Treći od pet derbija ove sezone, a možda i šest ako im se putevi iskrižaju i u kupu, Hajdukov direktor svemira Marko Livaja najavio je kao “finale”. Prva dva su pripala Dinamu, igrom i rezultatom, a treći je trebao spriječiti da nakon Superkupa zagrebački klub praktično već u listopadu stavi ruke i na prvenstveni trofej. “Finale” je trebalo značiti — pobjeda ili smrt.
Iako to zvuči poprilično iskarikirano, jer uz svo poštovanje prema Dinamovoj skoro dvoznamenkastoj bodovnoj prednosti, bilo bi pretjerano konstatirati da je prvenstvo završeno bez obzira kakvim ishod završio taj treći derbi. Na koncu je završio podjelom bodova kojom je zadovoljniji Dinamo, ali ni Hajduku nije ubila volju za životom.
Često mi je iritantno kad treneri ili akteri utakmica segmentiraju utakmice na komadiće, pa po potrebi izvlače dijelove koji im odgovaraju. “Imali smo kontrolu utakmice do 60. minute, ali smo onda primili tri glupa gola.” Ili “u dijelovima utakmice smo bili ravnopravni”. Ili “izgubili smo, ali neke faze igre su bile dobre.” Ili “odigrao je odličnu utakmicu, da nije bilo tog jednog kiksa.” Jer po toj logici i moje društvo s cageballa bi protiv Manchester Cityja moglo pričati o “fazama igre u kojima smo bili dobri”, bez obzira na to što bi utakmica završila 26:0 za njih. Ali u trominutnom segmentu bismo jamačno razvili neke dobre mehanizme igre o kojima bi se dalo kontemplirati.
Utakmica je cjelina koja traje 90+ minuta, nakon kojih se podvlači crta i donosi sud. Cjelina, ne segmenti. Jer što znači kad Hajdukov trener nakon utakmice kaže da su njegovi stoperi odigrali odlično, osim te jedne situacije u kojoj je jedan stoper izgubio lagani dvoboj za loptu, a drugi skrivio prilično bezvezan penal iz kojeg je Dinamo ubio Hajdukovu prednost. I kako na koncu ocijeniti tu dvojicu stopera?
Nakon trećeg derbija sezone Hajduk možda može i žaliti za pobjedom protiv Dinama. Ali daleko više treba žaliti za pobjedama protiv Šibenika i Istre
Kako uopće ocijeniti kakvu je utakmicu Hajduk odigrao protiv Dinama, u dva posve različita poluvremena?
Jer ako ćemo ići logikom segmentiranja, možemo reći kako je u prvih 45 minuta Hajduk apsolutno nadigrao Dinamo. Samo što se bodovi ne dijele nakon 45, nego nakon 90 minuta. A u drugih 45 minuta Hajduk nije bio na razini iz prvih 45. Naravno, pita se nešto i suparnika, u slučaju kad igraš protiv Dinama pita se puno. Ali boljka Hajdukove momčadi ove sezone često je bila to segmentiranje. I amplitude koje se ovako iskusnoj i ovako kvalitetnoj svlačionici ne bi smjele događati.
Jer ovaj derbi koji je Livaja proglasio finalom Hajduk nije počeo igrati jučer u 18 sati. Počeo ga je igrati prije 40 dana u Šibeniku. Na utakmici koja je proizvela baš ogromno razočaranje kod mnogih, uključujući i autora ovog teksta, koji su (po)vjerovali da je ova Hajdukova momčad drugačija od prethodnih. Odlučnija. Odgovornija. Bolja.
U tom Šibeniku, koji je trener Valdas Dambrauskas platio glavom, apsolutni dužnici ostali su — igrači. Ne trener. Igrači. Njihovo ponašanje nakon što su u prvom poluvremenu ‘pojeli’ Šibenik, ali nisu zabili, pa su onda na otvaranju drugoga zabili i, činilo se, *samo imali privesti utakmicu kraju, bilo je potpuno nedostojno onoga što Hajdukov dres nosi i zahtjeva. Mentalno, više nego tjelesno.
Umjesto da krenu po drugi gol i definitivno *ubiju utakmicu, potpuno su stali, ugasili motore, povukli ručnu i čekali kraj. Nije im trener to naredio. Štoviše, na moje pitanje nakon utakmice brine li ga način na koji su se njegovi igrači postavili u situaciji kad su poveli, Dambrauskas je iskreno procijedio: “Nismo se ponašali kao velika momčad”. I to je bila istina. Ružna, ali istina.
Ali ja sam i dalje spreman potpisati svoje ime i prezime na ono što sam već nekoliko puta napisao. Ova Hajdukova svlačionica može se i mora *ponašati kao velika momčad. Da to mogu, da to imaju u sebi pokazali su igrači i prošle sezone u Maksimiru i u finalu kupa protiv Rijeke i u europskoj rapsodiji protiv Vitórije i u ovom zadnjem derbiju protiv Dinama. Barem u njegovu prvom poluvremenu, ako ćemo segmentirati. A i ako nećemo, jer u konačnici Hajduk od Dinama nije izgubio. Niti ga je Dinamo u tih 90 minuta nadigrao. Dapače.
