Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Uvik jedan fali…

Hajdukova europska mantra živi već pola stoljeća

Kad danas nekom milenijalcu pričate da se Hajduk prije nekog vremena borio za osvajanje europskih kupova, blijedo će vas pogledati. Upravo ovog tjedna napunila su se četiri desetljeća od mitske utakmice protiv HSV-a u četvrtfinalu Kupa prvaka, dvoboja u kojem je splitski klub u nokdaunu držao možda i najbolju momčad Europe.

U prvoj utakmici u Hamburgu Hajduk je primio jedini gol u zadnjoj minuti prvog poluvremena, a u uzvratu pred 50.000 gledatelja na upravo otvorenom Poljudu Boro Primorac bio je tragičar. Najprije je skrivio vodstvo HSV-a, a zatim u 23. minuti pri 1:1 promašio penal koji je utakmicu mogao usmjeriti drugim putem. Umjesto toga, ošamućeni Hajduk primio je gol za 1:2 već u narednoj minuti i potrošio ostatak utakmice u traženju preokreta.

I dočekao ga je, Primorac je u 86. minuti zabio za 3:2, falio je još samo jedan gol. Opći je dojam bio da je Hajduk Tomislava Ivića u dvije utakmice nadigrao HSV Branka Zebeca, za kojeg su igrali Felix Magath, Kevin Keegan, Horst Hrubesch, Ivan Buljan. Ali falio je jedan gol.

Ta rečenica postala je Hajdukova europska mantra.

Zagrijavanje je krenulo u sezoni 1971./72., kad je 1/16 finala Kupa prvaka Hajduku donijela Valenciju koju je s klupe vodio slavni Alfredo di Stefano. Prva utakmica na Mestalli rezultirala je nulom, pa je odluka prebačena na Stari plac.

Tamo je Hajduk poveo u 15. minuti i do poluvremena mogao prednost i povećati. Ali kako nije, José Claramunt je početkom drugog dijela izjednačio i uveo utakmicu u ozbiljnu nervozu. Toliko ozbiljnu da je do kraja izbila i tučnjava u kojoj je Ivan Buljan zveknuo velikog Di Stefana i potom godinama čekao priliku da mu se zbog toga ispriča.

Od Valencije do Bukurešta stalo je pola stoljeća Hajdukovih večeri u kojima je falio samo jedan gol

U sljedećoj sezoni Hajduk je po prvi put došao do polufinala. Bio je to Kup pobjednika kupova, a protivnik je bio Leeds United, u to vrijeme praktično reprezentacija Škotske. Na Elland Roadu Leeds je dobio 1:0, a Jurica Jerković umjesto izjednačenja pogodio je gredu.

Uoči uzvrata u Splitu danima je padala kiša i travnjak Starog placa pretvorila u oranicu. U teškim uvjetima Hajduk je 90 minuta napadao, ali lopta nije htjela u gol. Ivica Šurjak u završnici je promašio veliku šansu, a Leeds je sačuvao nulu i otišao u finale u Solun. Tako je jedan gol nedostajao da nakon Jugoplastike u istoj sezoni i Hajduk završi u finalu Kupa pobjednika kupova koji se igrao u istom gradu.

Osmina finala Kupa prvaka 1974./75. u Split je dovela Saint-Étienne. S 4:1 se otišlo u Francusku, a kad je Mićun Jovanić u 60. minuti uzvrata zabio za 1:1 činilo se da je priča gotova. Ali onda je odjednom nestalo struje, a utakmica je prekinuta na pola sata.

Po povratku na teren domaći igrači izgledali su kao s lanca pušteni. Zabili su tri gola, u produžetku i četvrti i režirali veliki preokret. Hajdukovi igrači već tada su sumnjali da su nogometaši Saint-Étiennea bili dopingirani, a to je nedavno i potvrđeno u autobiografiji jednog njihovog tadašnjeg igrača. Priznao je kako su često od klupskih liječnika znali dobivati tablete koje su zvali “vitaminima”, koje su im davale veliku energiju na utakmicama, ali i mučne posljedice danima nakon njih.

Zadovoljštinu za francusko varanje Hajduk nije dobio, iako je mogao već u narednoj sezoni. U prvoj utakmici četvrtfinala Kupa prvaka u Splitu je s 2:0 pao PSV i u Eindhoven se otišlo s uvjerenjem u prolaz među četiri najbolje momčadi Europe.

