile naspram neposlušnika koji su uporno odbijali poljubiti prsten i prihvatiti mrvice sa stola. Bila je to jedna od najsramotnijih i najnižih točaka u povijesti samostalnog hrvatskog nogometa, koja je bila samo uvod u mučan period potpune okupacije i privatizacije hrvatskog nogometa od strane interesnih skupina kasnije suđenih i pravomoćno osuđenih za kriminalna djela.
Novo desetljeće kasnije opet se poljudski derbi, koji prikladno kao i spomenuta tri slijedi nakon međusobnog otvaranja sezone u Superkupu, čeka pred rasprodanim stadionom i adrenalinskim ambijentom koji će napuniti splitski stadion. Ni ovaj derbi zasigurno neće riješiti pitanje prvaka, ali bi mogao ovjekovječiti neke nezaboravne priče, uspomene i junake.
Uostalom, upravo tome derbiji i služe.
