Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Ulazi li Juve u košarku?

Stara dama mogla bi postati velesila na parketu

Nakon što se ‘oprao’ od teških afera koje je proizvela administracija Luciana Moggija, Juventus je zavladao talijanskim nogometom kao rijetko koji klub dosad. Sedam godina već traje njegova prvenstvena dominacija, a zadnje četiri nitko osim torinskog kluba nije stavio ruku ni na jedan od dvaju domaća trofeja.

Ono što je još depresivnije po navijače drugih talijanskih klubova, Juventus je paralelno s osvojenim trofejima izgradio temelje za dugoročnu dominaciju talijanskim nogometom i u godinama koje dolaze. A uz sportske, u zadnjih je godinu dana ostvario i neke briljantne marketinške trijumfe.

Od rebrandinga klupskog loga koji je danima izazivao polemike u svim svjetskim medijima i posljedično pumpao vrijednost brenda, preko kupovine Cristiana Ronalda koji je klubu donio milijune novih ‘konzumenata’ diljem svijeta, sve do mističnog ovotjednog puštanja u prodaju košarkaške verzije klupskog dresa, koja ga je opet gurnula u žižu zanimanja svjetskih medija. Najavljuje li to Juventus ulazak i na košarkaško tržište?

Torino nikad nije bio grad košarke. Tamošnji košarkaški klub nikad nije igrao ozbiljniju ulogu u zemlji u kojoj su košarkaški vrutci u pravilu bili razasuti po provinciji. Caserta, Varese, Cantu, Pesaro, Treviso — u malim se mjestima  gradila i pisala talijanska košarkaška povijest, a jedina dva veća grada koja se mogu smatrati (i) košarkaškima su Bologna i Milano.

Torinski košarkaški klub desetljećima je ronio i izranjao iz lige u ligu, ali nikad se nije približio borbi za naslov prvaka. Najveći uspjeh ostvario je 1976., kad je u finalu Kupa Radivoja Koraća poražen od Jugoplastike. Tijekom 1980-ih je u nekoliko navrata stizao do polufinala prvenstvenog doigravanja, ali dalje od toga nikad.

Nakon dva desetljeća nižerazredne osrednjosti, financijskih problema, fuzija i razdvajanja, u ljeto 2015. vratio se među prvoligaše. U tri sezone nije se uspio plasirati više od 11. mjesta, ali je, znakovito, i prošle i ove sezone dobio pozivnicu za nastup u Eurokupu. A da su veze s ULEB-om iznimno čvrste najbolje svjedoči činjenica da su dva Final Eighta Eurokupa odigrana upravo u Torinu.

“Za neke je to san, za neke noćna mora”

Međutim, da priča o oživljavanju torinske košarke dobije još više ‘mesa’ pobrinula se ovogodišnja završnica Talijanskog kupa, u kojoj je torinski klub kreirao pravu senzaciju. Iako je otišao kao potpuni autsajder, na završnom turniru u Firenci ostvario je tri pobjede i polaganjem Saše Vujačića tri sekunde prije kraja sa 69:67 pobijedio Bresciju u finalu.

Bio je to povijesni, prvi košarkaški trofej torinskog kluba i prva košarkaška fešta u gradu koji je doživio tolika nogometna slavlja. Grad je barem na jedan dan živio i disao košarkaški. Barem jedan dan u povijesti Juventus i Torino bili su u sjeni Auxilium Fiata.

Ta fešta i taj trofej ostavili su traga. I povećali apetit. Klupski čelnici najavili su novi košarkaški iskorak, a da misle ozbiljno dokazali su već početkom lipnja, kad su za novog trenera senzacionalno imenovali ni manje, ni više nego — Larryja Browna. Američka 78-godišnja trenerska institucija u poznim godinama svog života prihvatila je prvi europski izazov, a Auxilium je dobio svog ‘Cristiana Ronalda’. Čovjeka koji donosi bodove na terenu, ali i izvan njega.

Nakon što su osigurali usluge jednog od najvećih trenera u košarkaškoj povijesti i najavili kako je u novoj sezoni cilj ulazak u prvenstveno doigravanje, ovog su ljeta napravili još jedan korak kojim žele pokazati nove i svježe ambicije. Iz gradske dvorane Pala Ruffini preselili su u dvostruko prostraniju i moderniju dvoranu Pala Vela, koja prima više od 9.000 gledatelja. S tim da su najavili kako već ove sezone neke od utakmica planiraju odigrati i u olimpijskoj Pala Alpitour.

Stoga se i neuobičajeni potez Juventusovih marketinških genijalaca s puštanjem u prodaju košarkaškog dresa, bez obzira što Juventusov košarkaški klub (još uvijek) ne postoji, može promatrati i u tom kontekstu. Novostvorena košarkaška energija u gradu bila je trenutak kakav vrhunski marketinški majstori poput Juventusovih nisu mogli propustiti. Jer su znali kakvo će zanimanje proizvesti.

Iako grad Torino nema košarkašku tradiciju, ima jednu drugu tradiciju. Tradiciju rivalstva s Milanom. Sportsku, gospodarsku, kulturnu, turističku. Desetljećima se Juventus u nogometu ganja s Milanom i Interom i po broju trofeja nadmašio je i jedne i druge. No, u košarkaškom smislu Milano je apsolutni gazda. Olimpia je najtrofejniji talijanski klub i vlasnik euroligaške A licence, iako se nikako ne uspijeva približiti euroligaškom vrhu.

