Protiv Nizozemske je hrvatski nogomet osvojio svoju prvu veliku reprezentativnu medalju u povijesti, a Nizozemska je ljetos trebala biti mjesto prvog velikog hrvatskog reprezentativnog trofeja. S Nizozemskom smo se nekako najviše uspoređivali svih ovih godina kad smo pričali o nogometnim Davidima koji su šamarali Golijate, makar je za hrvatske uvjete i Nizozemska pravi Golijat.
Nizozemski i hrvatski nogomet vječno će biti povezani genijalnim umom Tomislava Ivića, ali generalno gledajući, nizozemski klubovi vrlo su rijetko kroz povijest posezali za hrvatskim igračima. Donekle logično, jer oni najbolji i najskuplji su njihovim klubovima bili nedostupni, a one lošije nisu željeli. Ipak, velik dio istine leži u činjenici da su Nizozemci imali dovoljno ‘vlastitih’ eksploatacijskih tržišta odakle su nabavljali sirovinu, dorađivali je i na njoj zarađivali.
Ovog ljeta, međutim, dogodilo se nešto što nikad nije. Dva najveća nizozemska rivala posegnula su za Hrvatima i to ne za jednim nego za — četvoricom. Kroz čitavu povijest Ajax je imao četvoricu Hrvata, da bi ovog ljeta doveo — trojicu: Josipa Šutala, Jakova Medića i Bornu Sosu. U Feyenoordu je igrao tek Mladen Ramljak i to u davnim 1970.-ima, a sad će Luka Ivanušec biti njegova glavna kreacijska snaga.
Što se dogodilo Ajaxu da se toliko zaljubio u Hrvate? Zapravo ništa posebno, osim što su shvatili da u svijetu nabildanih cijena i precijenjenih nogu kvalitetni Hrvati zapravo uopće nisu toliko skupi. Svakako su tomu pridonijeli reprezentativni uspjesi, ali najviše dominantna izvedba Hrvatske protiv Nizozemske u lipanjskom okršaju poluzavršnice Lige nacija u Rotterdamu, kad su se ondje na vlastitoj koži uvjerili koliko klasnih nogometaša ima u tim crveno-bijelim kvadratićima. Bilo im je jasno da do modrićâ, brozovićâ, gvardiolâ ne mogu, ali mogu do šutalâ, sosâ, ivanušecâ.
Koliko su bili sretni što su pobijedili konkurenciju najbolje svjedoči raritetan podatak da je Šutalo na svom debiju u Ajaxovu dresu nosio kapetansku vrpcu
Ajax je već dvije sezone u kompliciranom tranzicijskom projektu koji je počeo kad se u proljeće 2022. čitavo desetljeća građena utvrda raspala kao kula od karata. Kulminacija tog novog Ajaxa 21. stoljeća koji su izgradili trener Erik ten Hag i sportski direktor Marc Overmars bilo je polufinale Lige prvaka 2018./19. kad je valjda čitav svijet osim Tottenhamova dijela Londona držao palčeve Matthijsu de Ligtu, Hakimu Ziyechu, Dušanu Tadiću, Frenkieju de Jongu i društvu koje je putem do polufinala izbacilo Real Madrid i Juventus. Nažalost, umjesto Ten Hagove ‘Pepeljuge’ u povijesne knjige upisao se Lucas Moura, koji je hat trickom odveo Tottehnam u finale na noge Liverpoolu.
Utješili su se domaćim trofejima, vratili naslov prvaka u svoje vitrine nakon pet godina, osvojili tri uzastopne titule i dvije dvostruke krune. Ten Hag je radio sjajan posao, za 100 pobjeda s Ajaxom trebalo mu je samo 128 utakmica, a na činjenicu da je postao ‘vruća roba’ na trenerskom tržištu samo je odmahivao rukom, tvrdeći kako s Ajaxom želi dovršiti posao penjanjem na europski tron.
