Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Tri tenora

Slaven Bilić, Niko Kovač i Ivan Jurić iznova isprepleteni u nogometnoj eliti

Duboka, maglovita jesen 2008. Nakon šokantnog Semiha Şentürka u Beču, Hrvatska je pokrpala rane i krenula u nove kvalifikacije, za SP u Južnoj Africi. A nakon otvaranja očekivanim pobjedama protiv Kazahstana i Andore, engleskom osvetom u Zagrebu (1:4) i remijem u Ukrajini, Slaven Bilić se definitivno morao uhvatiti ukoštac s najvećim izazovom kojeg je nakon Beča prolongirao za još pola godine. Pronalaskom zamjene za kapetana Niku Kovača.

‘Poglavica’ je u tom trenutku već ulazio u 38. godinu i više nije mogao držati sve one komadiće terena koje je držao dotad, a Bilić i dalje nije na horizontu imao dugoročno rješenje. Pa je odlučio eksperimentirati. ‘Pomladiti’ momčad tek četiri godine mlađim Ivanom Jurićem i urezati ga u reprezentativnu povijest kao najstarijeg debitanta.

Jurić je u Genoi u zrelim godinama bio jedna od najvažnijih karika veznog reda. Čvrst, discipliniran, inteligentan, neumoran. U veljači 2009. Bilić ga je pozvao na prijateljsku utakmicu protiv Rumunjske i potom mu odmah dao Kovačeva zaduženja u prvih 11 protiv Andore i Ukrajine. Ali bilo je jednostavno prekasno. Za Jurićevu prilagodbu u 34. godini, za njegovo srastanje s igračima koje uglavnom nije poznavao, za potpuno drugačiji nogomet od onog kojeg je igrao u klubu. Shvatio je to i Bilić i brzo odustao.

Samo godinu dana kasnije od izbornika i igrača; Bilić, Kovač i Jurić postali su — kolege. A desetljeće kasnije sva trojica će po drugi put zajedno krenuti u sezonu kao treneri u jednoj od liga Petice. Sudbina je htjela da je u istom tjednu Bilić prošao, Kovač preuzeo, a Jurić produžio.

Tri tipa koja je nogometna sudbina ispreplela još one duboke, maglovite jeseni 2008. još će jednom u nogometnoj eliti pisati tri različite, a opet povezane nogometne priče

Postoje i kvalitetnije i spektakularnije nogometne lige, ali teško da postoji duža, teža i zahtjevnija od engleske druge. Jedina liga koja traje 46 kola i igra se stalno, i kad su reprezentativni i kad su europski termini, ove je sezone zbog objektivnih razloga bila još duža, teža i zahtjevnija. I trajat će čitavu jednu kalendarsku godinu.

Bilić je odmah u prvoj sezoni za kormilom West Bromwich Albiona iznova rasplamsao svoju romantičnu vezu s engleskim nogometnim ambijentom. Želio se vratiti u Premier League i uspjelo mu je. Na najteži mogući način, ali je baš zato opet natjerao Engleze na ovacije. U Championshipu ne pobjeđuje najkvalitetniji, nego najizdržljiviji. Onaj čije amplitude forme budu najmanje dramatične. A Bilić je svoju momčad ipak uspio održati iznad crte i odbiti snažne završne napade zahuktalog Brentforda.

Na koncu je sve stalo u jednu utakmicu, jedan gol, jednu minutu, kako to često u životu i bude. Bilić Boys su ušli u Premier League i osigurali više od 200 milijuna funti od TV prava i sponzora. Novcem kojim će Bilić moći prema željama i potrebama poprilično promijeniti vizuru svoje ‘radničke’ momčadi.

Iako je već najavio kako vjeruje da ova(kva) momčad može biti uspješna i u Premier League, realno će mu ipak trebati ozbiljna pojačanja u svim linijama ako ne želi ekspresan povratak u Championship. Uz činjenicu da će kostur momčadi ostati na okupu, ipak će se pojaviti poprilične rupe kad se neki važni posuđeni igrači poput Gradyja Diangane, Calluma Robinsona ili Filipa Krovinovića vrate u svoje klubove.

Ali s obzirom na budžet s kojim je krenuo u upravo završenu sezonu i sve što je u njoj prošao, bit će to slatke brige za Super Slava. Makar će ljetna pauza biti kraća nego ikad, Bilić će ispred sebe imati i novca i tržišta. A onda je na njemu da (opet) zamiješa ukusan koktel, ovog puta sa značajno kvalitetnijim sastojcima.

Kovač je pola godine kuhao pažnju njemačke javnosti intrigantnom idejom da preuzme klupu Borussije Dortmund i povede vječnog izazivača u boj protiv vječnog šampiona. Lothar Matthäus u nekoliko je navrata praktično gurao Kovača na Westfalen, tvrdeći kako bi njegov radnički i ratnički karakter puno bolje prošli u radničkom i ratničkom Dortmundu nego u raskošnom i razmaženom Münchenu.

No, Borussijin sportski direktor Michael Zorc potvrdio je da će Lucien Favre odraditi i treću godinu svog ugovora, pa je postalo jasno da će hrvatski trener novi posao tražiti izvan Njemačke jer je bundesligaška elita popunila mjesta na svojim klupama za narednu sezonu.