Košarkaška Italija je u posljednjem desetljeću potpuno izgubila klupsku bitku sa Španjolcima, Rusima, Grcima i Turcima, baš kao što je i nogometna izgubila utrku s većinom Liga Petice. Već sedam godina ni jedan talijanski klub nije se plasirao na Final Four Eurolige, a zadnje finale igrao je Repešin Fortitudo još tamo 2004., kad je u finalu zaleđen na -44 od Vujčićeva Maccabija.

Danas je upravo ono što je desetljećima bila najveća snaga talijanske košarke, snažni klubovi iz manjih gradova, zapravo najveći problem u kontekstu europske konkurentnosti. Ta famozna američka priča o “malim i velikim tržištima”, koja se na elitnim klupskim razinama sve više širi i u Europi, ostavila je tradicionalne talijanske košarkaške centre daleko od europske konkurencije. Caserta ili Varese, gradovi debelo ispod 100.000 stanovnika, više se ne mogu nositi čak ni s talijanskim “velikim tržištima” i budžetima, a kamoli euroligaškim.

U toj transformaciji košarkaške i općenito sportske klupske realnosti treba promatrati budućnost elitnih europskih natjecanja i njihov sastav. Jasno je da najbogatiji nogometni, kao i košarkaški klubovi, žele zatvorene sustave. Jasno je da u kontekstu nogometnih budžeta svaki drugi momčadski sport izgleda jeftin. Jasno je da bi svaki momčadski sport nogometne gigante želio privući u svoje okrilje.

Jer ono što Real Madrid, Barcelona, Bayern ili Juventus trebaju potrošiti da bi bili košarkaški konkurentni, zapravo je ‘kikiriki’ u odnosu na kapital koji njihove nogometne sekcije proizvedu. Tko te više pita za tradiciju ili za omladinski pogon? Kakvu je košarkašku tradiciju imao Fenerbahçe prije nego što je zadnjih godina sponzorskim milijunima postao najjača europska košarkaška sila? A ako može Fener, zašto ne bi mogao Juve? Ili Bayern? Ili PSG?

Nije tajna da je vijeće direktora Eurolige/Eurokupa označilo nekoliko strateških sredina u koje bi željeli posaditi košarkaško sjeme, svjesni da bi berba mogla biti izuzetno bogata. Usprkos snažnim nastojanjima, Pariz i London zasad još uvijek nisu uspjeli zaraziti košarkaškom klicom. No, s Istanbulom su uspjeli. München (ili preciznije — Bayern) su uspjeli oživjeti i privući u svoje okrilje, a nemojte ni jednog trenutka sumnjati da će sva moguća vrata otvoriti i već otvaraju i Torinu (preciznije — Juventusu).

Euroliga je itekako svjesna kakav se potencijal krije u svjetskim brendovima velikih nogometnih korporacija i sponzorima i konzumentima koji uz njih idu. Ali stvari imaju i povratnu spregu. Ne zaboravite, košarka je još uvijek brža i lakša ulaznica za SAD nego nogomet. A mnogi bi europski nogometni giganti rado gricnuli komadić američkih sponzorskih kolačića.

Pa bez obzira što je Juventusov gazda Andrea Agnelli kratko izjavio kako ne planira graditi košarkaški Juventus u bliskoj budućnosti, nemojte sumnjati da skice i obrisi tog projekta već postoje u Juventusovoj ‘ratnoj sobi’. Hoće li ikad ugledati svjetlo dana, nitko ne može sa sigurnošću reći. Ali ništa se u takvim organizacijama ne radi slučajno, niti nepromišljeno. Pa tako ni puštanje košarkaškog dresa u dućane. I na tribine.

Veza između Eurolige i Torina odavno je vrlo čvrsta. O tome svjedoče završni turniri i Eurokupove pozivnice. Veza između Agnellija i Jordija Bertomeua još je čvršća. Agnelli je, naime, predsjednik ECA-e (Europska Klupska Asocijacija) i potvrdio je kako vrlo često razmjenjuje ideje s košarkaškom verzijom tog saveza kojim zapovijeda Bertomeu. Veza između Juventusa i Auxiliuma je najčvršća moguća. Obitelj Agnelli i FIAT. Generalni sponzor obaju klubova.

Ako sve to nije dovoljno da vam zagolica košarkašku maštu, u novootvorenom 100 milijuna eura vrijednom klupskom centru Continassa postoji predviđeno mjesto i za J-Arenu. Za koncerte, predstave i sajmove. Ili za neke buduće košarkaške okršaje s Milanom, Realom, Bayernom? Što god se dogodilo, Juventusov marketinški odjel ubilježio je još jednu veliku pobjedu. Juve je opet u centru pozornosti.

“Za neke je to san, za neke noćna mora. Realno, to je još uvijek fantazija”, izjavio je izvršni direktor košarkaškog Auxilium Fiata Massimo Feira.

Treba li podsjećati da je prije dva mjeseca i Cristiano Ronaldo u Juventusovom dresu bio samo fantazija?