Taman će se ovih dana izvrtjeti godina od one Ženeve i onog finala juniorske Lige prvaka Hajdukove mladosti. Između polufinala s Milanom i finala s AZ-om u sat i pol vožnje udaljenom Lyonu gostovao je Marseille. Choc des Olympiques. Bila je to prilika koja se jednostavno nije smjela propustiti. Ni novinarska, ali ni ona gola nogometna, zaljubljenička, navijačka.
Bili su mu roditelji na tribinama i još neki prijatelji koji su također došli radi Hajdukovih juniora u Ženevu. I završilo je idealno. Pobjedničkim golom za Marseille u sudačkoj nadoknadi i erupcijom emocija koje je podijelio sa svojim najbližima u prvim redovima tribine iza njegovih leđa. Završilo je toliko dobro da nam se učinilo kako mu je čak bilo i drago što smo i mi bili tu. A Igor Tudor nije baš tip koji voli novinarsko društvo. Doduše, ne mogu reći da mu na tome zamjeram. Nisam ni ja.
Ostali smo u priči i nakon službene pressice, dok ga nisu pozvali u bus. Bio je to po prvi put nakon dugo vremena, možda čak i ikad, Igor Tudor nekako spuštenog ili barem opuštenog garda. Učinilo mi se da je taj Marseille djelovao na njega onako kako ni sam nije očekivao. Toliko da je shvatio kako mu je tog i takvog Marseillea jedna sezona i više nego dosta.
“Da ti usporedim Hajduk i Marseille? S emotivne strane naravno da mi je teže bilo voditi Hajduk, ali i Marseille strašno melje i iscrpljuje. Zamisli sve ono što imaš u Splitu, pa pomnoži nekoliko puta. I emocije i ambicije i pritisak i nestrpljivost i broj navijača i broj medija. Kao Hajduk na steroidima? Eto, upravo tako.”
Tudor nikad s mudima nije imao problema. Imao je s nekim drugim stvarima, ali s kukavičlukom nikad. Ni kao igrač, ni kao trener
Usprkos kompliciranom startu u kojem su se Tudor i Marseille posvađali i prije nego što su se pošteno upoznali, sezona je završena trećim mjestom u prvenstvu i to samo zbog loše završnice s četiri poraza u zadnjih pet kola. Taj loš prvenstveni završni sprint vjerojatno je i presudio Tudorovoj odluci da napusti najveću francusku luku, iako je imao dogovoren ostanak još jednu sezonu.
Međutim, ono što je obilježilo sezonu bila su dva nevjerojatna ispadanja iz kup-natjecanja i to baš na način koji dočarava sve emotivne ekstreme s kojima se Tudor tijekom sezone nosio. U skupini Lige prvaka držao je dovoljnih 1:1 za proljetni ostanak u Europi kod kuće protiv Tottenhama sve do pete minute sudačke nadoknade, kad je primio gol koji ga je izbacio. U Francuskom kupu ekstazu je doživio izbacivanjem PSG-a u osmini finala, da bi otvoreni put prema trofeju prosuo već na sljedećem koraku kod kuće protiv drugoligaša Annecyja.
Otišao je. Bilo je onih koji su to pozdravili i onih koji nisu. Suhe i gole činjenice danas govore da se i nisu nešto usrećili. Samljeli su ove sezone već trojicu glavnih trenera i jednog privremenog, s Tudorova trećeg pali su na sedmo mjesto i već više od 20 bodova zaostatka za PSG-om. Sada 71-godišnji Jean-Louis Gasset, glavom i bradom onaj isti kojeg je Obala Bjelokosti smijenila tijekom ovogodišnjeg Afričkog kupa nacija i onda otišla do naslova, pokušat će do kraja sezone privezati robusni marseljski tanker u koliko-toliko mirn(ij)u luku.
Sve to dobro otkriva kakvu je sezonu Tudor odradio u Marseilleu, kad je uspio preživjeti od prvog do zadnjeg dana i još na kraju sam reći “hvala i doviđenja”.
Osvježio je životopis i odlučio čekati. Uz odmor koji je bio potreban, nije imao potrebu nigdje žuriti. S obzirom na reference, posebno izdanja iz zadnja dva posla u Veroni i Marseilleu, bilo je jasno da će ponude stići. I to prave, ozbiljne ponude. Iz pravih, ozbiljnih sredina.
I stigla je ona koja je trebala zaokružiti vjerojatno najluđi trenerski životopis u povijesti nogometa. Kao da Hajduk, PAOK, Galatasaray i Marseille nisu bili dosta za jedan život, pojavio se Napoli. Sve luđe od luđega. Pa je onda valjda i logično da je najluđe od svega bilo to što ga je Tudor — odbio. Nije želio da mu klub, makar se on zvao i Napoli, nameće ideju s kakvom će igrati, a još važnije — nije želio biti ‘vatrogasac’ koji će premostiti period do ljeta, dok ne nađu neko ‘dugoročno rješenje’. Napoli je Napoli, ali Tudor je Tudor.
