Juriš

Učitelj

Uz 25. godišnjicu smrti velikog Krešimira Ćosića

Kad se s 14 godina Krešimir Ćosić počeo motati po betonskom košarkaškom igralištu u Zadru, izgledao je kao duja baštoni. Tako su ga i zvali u rodnoj Dobropoljani na otoku Pašmanu, jer je bio štrkljav i krakat. Rastao je kao iz vode i trebao je tjelesnu aktivnost kako bi razvio koordinaciju i ojačao mišiće koji će podupirati tu sve izduženiju kralježnicu.

Samo tri godine kasnije taj je isti žgoljavi i nekoordinirani klinac na tom istom betonskom igralištu slavio svoju i Zadrovu prvu titulu prvaka. I najavio veličanstvenu košarkašku karijeru.

Zbog visine od 210 centimetara bio je predodređen za poziciju centra, ali zbog manjka kilograma i mišića morao je tražiti različite načine kako ‘preživjeti’ ispod koša s višestruko starijim i snažnijim suparnicima. Sama činjenica da nije imao koga kopirati omogućila mu je da razmišlja ‘izvan kutije’. I izvan reketa. Pa je promišljao i razvijao sve košarkaške elemente, ne samo one centarske. Što je u to vrijeme bilo apsolutno revolucionarno. Centar koji dribla i dodaje bio je kao riba koja skače i leti.

Trener Enzo Sovitti u njemu je odmah vidio pravi grumen zlata. Neobrađen i sirov, ali koji je košarku gledao i razumio puno bolje i brže od većine onih koji su ga okruživali. Znao ga je dozirati i paralelno s košarkaškim jačati i njegove tjelesne adute. I savršeno ga sljubiti s drugim košarkaškim zlatnikom kojeg je imao.

“Bilo mi je jasno da život ima mnogo šire, dublje i više dimenzije od igre, a da je čar igre u pravom, a ne u kupljenom nadmetanju”

Giuseppe Gjergja i Krešimir Ćosić bili su dva potpuno različita svijeta. Dva posve različita karaktera. Dva savršena komplementa. Gotovo kao yin i yang. Maleni, brzi, okomiti i drski Pino i visoki, elegantni, nasmijani i povučeni Krešo. Bili su ubojiti tandem, prvi veliki, šampionski tandem u povijesti hrvatske košarke. Bili su savršeni stroj koji je krajem 1960-ih i sredinom 1970-ih igrao košarku koja nije pripadala tom vremenu.

Donijeli su u Zadar tri naslova prvaka, među njima posljednji koji se igrao na vanjskim terenima i prvi koji se igrao u dvorani. U šampionskoj sezoni 1967./68. došli su do polufinala Kupa prvaka i prvog televizijskog prijenosa iz legendarnih Jazina, ali madridski Real prvi je put zaustavio Zadar na putu do europske krune. Činilo se neizbježnim da se Zadar u narednim godinama domogne europskog trona. Kreši je, pobogu, bilo tek 20 godina.

No, Krešimir Ćosić nije bio običan tip. Priznao je da ga je zaljuljalo zadirkivanje starijih suigrača: “Krešo, što ti u životu znaš osim igrati košarku?” Dok se pred njim prostirao čitav košarkaški svijet, njegov je duh tražio nešto više. Nešto drugačije. Nešto potpunije. Tražio je nešto gdje može rasti ne samo kao košarkaš, nego i kao osoba. A onda mu je jedna revijalna utakmica u Beogradu promijenila život.

Pozvan je u momčad Europe na neku ekshibicijsku utakmicu, gdje je upoznao finskog centra Veikka Vainija. On je nakon Eurobasketa 1967., na kojem je proglašen najboljim centrom, otišao na američko sveučilište Brigham Young u Provu i zaintrigirao Ćosića svojom pričom i pozivom da mu se priključi. I nakon Eurobasketa 1969., na kojem je Krešo proglašen najboljim centrom, odlučio mu se pridružiti.

