Iskreno, nakon Šibenika i Gorice išli su mi na živce imperativni zazivi mase da se odmah, bez odlaganja i okolišanja, prekine s tim švedskim eksperimentom. Za kritike uvijek ima mjesta, jer bez kritičkog promišljanja nema napretka. Ali opet mijenjati trenera nakon samo par mjeseci? Kiks ili dva tijekom ‘Hajdučkih jeseni’, već brendiranog horor-filma od čijeg se naslova navijačima ledi krv u žilama, i svo dugoročno promišljanje i strpljenje odmah leti u vodu? Zar se nije od toga odustalo? Zar je moguće da baš ni jedan trener koji je vodio Hajduk u zadnjih 15 godina nije valjao?

Dijelom zbog te vječne nestrpljivosti, paranoje i ‘rješavanja problema’ smjenom trenera iako ni jedan od njih nije dobio šansu baviti se srednjoročnim, kamoli dugoročnim ciljevima jer bi uvijek ginuli na kratkoročnima, a dijelom i zbog činjenice da je Hajduk protiv Šibenika i Gorice zapucao 40-ak puta, ali gol nije zabio, nisam bio za smjenu Jensa Gustafssona.

Jednom će se nekome morati vjerovati. Na Valdasu Dambrauskasu je sad da demantira sve one koji su ga već prekrstili u Valjda Dobardouskrsa

Jer da se Dimitrios Diamantakos u Šibeniku sjetio kako je glupo stajati između suigrača s loptom i praznog gola ili da je još zeleni Marin Ljubičić zabio neku od onih koje je promašio, da je Marko Livaja umjesto vratnice protiv Gorice naciljao mrežu ili da je Dario Melnjak u 95. minuti pospremio zicer s pet metara, Gustafsson bi bio dobar trener i pričalo bi se o gomili stvorenih, a ne gomili promašenih šansi. Kako je trenerova krivica ako igrač(i) promaše zicer(e)?

A onda dođe Koprivnica, pa ti se ispred očiju ukažu i Kostanaj i Osijek i Rijeka i Biograd. Pa imaš osjećaj da bi najradije poslao kvragu i povjerenje i strpljenje i sam ušetao u studio u Đurinom producentskom stilu i voditelju dr. Neletu Karajliću naložio da svo mudrovanje sažme u jednoj rečenici:

“U Švedskoj problemi, zdravo!”

Jer kad ti se pred očima opet materijalizira onaj već zloglasni, kaotični, depresivni i bezidejni jesenski Hajduk, onda je stvarno teško tvrdoglavo inzistirati na nekom strpljenju i vremenu kao jedinom argumentu zašto bi trener trebao ostati. Ovakav Hajduk je već mogao i morao bolje.

Tamo negdje početkom godine, dok je Boro Primorac još uvijek slovio za privremeno rješenje, predsjednik Lukša Jakobušić je na pitanje o novom treneru odgovorio: “To je ključ svega, tu ne smijemo pogriješiti. To će sve odrediti. Radije ću pustiti Boru da vodi još neko vrijeme, nego uzeti nekoga u koga nisam potpuno siguran.”

I tu stoji sve što trebate znati o Gustafssonu i vremenu. Jakobušić nikad ne bi napravio ono što je napravio Marin Brbić prije dvije godine, kad je priznao da nije za smjenu Damira Burića, ali ‘svjetina traži glavu’. Jakobušić Gustafssona nikad ne bi smijenio samo zbog glasa javnosti, ni nakon Gorice, ni nakon Koprivnice, da je sam sa sobom bio uvjeren da je on ‘taj’. Nema šanse.

Što znači da je ljetos pogriješio. Dobro, pogriješio je prvenstveno sportski direktor, ali zna se čija je ultimativna zapovjedna odgovornost. Zna se tko diktira tempo. Tko potpisuje i pobjede i poraze i investicije i troškove. A s obzirom da je tako i da je Jakobušić svjestan da je tako, još više bi pogriješio da je tvrdoglavo inzistirao na nečemu u što nije siguran.

Posebno znajući da je savršena bivša djevojka sportskog direktora Mindaugasa Nikoličiusa taman prekinula s bugarskim dečkom. I da vjerojatno neće dugo biti slobodna, jer zainteresirani prosci već čekaju pred vratima. Tko zna bi li se ikad više pružila ovakva prilika da opet budu zajedno? A prva ljubav nikad se ne zaboravlja. Možda bi Gustafsson i preživio još koje kolo, možda bi dogurao i do zimske pauze, možda bi, hej, Hajduk s njim i proigrao. Možda, da Valdas Dambrauskas nije postao dostupan.