Koliko god zgodno bilo da je zaokružio takvu impresivnu nisku vrućih sredina i klubova, to što je preskočio Napoli vjerojatno je bila dobra ideja. Jer ispuhani, još uvijek mamurni Napoli od prošloljetne višemjesečne fešte, ove sezone nisu uspjeli pokrpati ni Rudi Garcia, ni Walter Mazzarri, a još se muči i Francesco Calzona.
Vrući jug Italije, međutim, nije ga mimoišao. Umjesto Napolija pojavio se Lazio. I klupa koju je napustio još jedan legendarni Napolijev trener — Maurizio Sarri.
A stari, dobri Sarri postao je Tudorova trenerska sudbina. Upravo je iza njega došao u Juventus za pomoćnika Andrei Pirlu na početku sezone 2020./21., iza njega je došao i za prvog Lazijeva trenera u završnici ove.
Jedan od najuglednijih talijanskih trenerskih magova zadnjeg desetljeća prošle je sezone odveo Lazio do najboljeg prvenstvenog plasmana u 21. stoljeću — mjesta viceprvaka iza nedodirljivog Napolija. I direktnog plasmana u Ligu prvaka.
Svi su bili zadovoljni, produžen mu je ugovor sve do kraja sezone 2024./25., ali ove je sezone nešto puklo između njega i svlačionice. Četiri prvenstvena poraza u pet kola u veljači i ožujku prelila su Sarrijevu čašu strpljenja. Toliko da je neke igrače i javno kritizirao i na poprilično iznenađenje Lazijeva menadžmenta odlučio da više ne želi raditi s njima. Ugovoru usprkos.
I to ne bilo kad. Uoči prvenstvene utakmice s Juventusom, kup utakmice s Juventusom i prvenstvenog derbija s Romom. Sve boljom Romom koju je Daniele De Rossi preuzeo od Josea Mourinha i popeo iz sredine ljestvice u europske vode. Sumnjam da Lazijev trener, bilo koji Lazijev trener, može zamisliti kompliciraniji start svog mandata.
Tudor, međutim, nikad s mudima nije imao problema. Imao je s nekim drugim stvarima, ali s kukavičlukom nikad. Ni kao igrač, ni kao trener. Kad mu je gazda Claudio Lotito klimnuo na ono što je neuspješno tražio od Aurelija De Laurentiisa u Napulju, nije bilo šanse da ga prestraše početne nagazne mine od kojih možda neće poginuti, ali bi mogao biti ozbiljno ranjen već na startu mandata.
On je, međutim, prvu od tih nagaznih mina pretvorio u spektakularni vatromet kojim je na mah osvojio i navijače i medije. Pobijedio je Juventus na svom debiju valjda na jedini mogući način — pobjedničkim golom Adama Marušića, njegovim prvim golom ove sezone, u trećoj minuti sudačke nadoknade. A taj trijumfalni završetak samo je još više ispotencirao taktičko seciranje i komplimente za prilagodbe tijekom utakmice koje je radio kako bi nadmudrio Maxa Allegrija na klupi na koju Tudor itekako pikira za ekstatični vrhunac svoje trenerske karijere.
Tudor je reprezentativnu pauzu iskoristio kako bi odmah krenuo s implementacijom svoje omiljene taktičke ideje s trojicom braniča i širokim bokovima na kojima će Marušić i Mattia Zaccagni imati ključne role.
U Vječnom gradu dočekalo ga je i jedno poznato lice, Matteo Guendouzi s kojim je u Marseilleu prošle sezone imao i uspona i padova i svađa i pobjedničkih golova. U Sarrijevoj viziji Francuz je bio jedna od ključnih figura Lazijeve sredine, kod Tudora će vjerojatno imati nešto defenzivniju ulogu iza leđa Felipea Andersona, Luisa Alberta i Cira Immobilea.
Lazio je, nakon Torina Ivana Jurića, druga najneefikasnija momčad gornjeg dijela ljestvice. Atalanta mu bježi četiri boda, uz utakmicu manje, na zadnjem mjestu koje vodi u Europu, Roma šest. Stoga je njihov današnji gradski derbi osim bitke za Rim ujedno i bitka za Europu.
Koliko će potrajati demontaža Sarrijeve doktrine iz Laziove svlačionice i kako će uopće svlačionica rimskog kluba srednjoročno reagirati na Tudorovu doktrinu — tek ćemo vidjeti. Jer Sarri i Tudor po nekim osnovnim vertikalama svog pogleda na nogomet i shvaćanju uloge trenera u njoj uopće nisu toliko različiti. Dapače.
Kako god bilo, 46-godišnji Splićanin je pred novim uzbudljivim poglavljem svoje uistinu jedinstvene i već sad bogate trenerske karijere. Uspije li privući na svoju stranu svlačionicu rimskih Orlova, privući će i tribine. A onda zacijelo neće proći puno vremena dok se na sjevernoj tribini Olimpica zavijori nebesko-plava zastava s onom legendarnom Tudorovom pljuskom Francescu Tottiju.