Još u prosincu 2021. sve je izgledalo bajkovito, a Ajax je kroz skupinu Lige prvaka s dortmundskom Borussijom, lisabonskim Sportingom i Beşiktaşom protutnjao sa svih šest pobjeda. Overmars je za sjajan posao nagrađen novim četverogodišnjim ugovorom i odlučio to proslaviti slanjem slika svog veseljka na mobitele kolegica unutar kluba.
I tako je sve otišlo kvragu. Izbio je ogroman skandal, Overmars je razriješen dužnosti, a za njim se na kraju sezone pokupio i Ten Hag, prihvativši ponudu da preuzme Manchester United. U samo nekoliko mjeseci raspalo se sve što su gradili, situacija u klubu postala je kaotična, rasprodana je većina šampionske Ten Hagove svlačionice. Edwinu van der Saru je ostao mučan posao smirivanja skandala i prašine koja se podigla, što ga je gotovo koštalo života kad je ovog ljeta doživio krvarenje u mozgu tijekom godišnjeg odmora na srednjodalmatinskim otocima.
Prošlu sezonu završili su kao treći, čime su ostali bez Lige prvaka, a titulu je (pre)uzeo njihov glavni rival Feyenoord. No, još više od toga brinula je činjenica da je klub opet stručno i igrački zalutao. U (n)ovu sezonu poveo ga je novi trener Maurice Steijn, prošlogodišnji trener rotterdamske Sparte, koji je dobio zadatak građenja nove momčadi praktično od nule.
Zahvalili su se kapetanu Tadiću, pustili Davyja Klaassena u Inter i prodali svoja četiri ‘kapitalca’ — Mohammeda Kudusa, Jurriëna Timbera, Edsona Alvareza i Calvina Basseya — u londonske klubove za gotovo 150 milijuna eura. Čime su istovremeno odgrnuli ogromnu rupu u zadnjoj liniji, jer osim Kudusa preostala su trojica bila tri glavna defanzivca prošle sezone.
Stoga ne čudi što su iskrcali 20 milijuna eura za Šutala, jer su morali dovesti stožernog igrača svoje zadnje linije oko kojeg će graditi kompletnu obranu. A igrača njegovih godina, referenci i praktično betonirane pozicije u prvih 11 reprezentacije koja je među najboljima u Europi i koja je ‘pojela’ nizozemsku tri mjeseca ranije, teško su drugdje za taj novac mogli dobiti.
Koliko su bili sretni što su pobijedili konkurenciju u tom poslu najbolje svjedoči raritetan podatak da je 23-godišnji Čapljinac na svom debiju u Ajaxovu dresu nosio kapetansku vrpcu. Teško se sjetiti slične situacije, ali ona donekle govori i o tome koliko je problema unutar kluba.
Za Šutala je Ajax na papiru sjajna, gotovo savršena ‘tranzicijska’ opcija na putu prema europskoj stoperskoj eliti. Baš kao što je RB Leipzig bio savršen za Joška Gvardiola da do kraja izbrusi svoje potencijale, Ajax i Eredivisie mogu biti sve što Šutalu treba da kroz dvije ili tri sezone udvostruči svoju vrijednost i preseli tamo gdje mu je po potencijalu mjesto — u neki od najboljih europskih klubova.
Potencijalni problem leži u činjenici da mu je glavni partner na stoperskom mjestu Jorrel Hato, silno nadareni novi proizvod Ajaxove Akademije, ali dječak od tek 17 godina. Drugi je 20-godišnji Ahmetcan Kaplan, koji je čitavu prošlu godinu propustio zbog ozljede križnih ligamenata i tek se treba vratiti u nogometni život. Treći je Jakov Medić, koji bi iz naše perspektive bio najidealniji komplement Šutalu, ali tek treba vidjeti koliko će mu vremena trebati za prilagodbu iz drugoligaškog St. Paulija na ambicije i zahtjeve kluba kakav je Ajax.