I sat vremena je Hajduk bio na tom tragu, odlično se držao, a Jerković je još jednom nesretno naciljao vratnicu. A onda je u samo četiri minute PSV izjednačio splitski rezultat i odveo utakmicu u produžetak. Tamo su Nizozemci zabili i treći gol i plasirali se u polufinale, gdje ih je čekao Saint-Étienne. Propala je i ekspresna osveta Francuzima i potencijalno finale Kupa prvaka.

Hajduk se potom preselio u Kup pobjednika kupova, gdje ga je u četvrtfinalu 1977./78. čekala bečka Austria. Utakmice je obilježila obiteljska tragedija Hajdukova tadašnjeg trenera Vlatka Markovića, kojemu je u prometnoj nesreći poginuo desetogodišnji sin. Marković je ipak želio sjesti na klupu i uoči uzvrata doživio je ovacije punog Starog placa.

Iz Beča je Hajduk donio 1:1 i poveo na otvaranju uzvrata golom Davora Čopa. Do kraja poluvremena nizale su se šanse, Jovanić je promašio zicer, a potom je Drago Rukljač promašio i jedanaesterac. Umjesto dva-tri razlike za Hajduk, početkom drugog poluvremena Austria je izjednačila i odvela utakmicu sve do penala. Tamo su Splićani promašili sva tri izvedena, vratar Hubert Baumgartner postao je austrijski junak, a Hajduk je prokockao novu lijepu šansu da ode do europskog finala.

Uvertiru u već opisane epske dvoboje s HSV-om Hajduk je sezonu ranije imao u Kupu UEFA. U 1/16 finala pobijedio je Arsenal 2:1 i zahvaljujući sjajnim obranama Ivana Budinčevića držao prolaznu nulu na Highburyju sve do 83. minute i gola Williama Younga koji je dalje ipak odveo Topnike.

I kao da nesreća protiv HSV-a nije bila dovoljna, Hajduk je nastavio čitavom serijom dramatičnih ispadanja u prvom dijelu 80-ih. Svaki put je falio taj vječni jedan gol.

U osmini finala Kupa UEFA 1981./82. s Mestalle je kući donio težak poraz od 1:5. Ali uzvrat je dočekalo ono poznato iracionalno splitsko ludilo koje je sebe uvjerilo u čudo. 50.000 navijača guralo je Hajduk protiv Valencije prema senzaciji i doguralo ga sve do 4:1. Nedostajao je opet taj jedan gol, ali bila je to rijetka situacija iz Hajdukovih europskih poraza gdje su ponos i pljesak debelo naglasali žal zbog ispadanja.

Naredne sezone u 1/16 finala Kupa UEFA u Split je stigao Bordeaux, kojeg je vodio Aimé Jacquet. U jednoj od najboljih utakmica generacije Hajduk je s 4:1 pomeo francusku momčad i miran putovao na uzvrat. Nažalost premiran, jer Alain Giresse, Jean Tigana, Bernard Lacombe, Raymond Domenech i ostatak društva potopili su ih s 4:0.

Kulminacija je, međutim, tek slijedila. A Splitom se širio miris velikog europskog trofeja.

Nakon legendarnog pobjedničkog gola Blaža Sliškovića u 119. minuti protiv Sparte, Hajduk je u polufinalu Kupa UEFA 1983./84. čekao Tottenham.

Kiša je uoči prve utakmice opet preorala poljudski travnjak, a na samom otvaranju Hajduk je primio, zapravo sam sebi zabio, jedan od *onih svojih golova. Nikica Cukrov i Vedran Rožić krenuli su očistiti jednu laganu loptu i — sudarili se. Uzeo ju je Tony Galvin i ubacio u peterac, a tamo ju je Ivan Gudelj neshvatljivo zaustavio rukom iznad glave. Zoran Simović je obranio penal, obranio je i drugi udarac, ali lopta je u nastavku opet došla do Gavina koji ju je poslao kroz noge Cukrovu, a Mark Falco u sredini skrenuo pod gredu. Toliko naslagane nesreće u jednoj akciji.

Ipak, krcate tribine tjerale su igrače u trans. Hajduk je bio agresivan, uspio je u nastavku okrenuti i pobijediti. Na White Hart Lane je odnio prednost od 2:1, iako je mogao i više. Tamo je Tottenham rano poveo iz slobodnog udarca, no Hajduk je uzvraćao. Dževad Prekazi pogodio je gredu, a Dušan Pešić zaobišao je vratara i poslao loptu prema golu, ali su je domaćini skinuli gotovo s gol-crte. Tottenham je prošao u finale i osvojio Kup UEFA protiv Anderlechta.

