Bio je to svibanj u kojem je Manchester četiri puta eruptirao. Prvi put kad je u dramatičnoj prvenstvenoj završnici United dočekao Arsenalov kiks u Leedsu u pretposljednjem kolu, dovoljan da s 2:1 protiv Tottenhama na Old Traffordu u zadnjem kolu proslavi naslov prvaka. Drugi put kad je par dana kasnije u finalu FA Cupa na Wembleyu srušio Newcastle za duplu krunu. Treći kad su Teddy Sheringham i Ole Gunnar Solskjaer režirali povijesni preokret u sudačkoj nadoknadi finala Lige prvaka protiv Bayerna na Camp Nouu.
Bila je to prva i još uvijek jedina tripleta nekog engleskog kluba koja je uključivala tri najvažnija trofeja sezone: Ligu prvaka, Premier ligu i FA Cup.
Četiri dana nakon što je crveno-crna polovica Manchestera ispisala nogometnu povijest i razmetala se pred mrzovoljnom nebesko-plavom polovicom *svog grada i City je istrčao na krcati Wembley. U vrijeme kad je United bio na vrhuncu svoje moći, City se koprcao u niželigaškom blatu. Trećeligaškom. Bilo je to teško vrijeme za biti Cityjev navijač u gradu kojim je vladao United. Što gradu, svijetu. Unitedove zastave pokorile su nogometni planet.
City se uspio ugurati u trećeligaški playoff i dogurao je do finala doigravanja za promociju među drugoligaše. I kao da nije već bilo dovoljno patnje tijekom tog crveno-crnog svibnja, Gillingham je s dva gola u zadnjih 10 minuta ušao u sudačku nadoknadu s 2:0 i čekiranom kartom za viši razred. A Cityjevi su se navijači već bili pomirili s novom godinom trećeligaškog životarenja.
Znate Talijane, znate kad su najjači? Kad ih otpišete. Kad kažete da nemaju šanse
Ali onda kao da se ukazao onaj Camp Nou od četiri dana ranije. S dva gola debelo u sudačkoj nadoknadi City je iščupao produžetke, a potom i penale preko kojih je konačno nakon dugo vremena bar malo oživio i nebesko-plavi dio Manchestera. Koji je stidljivo, ali ponosno na prozore istaknuo svoje zastave. City je bio mančestersko ružno pače koje nije imalo pojma da će uskoro naići nekakav princ u obliku šeika, u Airbusu A380 umjesto na konju, i zapušteno, nesretno ružno pače pretvoriti u prekrasnog labuda.
Prošle su 24 godine od tog svibnja 1999. kad je Manchester slavio trostruku krunu i Manchester je opet može slaviti. Ovog puta onaj drugi Manchester. Onaj što više nije ni trećeligaš, ni ružno pače.
Iako, ako ćemo pošteno, City već ima trostruku krunu domaćih trofeja koje je Pep Guardiola postrojio u sezoni 2018./19. Uzeli su tada prvenstvo, kup i liga kup, čak i superkup na početku sezone. Ali Tottenham ih je izbacio u četvrtfinalu Lige prvaka i ostavio bez onog jednog i jedinog trofeja koji je Guardiolina opsesija još od trenutka kad je u veljači 2016. preuzeo kormilo broda pogonjenog moćnim emiratskim petrodolarskim motorima. Liga prvaka postala je ‘Bijeli kit’ nebesko-plavog dijela grada. I njegova ćelavog kormilara.
“Sad ili nikad”, kao da vrišti iz svake pore tog kuta ringa. Nećemo ići toliko daleko i reći kako se Interu daju otprilike jednake šanse kolike su se davale Šibeniku u finalu kupa s Hajdukom, ali odavno jedno finale Lige prvaka nije ovoliko naginjalo na jednu stranu.
I doista, momčad koja pomete pod s Borussijom Dortmund i Sevillom, pa Leipzigom, Bayernom, Real Madridom, koja u finale Lige prvaka dođe bez da je izgubila utakmicu uz zastrašujuću gol-razliku 31:5, ne može se smatratim ničim drugo nego apsolutnim favoritom. Ne protiv Intera, protiv bilo koga.
Nogometna perfekcija za kojom Guardiola vječno traga nikad nije djelovala bližom, barem što se njegovog mančesterskog opusa tiče. Pepov perpetuum mobile više ne kašljuca, ne gubi energiju i koncentraciju i doista djeluje kao najbolja klupska momčad u svijetu nogometa, bez obzira što još uvijek nije takvom i službeno okrunjena. Osvojili su najjaču nogometnu ligu na svijetu pet puta u šest zadnjih sezona i, što god mislili i o Cityju i o Guardioli, red je da se konačno i službeno okrune titulom najboljih u Europi.
A opet, sav njihov svijet, sav njihov trud i sve uložene milijarde i tesanja stali su u 90 minuta. Možda 120. Možda centimetar tamo ili ovamo u nekom šutu ili penalu. Takav je nogomet. U jednoj utakmici sve je moguće. Da nije, nitko ne bi kupio skupu ulaznicu za ovo finale, niti bi itko davao milijarde za TV prava.