Ondje je brzo sve osvojio svojim zaraznim pozitivnim pobjedničkim duhom, uveo BYU među 16 najboljih sveučilišnih momčadi u SAD-u, a sebe promovirao u prvog neameričkog košarkaša na kojeg su NBA momčadi bacili oko. I to ne bilo kakve momčadi. Portland Trailblazers i Los Angeles Lakers su ga birali na draftu 1972. i 1973., a Lakersi su mu po završetku studija ponudili i ugovor. Iz tog vremena je i njegova legendarna rečenica koja će generacijama koje dolaze u tako malo riječi reći toliko puno:

“Zovu Lakersi, ali zove i Zadar.”

Pričati može svatko, djela su već nešto teža. A Krešo je pričao djelima. Bez obzira na to što su mu Lakersi stavili na stol ozbiljan ugovor, on se vratio kući jer je ‘dao riječ Zadru’. Tko zna kako bi povijest košarke izgledala da se priključio Jerryju Westu, Gailu Goodrichu, Patu Rileyju? Bi li Lakersi dvije godine kasnije uopće uzimali Kareema Abdul-Jabbara ili bi Krešo dočekao Magica Johnsona i udario temelje košarkaškog Showtimea? Nikad nećemo znati.

Jer umjesto američke, Krešo je odabrao pisati povijest europske i svjetske košarke. Onaj košaraški tornado koji je zahvatio bivšu Jugoslaviju nakon zlata na SP 1970. ležao je u velikoj mjeri na Krešinim ramenima. Ona legendarna hrvatska petorka u kojoj je bio s Ratom Tvrdićem, Nikolom Plećašem, Damirom Šolmanom i Petrom Skansijem postavila je prve košarkaške temelje u zemlji koja je u tri iduća desetljeća izazivala i živcirala dotad nedodirljive Amerikance i Sovjete.

Tijekom 1970-ih Ćosić je s reprezentacijom uzimao medalju na apsolutno svakom velikom natjecanju, svake godine. Tri europska zlata u nizu (1973., 1975., 1977.), svjetsko 1978., olimpijsko 1980. Svoj je trofejni niz zaustavio na nevjerojatnih 14 reprezentativnih medalja, a samo Sergej Belov u povijesti košarke ima jednu više.

Kad se 1973. vratio u Zadar bio je potpuno drugačiji čovjek u odnosu na vrijeme kad je otišao u Provo. Otišao je kao razigrani dječak, vratio se kao muškarac. Bio je smiren, ozbiljan čovjek s jasnom vizijom i košarke i života. Koliko god je on pomogao mormonskom društvu u koje je došao, toliko je i to iskustvo pomoglo njemu.

Već tada, s 25 godina, počeo je razmišljati o trenerskom poslu jer je želio da čitava njegova momčad napreduje, a ne samo on kao pojedinac. Svoje revolucionarne košarkaške ideje želio je dijeliti sa suigračima. Odustao je ipak od uloge trenera-igrača u Zadru kad se vratio, posvetio se samo parketu i u tandemu s Gjergjom donio Zadru nove dvije titule prvaka. Nažalost, Real Madrid još se jednom ispriječio na putu prema finalu Kupa prvaka.

Drugom odlasku iz Zadra kumovala je njegova novoprihvaćena mormonska vjera, na koju vlasti nisu gledale blagonaklono smatrajući je ‘američkom propagandom’. Dobio je partijsku zaštitu kao trener-igrač u ljubljanskoj Olimpiji, a potom je u dvije sezone donio dvije titule prvaka bolonjskom Virtusu.

Vratio se 1980. u Zagreb gdje je osvojio tri Kupa Jugoslavije i 1982. donio Ciboni prvi naslov prvaka. Nakon dva izgubljena polufinala Kupa prvaka sa Zadrom konačno je s Cibonom uspio srušiti taj Real u finalu Kupa pobjednika kupova i u sutonu igračke karijere napokon osvojiti klupski europski trofej. Makar će uvijek ostati žal što onu sjajnu zadarsku generaciju nije uspio odvesti do krova Europe. Jer ondje joj je bilo mjesto.