I on je, baš kao i Šutalo, imao gotovo nestvaran debi u Ajaxovu dresu, zabivši maestralan gol na otvaranju prvenstva protiv Heraclesa. Zaradio je i neke kritike nakon utakmice protiv Ludogorca u playoffu Europa lige, ali takav je život stopera. Bit će jako zanimljivo vidjeti može li Medić u Ajaxu Šutalu biti ono što mu je Gvardiol u reprezentaciji. Samim time bi i sebi otvorio vrata reprezentacije.
Ako je Šutalov dolazak u Ajax bio korak naprijed, na prvi pogled djeluje kako je dolazak Borne Sose korak unatrag. 25-godišnji lijevi bek pet je sezona proveo u Njemačkoj i očekivalo se da će njegov sljedeći transfer iz Stuttgarta biti u još jači klub i ligu.
‘Ispadanje’ iz liga Petice, međutim, ne mora nužno biti loš korak za njegovu karijeru, ali za razliku od Šutala, Sosu u Ajaxu ne čeka sigurno mjesto u prvih 11. Jer kupili su i mladog argentinskog reprezentativca Gastona Avilu iz belgijskog Antwerpa i platili ga još skuplje nego hrvatskog. Bilo bi zgodno vidjeti bijelo-crvenu zadnju liniju četvorice u kojoj će biti trojica Hrvata, ali svakako će Ajaxove utakmice biti zanimljivo pratiti ove sezone.
A posebno će zanimljivo biti ako se hrvatski zid u amsterdamskoj obrani sučeli hrvatskom napadu u najžešćem nizozemskom derbiju. Luka Ivanušec doveden je i predstavljen kao velika zvijezda koju su u Rotterdamu dugo čekali, pa će i očekivanja od njega biti velika.
Feyenoord je prošle sezone iskoristio Ajaxov kaos i vratio titulu u svoje vitrine nakon šest sušnih godina. Trener Arne Slot insistirao je na Ivanušecu nakon što je Okrun Kökçü, kapetan i ključni razigravač prošlosezonske šampionske momčadi, prodan u Benficu za rekordnih 25 milijuna eura.
Za taj novac doveli su Ivanušeca, japanskog napadača Ayasea Uedu iz Cercle Bruggea i Calvina Stengsa iz Nice, koji će pojačati ofenzivnu konkurenciju. Najviše se ipak očekuje od Ivanušeca, koji je s 8,5 milijuna eura odštete Dinamu nakon Uede druga najskuplja kupovina u klupskoj povijesti. Zbog svoje raznovrsnosti i činjenice da može pokriti i središnje i krilne pozicije Ivanušec bi trebao biti ‘Faktor X’ ove momčadi, a prvu asistenciju već je udijelio nakon samo 28 minuta debija i pobjede kod Utrechta.
Osim pokera hrvatskih aduta u dva najveća nizozemska kluba, još trojica će se boriti za svoje mjesto pod nizozemskim suncem. Dominik Oroz, 23-godišnjak rođen u Austriji koji je nastupao za mlade hrvatske selekcije u sezonu je krenuo kao startni stoper u Vitesseu, a dva zanimljiva imena nalaze se u Fortuni, razvojnom klubu iz Sittarda.
Prvo je Ivor Pandur, 23-godišnji vratar ponikao u Rijeci koji je prošle sezone u Fortuni bio na posudbi iz Verone. I bio je jako dobar, toliko dobar da ga je nizozemski klub ovog ljeta otkupio za milijun eura i s njim ima ozbiljne planove.
A drugi je ni manje ni više nego Alen Halilović, koji je nakon prošlosezonskog fijaska u Rijeci u Sittardu dobio ne samo novu šansu, nego i desetku na leđima. Da ga u 12. klubu karijere doista ozbiljno misle nogometno revitalizirati svjedoči podatak da je sve četiri utakmice na startu sezone počeo u prvih 11, uključujući i one protiv Feyenoorda i Ajaxa. Hoće li se ondje i zadržati — još je jedno od mnogih zanimljivih hrvatskih pitanja u nizozemskom nogometu ove sezone.
Kako god bilo, tulipani će ove sezone konačno rasti i u hrvatskim bojama.