Teško je vjerovati, ali još više su navijači žalili dvije godine kasnije. U prve tri runde Kupa UEFA Hajduk je protutnjao pored Metza, Torina i Dnipra sa šest utakmica bez poraza! U četvrtfinalu ždrijeb ga je poljubio, usmjerivši ga u konkurenciji madridskog Reala, milanskog Intera, lisabonskog Sportinga — na maleni belgijski Waregem. Izgledalo je sjajno.

U prvoj utakmici u Splitu Hajduk je pobijedio s 1:0, trebao je i uvjerljivije. No, momčad u kojoj su bili Gudelj, Slišković, Aljoša Asanović, braća Vujović, po prvi put je u toj fazi bila apsolutni favorit i činilo se da će uzvrat biti formalnost.

Ali Hajduk kao Hajduk, kad zidova nema on ih sam podigne. Između dva Waregema doživljen je poraz 0:3 u Rijeci, što je upravu motiviralo da uruči otkaz treneru Stanku Poklepoviću, a uzvrat u Waregemu prepusti Sergiju Krešiću. Hajduk je bio sterilan i neprepoznatljiv, a izvjesni Luvila Mutombo odveo je utakmicu do penala u kojima su slavili Belgijci. U polufinalu ih je pregazio Köln, a Waregem je ostao jedan od vječnih spomenika Hajdukovoj autodestrukciji.

Tog trenutka završili su Hajdukovi pokušaji da osvoji neki europski trofej, ali europska mantra “uvik jedan fali” je ostala. Samo se preselila u kvalifikacije.

Nakon zadnjeg europskog proljeća i četvrtfinala Lige prvaka protiv Ajaxa, novi pokušaj ulaska u skupine dogodine je Hajduku donio Panathinaikos. I prazan Olimpijski stadion u prvoj utakmici, za finih 0:0 za uzvrat, koji je zbog Oluje prebačen iz Splita u Rijeku.

Hajduk je rano poveo pogotkom Igora Štimca i kontrolirao utakmicu do 55. minute. A onda opet poklonio jedan od *onih Hajdukovih golova. Nenad Pralija i Mirsad Hibić izgubili su jednu laganu loptu na 20 metara, a Jose Borelli iskoristio je poklon za 1:1. Jedan gol je falio do kraja, ali Hajduk ga nije uspio zabiti pa je ostao bez nove Lige prvaka, što je ostavilo dugoročne financijske i ine posljedice.

Ždrijeb 1. kola Kupa UEFA 1998/99 bio je nemilosrdan, a Fiorentina u Gabrielu Batistuti i Edmundu imala jedan od najjačih napadačkih tandema na svijetu. Prva se utakmica igrala u Bariju, a nekoliko tisuća navijača Hajduka eksplodiralo je kad je u nadoknadi prvog poluvremena Jurica Vučko zabio za vodstvo.

Edmundo je izjednačio na otvaranju drugog dijela, a kad je Moreno Torricelli isključen u 73. minuti, činilo se da će Hajduk ponijeti pozitivan rezultat. No, Edmundo je zabio i drugi i Fiorentina je u Split ipak donijela prednost 2:1. Krcati Poljud 90 minuta je bezuspješno čekao taj jedan gol koji je falio.

Novi pokušaj u kvalifikacijama Lige prvaka dogodio se u sezoni 2001/02. U prvoj utakmici protiv Mallorce Mate Bilić je zabio iz slobodnog udarca za pobjedu 1:0, a u tunelu nakon utakmice dogodila se gužva zbog koje je Štimac ostao bez uzvrata.

Tamo je Hajduk opet darivao protivnika, pa je Samuel Eto’o zabio za 1:0. Bilić je u završnici imao šansu za izjednačenje i novu Ligu prvaka, ali je umjesto njega u produžetku Albert Luque zabio za 2:0. Bilić je još jednu veliku šansu propustio u 115. minuti, pa je opet falio taj jedan gol.

Naredne sezone splitski poraz od 0:1 u 1. kolu Kupa UEFA nije nudio neku veliku nadu za uzvrat kod Fulhama. No, na Loftus Roadu je Hajduk odigrao daleko bolju i hrabriju utakmicu. Dvaput je vodio, dvaput se Fulham vraćao, pa se u sudačku nadoknadu ušlo otvorenog garda. A onda je Mato Neretljak nakon kornera glavom prevario vratara, lopta je letjela prema nebranjenoj mreži, no odnekud se stvorio Junichi Inamoto i odbio je s gol-linije.