Iako je trener u svojoj glavi bio čitav svoj igrački život, trenerski posao započeo je sredinom 1980-ih na klupi reprezentacije. I odmah je ispremiješao i izokrenuo brojne dotadašnje jugoslavenske košarkaške kanone. U momčad je za SP 1986. pozvao 18-godišnjeg Vladu Divca, a koliko je vjerovao u njegov sirovi talent dokazao je odlazeći nekoliko puta tijekom te sezone u Kraljevo kako bi osobno radio s njim. Divčeva izgubljena lopta u polufinalu protiv SSSR-a koštala ga je finala, ali Ćosić ga je odmah u utakmici za broncu stavio u prvu petorku kako bi ga vratio u život.

Dok je još taj kiks bio svjež, Krešo je dodatno šokirao javnost i košarkaški establišment pozvavši u reprezentaciju za Eurobasket 1987. ne samo Divca, nego i njegovog vršnjaka Tonija Kukoča i samo godinu dana starije Dina Rađu, Aleksandra Đorđevića i Žarka Paspalja. Smatralo se da golobradu momčad šalje ‘na klanje’ u Grčku, ali ta je momčad s Draženom Petrovićem na čelu pokleknula tek u polufinalnom pirejskom paklu protiv Grčke Nikosa Galisa i potom osvojila broncu.

Doživljavao je tada velike kritike, ali njegova su hrabrost i vizija udarile temelje generacije koja je iduće četiri godine vladala košarkaškim svijetom i na klupskoj i reprezentativnoj razini. Nakon što je izgradio Zadrovu, njegov čarobni dodir pomogao je oblikovati i Jugoplastikinu i Ciboninu i Partizanovu ‘zlatnu generaciju’ iz tog vremena.

Pa ipak, bez obzira na sve što je napravio i osvojio diljem Europe i svijeta, bez obzira što će uvijek biti svjetsko košarkaško blago i baština, Krešo Ćosić i Zadar zauvijek će ostati nerazdvojni. Iz Zadra je krenuo, Zadru se uvijek vraćao, Zadru se najviše radovao. Iako je Zadar prema njemu znao biti i nepravedan i surov, ali to je sudbina svakog genijalnog uma. To je sudbina svakoga tko živi ispred svog vremena i čiju veličinu i viziju okolina ne može pratiti i shvatiti.

I kad je bio u Americi, vraćao se pomoći da Zadar osvoji Kup. I kad je trenirao Olimpiju, igrao je za Zadar kako bi ga spasio od ispadanja. I kad je dolazio s Cibonom u Jazine, njemu se i zviždalo i pljeskalo. I kad su ga tjerali iz Zadra, on se u Zadar vraćao. I opraštao. Uz neizbježni osmijeh.

Igračku i ljudsku veličinu Kreše Ćosića teško je, gotovo nemoguće mjeriti današnjim instrumentima. Još ih je teže prezentirati novim generacijama jer je Krešo živio u nekom drugom svijetu. I nekom drugom vremenu. On je, 15 godina prije nego što su prvi Europljani stidljivo počeli kucati na vrata NBA lige, imao ponuđen ugovor. Bio je 15 godina ispred svih.

“Nikako nisam mogao prihvatiti profesionalizaciju u kojoj bi isključivo novac upravljao mojim životom i bićem. Nisam se htio cijeli podrediti košarci i biti samo košarkaš. Bilo mi je jasno da život ima mnogo šire, dublje i više dimenzije od igre, a da je čar igre u pravom, a ne u kupljenom nadmetanju. Tako sam rano odlučio da mi novac, slava i taština ne smiju značiti ništa. Igram, živim i u tome ću uspjeti.”

I igrao je, živio i uspio.

Bio je čovjek koji je i košarku i život gledao drugačije. Bio je prvi centar koji je mogao biti i sve drugo. Bio je košarkaš koji je pobjeđivao gdje god je bio i s kim god je igrao. Bio je suigrač i trener koji je momčadi pretvarao u šampione. Bio je magnet koji je privlačio i ljude i emocije.

Bio je čovjek koji je osvajao. Ne samo trofeje.

Bio je učitelj. Ne samo košarke.