I bilo mi je jako zabavno zadnjih dana pratiti senzacionalističko medijsko histeriziranje i tobožnje informacije ‘iz prve ruke’ kako Dambrauskas neće u Hajduk. Jer ako ste nešto mogli naučiti u ovih godinu dana o Jakobušiću i Nikoličiusu, onda je to da ne rade ništa ako u rukavu nemaju spremno nešto drugo. Stavio bih svoj novac na to da je Nikoličius prije nazvao Dambrauskasa nego što je uručio otpusno pismo Gustafssonu. I da niti u jednom trenutku nije bilo “ajmo mi maknuti Gustafssona, pa ćemo vidjeti što ćemo dalje”.

I sad, je li moralo proći gotovo godinu dana da se taj litavski tandem nakon Žalgirisa i Gorice spoji i u Hajduku? Je li Nikoličius tada bio svjestan da se najprije on sam mora s čizmama spustiti u poljudsko blato i pripremiti teren, nego riskirati da ih to blato obojicu proguta? Je li Dambrauskas radije izabrao Ludogorec? Je li Jakobušić najprije želio dobro upoznati i istestirati Nikoličiusa, prije nego što mu da odriješene ruke? Nije ni bitno. Ali teško da bi Dambrauskas s onim proljetnim materijalom napravio rezultatski išta više od Paola Tramezzanija.

Činjenica je da je Nikoličius u ovih 10 mjeseci (s)kupio povjerenje i predsjednika, ali još važnije — i navijača. Jer ovo što danas Hajduk ima u svlačionici neusporedivo je s onim što je imao prošlih godina. Hajduk ima zanimljivu, kvalitetnu momčad koja ni u kakvoj kombinaciji ne bi smjela izgledati onako kako je izgledala u Koprivnici.

Hajduk ima igrače koji su imali ugovore s Benficom, Milanom, Interom, Lazijem, Aston Villom, Monacom, Rangersom, Fulhamom, Olympiakosom. Ima reprezentativce koji su igrali na europskim i svjetskim prvenstvima. Ima momčad koja ne mora, niti smije, ovisiti isključivo o tome koliko su dobro protivnički treneri uškopili Livaju.

Istovremeno, u ovih 10 mjeseci i Dambrauskas je u Bugarskoj proživio neko drugačije iskustvo od staloženih i ne odveć zahtjevnih sredina u kojima je dotad radio. I ono što je prošao u Ludogorecu zapravo je bio dobar ‘praktični rad’ za sve ono što ga čeka u Hajduku. S tom razlikom što je u Razgradu pritisak dolazio od nestrpljivog i impulzivnog predsjednika, a u Ludom gradu će pritisak dolaziti od nekoliko milijuna nestrpljivih i impulzivnih navijača. Koji su u ogromnoj većini uvjereni da vide ono što on ne vidi i znaju ono što on ne zna.

Dambrauskas je u Split dopraćen u koloni epiteta i dobrih rezultata i iz Vilniusa i iz Rige i iz Velike Gorice i iz Razgrada, ali vrlo će brzo saznati da ga ništa što je prošao nije dovoljno pripremilo za ono što ga čeka. Nikoličius mu je pripremio teren, vidjet ćemo što će litavski tandem nacrtati s kistom koji imaju u rukama. Znali su se nositi s Hajdukom kad su mu bili nasuprot, tek trebaju pokazati da se znaju s njim nositi i kad su unutra.

Zgodno je, međutim, kako su dvojica Hajdukovih Litavaca svoj prvi zajednički trening odradili na pomoćnom terenu, dok su glavni poljudski travnjak prepustili trećemu. Ima dosta simbolike u činjenici da su se seniori izmjestili na pričuvni položaj dok su na glavnoj pozornici juniori igrali ono o čemu seniori u studenome mogu samo sanjati. Ligu prvaka. A jedini stranac među tim juniorima je baš Litavac s američkom putovnicom, Rokas Pukstas.

Valjda će Dambrauskas preživjeti dovoljno dugo da dočeka tog Pukstasa u prvoj momčadi. A skupa s njim i neke nove tiće, poput Marka Brkljače, jednog od 60 najvećih talenata današnjice prema Guardianovu izboru, koji rastu u nepresušnom klupskom inkubatoru.

Značilo bi to da je Hajduk napokon pronašao čovjeka kojemu će bez nervoze i grižnje savjesti dati ono najdragocjenije i ono čega u i oko Hajduka kronično najmanje ima. Vrijeme. Jednom će se nekome morati vjerovati, jednom će se nekoga morati istrpjeti i u dobru i u zlu. Jer, realno, koliko god dobroga Jakobušić sa svojim ljudima napravio, sve će se mjeriti samo time je li na vrijeme pronašao svog ‘Keka’.

Jens Gustafsson očito nije bio taj, pa mu je Hajduk velikodušno omogućio Božić s obitelji. Na Valdasu Dambrauskasu je sad da demantira sve one koji su ga već prekrstili u Valjda Dobardouskrsa.

Nikoličiusovo povjerenje i blagoslov ima. Valjda i ovog kralja Mindaugasa neće usmrtiti njegov vlastiti nećak.