“Hat-trick” je zaokružen narednog ljeta protiv Rome. Hajdukov bunker je na Olimpicu izdržao 90 minuta, ali nije nadoknadu, kad je Antonio Cassano zabio pobjednički pogodak. Uzvrat je još jednom zapalio poljudske tribine u vjeri da se može proći, a pravi tektonski poremećaj dogodio se nakon što je Petar Krpan izvrtio Jonathana Zebinu i poslužio Nina Bulu za 1:0.

Hajduk je bio dobar, zatvorio je sve puteve prema svojim vratima, a igrači Rome bili su sve nervozniji. Išlo se prema produžecima, a onda u 85. minuti opet *onaj gol. Zlatko Runje i Darko Miladin odigrali su manevar koji im je obilježio karijere, nespretno su izgubili jednu laganu loptu u kaznenom prostoru, a Cassano je postigao najlakši gol u svom životu.

Sampdoria je u 2. pretkolu Kupa UEFA 2007./08. pobijedila u Splitu s 1:0 i opet se činilo da u uzvratu neće biti drame. Posebno kad je Vincenzo Montella u Genovi iskoristio novi poklon Hajdukove obrane i zabio jedanaesterac za vodstvo. No, u 83. minuti je Mirko Hrgović iz slobodnog udarca vratio Hajduk u igru i ostavio mu desetak minuta da ganja onaj jedan gol koji fali. Neuspješno.

Kad kući izgubite 0:3 od Intera, onog pravog, velikog, milanskog, od uzvrata na Meazzi očekujete samo da se dodatno ne osramotite. No, Hajduk je uhvatio Inter na spavanju i nakon sat vremena vodio sa senzacionalnih 2:0. Teško je vjerovati da bi doista do kraja okrenuo rezultat i izbacio Inter, ali ipak je odluka trenera Miše Krstičevića da u završnici zatvori utakmicu uz objašnjenje kako “za vikend imamo tešku utakmicu protiv Zagreba, a produžeci bi nas samo dodatno iscrpili”, zauvijek ostala kontroverzna. Koliko puta dobiješ takvu šansu?

Novi “hat-trick” Hajduk je doživio u posljednjim kvalifikacijskim kolima za ulazak u Europsku ligu. Najprije u sezoni 2014./15., kad je protiv Dnipra u Kijevu primio gol za poraz 1:2 dvije minute prije kraja. U uzvratu je Poljud opet 90 minuta čekao taj jedan gol koji fali, ali nije ga dočekao.

Dva ljeta kasnije iz Tel Aviva je donesen isti poraz 1:2, ali Maccabi je izgledao daleko prolaznije. U uzvratu je stoper Marko Ćosić s dva gola odveo utakmicu do penala, a onda promašajem u šestoj seriji umjesto vječnog junaka postao vječni tragičar. Falio je opet taj jedan gol za jesen u Europi.

Everton iz sezone 2017./18. u principu ne spada u tu priču o jednom golu, ali zapravo savršeno utjelovljuje sve one duhove koji Hajdukove velike europske utakmice posjećuju desetljećima. Nakon 0:2 na Goodisonu, Josip Radošević pred raspjevanim Poljudom krajem prvog poluvremena pogodio je za 1:0 i rasplamsao nadu u senzaciju. A onda je ta nada odlepršala jednim od *onih Hajdukovih golova.

Desetak sekundi nakon polaska s centra u drugom dijelu Gyilfi Sigurðsson zabio je najnevjerojatniji gol svoje karijere. S centra je u padu uspio pogoditi savršen luk kojim je prebacio vratara Dantea Stipicu i prosuo kantu leda po probuđenim nadama uzavrelih tribina.

Kad je Ahmed Said u 82. minuti utakmice 3. pretkola Europske lige 2018/19 u Bukureštu zabio taj jedan gol koji je falio za prolaz protiv FCSB-a, činilo se da će novije generacije Hajdukovih navijača barem jedne večeri zaboraviti na tu vječnu europsku mantru.

Ali neman je oživjela samo desetak minuta kasnije kad je doslovno posljednji ubačaj pred Hajdukova vrata bio taman dovoljno visok da lizne vrhove rukavica vratara Josipa Posavca i padne ravno na glavu Harlema Gnocherea gotovo u mrtvom kutu.

Od Valencije do Bukurešta stalo je pola stoljeća Hajdukovih večeri u kojima je falio samo jedan gol. Pa iako je pomalo groteskno u sezoni u kojoj se dogodila Gżira United pričati o utakmicama u kojima je Hajduk na konopcima držao HSV-e, Tottenhame, Arsenale ili Valencije, sve su te legendarne večeri samo krunski podsjetnik na veličinu splitskog kluba.

Bez obzira što je uvijek tako blizu, a tako daleko.

Bez obzira što mu “uvik jedan fali”.