Na prvi pogled Niko Kovač i Monaco izgledali su kao iznenađenje, ali na drugi i svaki sljedeći pogled zapravo itekako imaju i smisla i logike. I dogodilo se u idealnom trenutku za obje strane.

Monaco je u zadnje dvije sezone proživljavao rezultatsku krizu koja je gazdu Dmitrija Ribolovljeva i njegovog prvog operativca Olega Petrova natjerala na reset. Osmišljavanje nove sportske politike stavljeno je u ruke Engleza Paula Mitchella, koji je potpisao dobar posao u Southamptonu, Tottenhamu i RB Leipzigu.

Njegova prva ideja bio je Mauricio Pochettino s kojim je surađivao u Engleskoj, ali Argentinac je odlučio pričekati neke druge rasplete, prije svih onaj s Mauriziom Sarrijem u Juventusu. Mitchellov plan B bio je — Niko Kovač. A ideja ‘jednostavna’: spojiti njihove kompatibilne filozofije i tom sinergijom stvoriti mladu, potentnu i discipliniranu svlačionicu iz koje će frcati i rezultati i igrači.

Sredina i situacija su idealni za novi početak. Dvogodišnji rezultatski post trebao bi dati odriješene ruke i Mitchellu i Kovaču za slaganje potpuno nove igračke križaljke. Monaco kao klub i destinacija uvijek je privlačan i velikim imenima i vrhunskim talentima, a njihova skautska služba odavno je na dobrom glasu. U sredini u kojoj nema tolikog pritiska navijača i medija problem mnogih trenera bila je činjenica da bi se igrači previše opustili i prepustili. S Nikom Kovačem za vratom novi Monaco barem s time neće imati problema.

Usto u idućoj sezoni neće biti Europe, što znači da će biti vremena za rad, treninge, uigravanje i uštimavanje svega onoga što Kovač bude zamislio. A za razliku od Bayernove, Monacova svlačionica nije nakrcana svjetskim zvijezdama čiji bi ego mogao biti povrijeđen njegovim idejama i zahtjevima. Trogodišnji ugovor dokaz je da ima povjerenje da gura po svome i da u principu od Monaca napravi što bolju kombinaciju Eintrachta i Bayerna. Klub koji će proizvoditi i skupo prodavati igrače, ali i pucati na trofeje i svjetla Lige prvaka.

Slično kako je što Kovač nakon müncheskog ‘Hollywooda’ u Monte Carlu potražio mirniju luku za svoj dugoročniji projekt, Jurić je u Veroni pronašao zaklon od genovske ciklone koja ga je triput nemilice šibala. I u samo jednoj sezoni mira i povjerenja pokazao svom bivšem predsjedniku i klubu kakve je stvari mogao i kod njih napraviti.

Jurić je Hellas Veronu iz glavnog kandidata za ispadanje pretvorio u kandidata za Europu i pritom udvostručio ukupnu vrijednost svlačionice koju je prije sezone okupio. Prodaja Amira Rrahmanija u Napoli i bildanje vrijednosti donedavno nepoznatog klinca iz klupske akademije Marasha Kumbulle, čija je cijena već skočila debelo preko 20 milijuna eura, podebljala je klupski proračun koji je do jučer bio najtanji u ligi.

Veroni je već puna kapa desetljetnog lifta između Serie A i Serie B, a s Jurićem su osjetili novi adrenalin i novu ideju da stvari ne moraju biti onakve na kakve su se već poprilično navikli i s njima pomirili. Opečen lošim iskustvom trogodišnjeg ugovora u Genoi Jurić je uoči sezone potpisao ugovor samo na jednu sezonu, stalno ističući kako ga na duže staze zanima samo ozbiljan projekt i klub.

Javili su se i neki bogatiji i ugledniji klubovi, zadnjih dana spominjali su se Fiorentina i Torino, prije toga i Napoli, ali Jurića je Verona uvjerila da tu može realizirati sve svoje ideje. Uoči ove sezone sportski direktor Tony D’Amico želio je baš njega i vjerovao u njega. Stoga je Jurić na kraju ove sezone odlučio uzvratiti povjerenje i stavio svoj autogram na trogodišnji projekt.

Vremena za novi korak i novi izazov ima napretek, a bila bi i šteta da na temeljima koje je postavio u prvoj godini u Veroni ne nastavi graditi. Konačno, njegov ‘guru’ i mentor Gian Piero Gasperini dugo je tražio idealnu sredinu za posaditi sve svoje ideje i pokazao da se i u manjim klubovima poput Atalante može napraviti ozbiljan ‘prasak’.

Prije četiri godine imali su prvi grupni pokušaj. West Ham, Eintracht, Genoa. Ove godine pokušat će s alternativnih položaja. West Brom, Monaco, Verona. Sjajna je priča to što će Hrvatska naredne sezone opet imati svoja tri trenerska tenora u tri različite lige Petice. Tri tipa koja je nogometna sudbina ispreplela još one duboke, maglovite jeseni 2008. još će jednom u nogometnoj eliti pisati tri različite, a opet povezane nogometne priče.

Vrijedi im držati palčeve da uspiju. Iako su zapravo već uspjeli.