“Možete osvojiti Ligu prvaka i u svojoj najgoroj sezoni jer u natjecanju na ispadanje uvijek imate velik postotak nepredvidljivih situacija. Ja kao trener ne mogu napraviti ništa što će mi garantirati da ću osvojiti Ligu prvaka. Mogu samo raditi na stalnom poboljšavanju svoje momčadi i nadati se da će biti dovoljno.”
Iako zvuči kao savršen Guardiolin izgovor na neko od vječnih ponavljajućih pitanja nakon ispadanja iz Lige prvaka, ovo su zapravo riječi njegova ‘zakletog neprijatelja’ Josea Mourinha. Najbolje momčadi će rijetko ostati bez titule u ligaškim natjecanjima, što je City najbolje dokazao s pet od zadnjih šest titula u Premier ligi.
Liga prvaka, međutim, tijekom sezone zahtijeva i ligaške i kup adute. Zato je tako teška i komplicirana. Jer nije dovoljno samo (s)kupiti sve živo. Jer ne osvaja uvijek nužno najkvalitetnija, niti najskuplja momčad. Ponekad to bude najspremnija. Ponekad najspretnija. Ponekad najsretnija. Što god bilo, Guardiola to još uvijek sa Cityjem nije pronašao. Večeras ima priliku. Neću reći zadnju, ali ću reći da i Pep i City u ovom finalu imaju daleko više toga za izgubiti nego Inter. Neusporedivo.
A znate Talijane, znate kad su najjači? Kad ih otpišete. Kad kažete da nemaju šanse. Sjećate se zadnjeg puta kad su bili u finalu 2009./10.? Možda se još bolje sjećate polufinala s baš Guardiolinom Barcelonom koje mu je prethodilo i onog famoznog Mourinhova bunkera na Camp Nouu u kojem je i Samuel Eto’o igrao beka? Tada su u finalu pobijedili Bayern s 2:0 i od tada Talijani čekaju novu europsku krunu.
Guardiola je svoja dva europska naslova s ‘tiki-taka’ Barcelonom osvajao protiv Manchester Uniteda 2008./09. i 2010./11. Ali onu sezonu između njihov je hat-trick blokirao je baš Inter. Guardiola ima već jednu tripletu, osvojio ju je s Barcelonom 2008./09., ali ova sa Cityjem bila bi nešto sasvim drugo. I drugačije. Bila bi konačna potvrda svim nevjernim Tomama da je 52-godišnji Katalonac jedan od najvećih nogometnih umova u povijesti. Makar je realno ‘taj’ čak i ako kojim slučajem ne uspije.
Bit će zanimljivo vidjeti hoće li istanbulski stadion Atatürk ostati u boljem sjećanju Interovim navijačima nego njihovim gradskim rivalima iz Milana. Svakom navijaču rossonera i danas se koža ježi na sam spomen Istanbula i one finalne večeri sezone 2004./05. kad je Liverpool protiv njih izveo najspektakularniji preokret u povijesti i 0:3 s poluvremena pretvorio u 3:3 i europsku krunu nakon penala.
Serie A je jedina liga koja je ove sezone imala predstavnika u sva tri finala UEFA-inih natjecanja. Statistika, međutim, nije baš optimistična jer su i Roma i Fiorentina izgubili finala Europske i Konferencijske lige.
Inter je imao lakši put kroz eliminacijske faze (Porto,Benfica,Milan), ali je imao i vrlo kompliciranu grupu s Barcelonom i Bayernom. I nema uopće potrebu negirati ili izbjegavati ulogu autsajdera, jer protiv Cityja bi to u ovom trenutku bila svaka svjetska momčad.
No, ima Inter itekako aduta koji će njegove šanse podignuti puno više od isključivo simboličnih. Nitko ne može slučajno doći do finala Lige prvaka, a Inter je baš u ovakvim knockout utakmicama zadnjih godina pokazao izuzetnu čvrstinu i mentalnu snagu. Pod vodstvom Simonea Inzaghija dvaput je prošao sve prepreke do finala Talijanskog kupa i osvojio ga, a pobijedio je i u oba talijanska superkupa. Finale još nije izgubio.
Momčad je izuzetno iskusna, neki će reći i stara, ali Talijani vole svoje veterane i vjeruju im. Jednako su dobro uigrani i automatizirani kao i City, a Inzaghi je poznat kao fanatičan baštinik formacije 3-5-2 i nije mu strano prepustiti posjed i loptu suparniku te strpljivo čekati svoj ugriz. Klasični Talijani, reklo bi se. Da, ovaj Inter je po mnogo čemu prava, robusna i žilava talijanska momčad starog kova.
Ima i barem jednu stvar koju City nema, a dokazano dobro dođe u ovakvim finalima. Ima Hrvata. Marcelo Brozović je svojim prvim finalom produžio impresivni niz od sad već 12 uzastopnih finala hrvatskih igrača. Hoće li produžiti i niz onih koji su osvojili na 11, znat ćemo kasno večeras.
Pred Manchester Cityjem je zadnji izazov ove sezone. Koliko god se igrači trudili razmišljati samo o Interu, dio podsvjesti nedvojbeno će se baviti Manchester Unitedom. I njegvoom tripletom, jedinom u povijesti. Kako god okreneš, gradski rival uvijek je tu negdje. Najzahtjevnija prepreka i najveća motivacija.
U zadnjem desetljeću nebesko-plavi su ovladali gradom. Je li kucnuo čas da konačno zavladaju i svijetom?