Hajdukovo biće je takvo da nikad sebi neće dopustiti da prihvati da je Dinamo bolji. I to je dobro, jer taj prkos je ono što Hajdukove navijače vječno drži u adrenalinu i nikad im ne dopušta da odustanu.
Međutim, koliko god to želio i htio, možda se Hajdukv u ovom trenutku doista ne može nositi s Dinamom. Koliko god ovaj splitski derbi možda nategnuto vraćao vjeru da može, ona dva zagrebačka u kojima je Dinamo dominirao sugeriraju suprotno.
Jer čisti i hladni fakti, oguljeni od emocija i subjektivnog dojma, govore kako ovaj Dinamo može s Chelseajem i Milanom, a Hajduk s Villarrealom izgleda kao osnovnoškolac na fakultetu. Koliko god bi srce htjelo, valja u pravi kontekst postaviti činjenicu da se Hajduk nastoji utrkivati s klubom koji na trojicu igrača prošle zime i ljeta hladno sprži 10 milijuna eura odštete, a drugog strijelca prošlosezonskog HNL-a drži na klupi.
Možda bi za rekonfiguriranje hajdučkih glava na svim razinama bilo zdravije fokusirati se na to kako pobjeći svima ostalima, nego kako uhvatiti Dinamo. Jer ako se Hajduk u ovom trenutku ne može nositi s Dinamom, sa Šibenikom, Istrom, Varaždinom, Goricom se ne samo može, nego i mora moći. To nije nikakvo podcjenjivanje spomenutih, nego čisti i hladni fakti ogoljeni od emocija i subjektivnog dojma koji govore kako Hajduk na svoju svlačionicu troši više nego četiri spomenuta suparnika zajedno. I da u toj svlačionici definitivno ima i talenta i kvalitete da se utakmice poput one u Šibeniku završe autoritativno. Rutinski. Onako kako ih završavaju momčadi koje se žele boriti za trofeje.
Pričao sam s mnogima na temu zašto Hajdukovi igrači prestaju igrati kad povedu, što je u zadnje vrijeme postalo gotovo pa pravilo. I većina mojih sugovornika se uglavnom vraćala na lošu tjelesnu spremu. Ali hej, zar se o tome uopće može pričati? To je varijabla koja u profesionalnom nogometu ove razine ili barem razine kojoj Hajduk stremi — više uopće ne postoji. Tjelesna sprema je nulta, polazišna točka, nešto što je normalno poput toga da imaš dresove za utakmicu. Nisam dovoljno stručan procijeniti je li to istina, ali nepojmljivo mi zvuči da Hajdukovi igrači nisu spremni za 90 minuta ritma jednog HNL-a. I to jednom tjedno. Ako je to stvarno istina, onda je to tragedija. Ili tragikomedija.
Drugi su mi tumačili da nije problem u tjelesnoj spremi, nego da se Hajdukovi igrači ne mogu nositi s pritiskom jer jednostavno nisu naučili pobjeđivati. Pa su mi nabrajali što je to itko od njih dosad osvojio. Ali i to mi je tanka priča. Odavno su navijači propisali lijek za takvo stanje. Kome je pritisak, neka ide u barokomoru. Igrati za Hajduk je privilegija, a ne teret. Kome nije, na krivom je mjestu. Ako je Hajdukovu igraču pritisak kad povede protiv suparnika iz HNL-a i ne zna kako se u toj situaciji treba ponašati, onda bi se trebao zamisliti ne samo je li igrač za Hajduk, nego je li igrač za ozbiljan nogomet.
A u Hajdukovoj svlačionici itekako ima igrača za ozbiljan nogomet. Pusti Dinamo, ne možeš utjecati na njegove izvedbe i rezultate, ali možeš na svoje. Uđi u svaku, ali doslovno baš svaku utakmicu kao što si ušao protiv Vitórije ili jučer protiv Dinama. Giljaj, grizi, melji i ne opuštaj se svih 90 minuta, usavršavaj mehanizme, bildaj samopouzdanje i pobjednički duh. I čekaj svoju šansu s Dinamom, koja će doći, prije ili kasnije. Ali u trenutku kad dođe trebaš je biti spreman zgrabiti. Prošlog proljeća nisi.
Ideja je bila iskoristiti Dinamov fokus na europske obveze i čekati da žestoki ritam uzme prvenstveni danak. Dogodilo se, međutim, baš suprotno. Dinamo je od europskih kvalifikacija rastao i u formi i u izvedbi, a Hajduk je pao.
Onaj Hajduk koji je pokazao da može, koji se materijalizirao i oduševio u prvoj utakmici protiv Vitórije, odlučan, odgovoran, samouvjeren Hajduk negdje se putem zagubio. Tu verziju sebe Hajdukova svlačionica mora što prije pronaći i vratiti u svih 90 minuta svake utakmice ove sezone. Bez obzira na to tko bio trener i tko bio suparnik. Vitória je jedna lasta, ali trebat će ih puno više ako splitski klub želi toplo i sunčano proljeće.
Nakon trećeg derbija sezone Hajduk možda može i žaliti za pobjedom protiv Dinama. Ali daleko više treba žaliti za pobjedama protiv Šibenika i Istre. Do duge zimske pauze na raspolaganju je još 12 bodova. Uzme li barem 10, Hajduk će u Mislavu Karoglanu imati trenera i za proljeće.
